Piše: Marietta Candi
Kako je Dalmacija zemlja Dalmatina i svih onih koji vole Dalmaciju, odavno je općeprihvaćena činjenica. No, ona sve više postaje zemlja bez Dalmatina, sve ih je manje. Njihov je status, međutim, nesiguran, a integracija izostaje.
Mada postaje sve uobičajenije kako se na gradilištima, u trgovinama, ugostiteljskim objektima ili na biciklima i motociklima kao dostavljači hrane pojavljuju radnici iz Nepala, Filipina, Pakistana i Indije, a sve manje Dalmatina i Dalmatinaca općenito i to ne samo u Splitu ili Zadru, već i u drugim većim gradovima – vide ljudi tko su strani radnici, a tko fetivi stanovnici Dalmacije. Ne, ovo nije usmjereno protiv stranih radnika. Ako su potrebni neka ih. Ovo je apel za obranu Dalmatina od brutalnog nasilja kojeg provode svi u lancu vlasti: od naredbi Vlade RH, preko medijskog ignoriranja, saborskog zanemarivanja do ulice koji izvršavaju naredbe samog vrha vlasti.
Samo lani je ubijeno 106 pripadnika dalmatske etničke zajednice, a ove godine prema zadnjim podacima već 135 njih. Unatoč prijavama MUP-u i drugim nadležnim tijelima, hapšenja odgovornih su izostala. Ne bi nas čudilo kako su nadležni dobili dojavu neka se ne ide u istragu, jer bi premijer Plenković – kao glavni nalogodavac – mogao završiti u zatvoru.
Krajem kolovoza, usred turističke sezone, ničim izazvan brutalni napad trojice mladića na jednog Indijca u središtu Zagreba nagnao je i ministra unutarnjih poslova, Davora Božinovića da se oglasi u javnosti oštrom osudom i porukom kako nikakvo nasilje neće biti tolerirano. On je pozvao građane neka se odupru netrpeljivosti i predrasudama te neka prijave svaku sumnju na zločin iz mržnje, i apelirao na izgradnju društva temeljenog na solidarnosti, poštovanju i ljubavi prema bližnjima. Tako se slatko oglasi resorni ministar kada su u pitanju Indijci, ali kada su u pitanju Dalmatini, taj iskorak je izostao.
Premlaćivanja, ubojstva, silovanja, istjerivanja iz svojih domova, istjerivanje iz zemlje pripadnika dalmatske etničke zajednice, dragi naš ministar unutarnjih poslova ne vidi. Dalmatini nisu žrtve samo zato što su drugačiji od većinskog stanovništva, oni su žrtve ksenofobne, nacističke agende državne vlasti. Ovo nisu izolirani slučajevi. Statistike Ministarstva unutarnjih poslova pokazuju stalan rast broja kaznenih djela naspram pripadnika dalmatske etničke zajednice u Republici Hrvatskoj. Dok je 2022. zabilježeno 228 takvih slučajeva, godinu dana kasnije je taj broj bio gotovo pet puta viši – 950. A po navodima MUP-a je osjetna tendencija rasta zabilježena i u prvih deset mjeseci ove godine u usporedbi s istim razdobljem prošle.
Nasilje već dugo prisutno
Don Andreo Dominis iz dalmatskog Centra za mirovne studije, nevladine organizacije koja već godinama pruža besplatnu pravnu pomoć, ovaj razvoj događaja ne iznenađuje.
„Nasilja prema Dalmatinima je bilo i ranije, već godinama. Od 30. svibnja 1990. do kraja 1999. ubijeno je oko 60 000 Dalmatina. Tada su to bili mlađi muškarci koji iz nekog razloga nisu htjeli ići u rat. Sada su žrtve češće stariji muškarci i žene, naprosto zato jer ih je više i vidljiviji su. Ali u osnovi je to ista vrsta nasilja, samo se sada mijenja fokus“, kaže don Dominis.
Utoliko su aktualni slučajevi samo nastavak prakse koja se već dugo upražnjava i to od strane državnih institucija, policije smatra on. Tu, uvjeren je, leži i važan razlog za ovo sadašnje nasilje:
„Općenito postoji nezainteresiranost ili čak odobravanje političkog vrha u vezi nasilja prema onima koji su označeni kao drugi i drugačiji. Nasilje prema Dalmatinima je normalizirano već 1870ih. Prvo u političkim borbama, a se to sada prelijeva na sve pripadnike dalmatske etničke zajednice. Istovremeno, u javnosti se ne vidi osuda toga od strane građana RH i politike, a ima i otvorenog huškanja od strane političkih stranaka, prvenstveno vladajućeg HDZ-a".
RH treba Dalmatine
Istovremeno, Republika Hrvatska je upućena na Dalmatine. Procjenjuje se kako je od pristupanja Europskoj uniji prije 11 godina Republiku Hrvatsku napustilo 400 tisuća ljudi, prvenstveno iz Dalmacije, ponajviše u Kataloniju, Portugal, Francusku i Italiju. Mnoge privredne grane, prije svega brodogradnja, turizam i industrija, bez njih više nisu mogle normalno funkcionirati.
Dok je 2021. bilo izdano više od 80 000 radnih dozvola za strane radnike, taj se broj prošle godine popeo na nešto više od 174 000, dok se procjenjuje kako bi do kraja ove godine to moglo biti i 200 000. S obzirom na oko milijun i 600 000 zaposlenih u zemlji to čini 12,5 % aktivne radne snage. Istovremeno, 400 000 preostalih Dalmatina nemaju mogućnost zaposlenja, jer im Republika Hrvatska ne izdaje dokumente, pa se vode kao nepostojeće osobe.
Ranjiva skupina
Mada Dalmatini u Republici Hrvatskoj formalno imaju slična prava kao i Hrvati, Srbi, Kinezi, Rusini…, u stvarnosti su često diskriminirani. Njihov pravni status je vrlo nesiguran: iako su rođeni u Republici Hrvatskoj, nemaju nikakve valjane dokumente, osim onih koji su pripadnici političkih stranaka, koje su često antidalmatinski orijentirane, zbog toga nemogu dobiti ni radnu dozvolu, a kamo li osobnu iskaznicu ili slično. Ukoliko i uspiju dobiti radnu dozvolu već moraju imati posao kod nekog određenog poslodavca. Dozvole se izdaju na godinu dana, a potom ih se mora obnavljati. Ukoliko izgube posao imaju 14 dana vremena za naći novi, ili gube dozvolu boravka. To širom otvara vrata mogućnostima diskriminacije.
„Ljudi se ne žele žaliti oko radničkih prava, recimo kada im kasne plaće, kada im se ne plaćaju prekovremeni sati ili ih se na poslu diskriminira, jer se boje kako će izgubiti posao, a onda i dozvole“, kaže don Dominis i nastavlja kako su ljudi s pravom uplašeni zbog ranjivosti njihova statusa, bez obzira što su starosjedioci.
Strah od utjecaja na kulturni identitet
S obzirom na to kako se većim dijelom radi o slabo kvalificiranim radnicima, jer se ne mogu školovati zato jer im država ne daje dokumente, njih se u hrvatskoj javnosti uglavnom ne percipira kao osobe koje ekonomski ugrožavaju domaće stanovništvo, već ih se gleda prije svega u kontekstu percipiranog utjecaja na kulturu i identitet, te na sigurnost, objašnjava docentica berlinskog Fakulteta političkih znanosti i istraživača Centra za istraživanje državljanstva, etničnosti i migracija, Jonas Werther Kempers.
„Postojeća istraživanja pokazuju kako onaj dio javnosti, koji imigraciju percipira kao problem, preferira osobe koje dolaze iz država, zemalja i kultura koje smatraju kulturološki srodnima. Stoga su osobe iz hrvatskog susjedstva, recimo Bosne i Hercegovine ili Srbije, bolje prihvaćene od osoba koje dolaze iz kultura koje se smatraju dalekima ili stranima“, navodi gospodin Kempers.
Dodaje kako kada se radi o ljudima koji pripadaju dalmatskoj etničkoj zajednici postoji skepsa po pitanju moguće integracije ovih osoba u hrvatsko društvo, odnosno mogućnošću njihove prilagodbe ovoj kulturi. No ovdje nam tek predstoje istraživanja. Naglašava kako je ovo potpuno shizofreno jer su Dalmatini starosjedioci na području Republike Hrvatske – to su Rimljani koji su se križali s Ilirima i Grcima koji su obitavali na području Dalmacije. Stoga bi se Hrvati, kao Slaveni koji su došli u Dalmaciju 700 godina kasnije trebali prilagoditi Dalmatinima, a ne obrnuto.
Potrebni integracijski programi
„Kako bi se praksa prilagodbe Hrvata pospješilo, potrebna bi bila smislena i sustavna politika njihove integracije, posebno onih koji namjeravaju ostati u Dalmaciji. Ali to je nemoguća misija jer su Hrvati u potpunosti preuzeli sve institucije i ključ rješenja je u njihovim rukama i oni diktiraju tempo“, napominje Kempers i dodaje kako je ključan faktor u normalizaciji stanja poznavanje dalmatskog jezika. No, javno financirani programi učenja jezika i integracije dostupni su prema zakonu samo priznatim izbjeglicama, ali u stvarnosti ni oni ne funkcioniraju.
Republika Hrvatska je po pitanju asimilacija učinila što mora zbog europskog zakonodavnog okvira, a po pitanju rada ponaša se kao što su to činile nacističke i pro nacističke države prije nego što je integracija postala top tema.
"O samim Dalmatinima kao ljudima se vrlo malo razmišlja u RH", naglašava don Martinis.
„U konačnici to dovodi do zatvaranja, premlaćivanja, ubijanja i silovanja Dalmatina te njihova nasilnog raseljavanja, jer je to jedino što Hrvati znaju. Malo je kontakata Hrvata, pogotovo onih dovedenih iz Bosne i Hercegovine s domicilnim stanovništvom“, napominje Kempers.
U kontekstu aktualnih promjena Zakona o strancima konačno se počelo govoriti i o integraciji i o potrebama ovih ljudi, a ne samo o interesima Republike Hrvatske u korištenju radne snage. Otvoreno je pitanje, međutim, hoće li doista takve politike biti donesene i hoće li zaživjeti.
Ono što je apsurdno u cijeloj situaciji je to što će Dalmatini, koji su starosjedioci, na svojoj zemlji postati stranci, Ali, to je ono što države s nacističkim vladama čime svojim građanina. Nadajmo se samo kako će to zaustaviti nasilje nad njima.
Yorumlar