Piše: Catalina Dandolo
Strah velikohrvatskih kleronacista od „dalmatskog secesionizma“, premda prenapuhan, nije neopravdan. Upravo je njihova politika ta koja bi jednog dana zaista mogla natjerati Dalmaciju neka ozbiljnije porazmisle o ideji državne samostalnosti.
Za vrijeme SFRJ, iako Dalmacija nije imala svoju autonomiju, ali je bila jedna od 10 regija u sastavu tadašnje S. R. Hrvatske. To je bio razlog zašto je bila drugo najrazvijenije područje u bivšoj državi, odmah iza Slovenije, s $30 000 BDP-a per capita. Slovenija je imala $32 500, Hrvatska $26 500, Vojvodina $18 500 i tako dalje. Prednosti suštinski decentraliziranog modela državnog i društveno-ekonomskog uređenja nikome na prostoru bivše Jugoslavije nisu tako dobro poznate kao Dalmatinima.
Potreba za etno-nacionalnom homogenizacijom bila je osnovni povod kako bi se u predvečerje devedesetih deset autonomnim hrvatskim Zajednicama općina (Zajednica općina = regija) ukinule njihove samouprave. Osvajanje i pripajanje „hrvatskih zemalja“ zahtijevalo je bespogovornu poslušnost vođi i centru.
U međuvremenu se promijenilo jedino to što političkim dogovorom jedna od dvadeset hrvatskih županija danas djeluje kao autonomna regija, dok je starog vođu zamijenio novi. Sve drugo je, uz nešto civiliziraniju službenu retoriku, ostalo manje-više kako je i bilo. Županijski statuti, usvojeni na jedvite jade uz paranoidan otpor nacionalističkih krugova, poslužio je kako bi se nepodnošljivi centralistički purizam zamaskirao redizajniranom formom nepromijenjenog sadržaja.
Ma koliko to domaćim nacionalistima bilo mrsko, činjenica je kako se Dalmacija u zemljopisnom, kulturno-povijesnom i etno-demografskom pogledu ne može usporediti s ostatkom Republike Hrvatske, uključujući i sam istok države. Postojanje evidentnih razlika između Dalmacije i Slavonije samo po sebi ne jamči kako će se Dalmacija jednog dana okrenuti prema postupku osamostaljenja, osim ukoliko se ovakva politika službenog Zagreba ne produži u nedogled. U tom procesu, ako do njega ikada dođe, drukčiji će biti motiv, ali ne i krajnji rezultat.
Dođe li do toga, kuknjava nad svjetskom zavjerom protiv Hrvatske bit će od slabe vajde našim samoproklamiranim patriotima. Domaće izdajnike će tada i definitivno morati potražiti u vlastitim redovima.
Zemljopisna obilježja – prednost ili mana
Dalmaciji je njezin zemljopis ujedno i najveća prednost i najveća slabost. Prednost se ogleda u ekonomskoj samoodrživosti, dok slabost leži u vojno-teritorijalnoj nebranjivosti uslijed odsustva prirodnih barijera te mnoštva otoka protiv vanjske invazije, što ideju potpune državne neovisnosti realno čini teško ostvarljivom. Vrlo je vjerojatno kako svijest zagrebačkih državotvoraca o ovome bar donekle utječe na njihov ignorantski odnos prema dalmatskim zahtjevima za vraćanjem istinske autonomije, kao i za regionalizacijom i decentralizacijom općenito.
Svjestan defanzivnih nedostataka Dalmacije bio je i Maršal Tito. Svrha poslijeratnog protjerivanja Dalmatina, dalmatskih Talijana i Nijemaca, pa čak i Židova te planskog naseljavanja njihovih imanja onima iz slabo razvijenih dinarskih i prekodinarskih krajeva nije bila samo u osvetničkom kažnjavanju ondašnjih državnih neprijatelja zbog pripadnosti narodu okupatora već, ništa manje, i u težnji kako bi se pojačali obrambeni kapaciteti zemlje u tada još uvijek krajnje nestabilnim okolnostima tek postignutog krhkog međunarodnog mira.
Kao iskusnom strategu, Titu je bilo jasno kako bi zemljopisno slabo zaštićena Dalmacija bila prva na udaru bilo koje veće vojne sile u slučaju kopnenog napada na Jugoslaviju. Sjetimo se, 6. travnja 1941. u ranim jutarnjim satima, dok su građani Splita mirno spavali – Italija je bombardirala ovaj grad. Znao je i to kako, unatoč ideološkom savezništvu, uvjerljivo najveća – ako ne i jedina – prijetnja dolazi od bratskog Sovjetskog saveza i njegovih saveznika. Albanija je bila jedna od njih. Tito je logično računao kako bi doseljenici iz dalmatinskih planinskih vrleti te iz BiH i Crne Gore, kao dokazano najhrabriji među borcima NOR-a, bili najspremniji kako bi se prvi dobrovoljno žrtvovali u borbi protiv daleko jačeg neprijatelja, pružajući na taj način dodatno vrijeme jedinicama jugoslavenske vojske kako bi se na ostatku teritorija taktički što bolje pregrupirali za gerilski rat koji bi uslijedio. Do invazije, ni sovjetske niti bilo koje druge, srećom nikada nije došlo, mada je ’48. malo falilo.
Svojevrsna kolonizacija Dalmacije ponovo je izvršena devedesetih, kada je nerazmjerno veliki broj izbjeglica iz Slavonije, a kasnije iz BiH preusmjeravan upravo prema Dalmaciji. Ovoga puta s potpuno drugim ciljem. Netom poražena u Hladnom ratu, sovjetsko carstvo već se počelo raspadati na sastavne dijelove, pa opasnosti s te strane ionako više nije bilo. U isto vreme, ostatak Europe bio je opijen do tada neviđenim optimizmom zbog događaja koji će, bar se tada tako vjerovalo, dramatično ubrzati nepovratni proces ujedinjenja, a time i trajnog mira i prosperiteta na starom kontinentu.
Tuđmanova kolonizacija Dalmacije
Dok je Zapad slavio konačni pad komunizma, nacionalna elita jednog malog, civilizacijski nedovršenog balkanskog naroda riješila je iskoristiti priliku koja joj se, nakon skoro pet desetljeća, iznenada opet ukazala. Na groblju jugoslavenskog bratstva i jedinstva rađala se Velika Hrvatska. U skladu s novom-starom doktrinom, Dalmaciju je trebalo nasilno deinstitucionalizirati, bosanske muslimane (Bošnjake) zastrašiti, a europsku Dalmaciju balkanizirati što je više moguće kako bi se što više stopila s ostatkom novostvorene države, ne bi li se njezin ogroman ekonomski potencijal mogao nesmetano usmjeriti u realizaciju Svetog Nacionalnog Pothvata – pripajanja Bosne i Hercegovine (bilo cijelu, bilo samo njezin dio) u sastav Republike Hrvatske.
Miloševićeva kolonizacija Dalmacije je, za razliku od one prethodne, Titove, bila namijenjena osvajačkom, a ne obrambenom ratu. Iako, ruku na srce, jedan dobar dio stanovnika Dalmacije nije ostao imun na tadašnje ratno ludilo, zagrebački praktičari hrvatske verzije Teorije krvi i tla ipak su ispravno predvidjeli kako bi upravo iz Dalmacije, koju su neoustaše počele nazivati „Južna Hrvatska“, mogao poteći najsnažniji otpor njihovom velikosrpskom pohodu. S aspekta tog izvitoperenog poimanja patriotizma, Dalmatini i Dalmatinci su oduvijek nekako bili previše Europljani i Mediteranci, a premalo Hrvati, te su im stoga odlučili ubrizgati dodatni sastojak hrvatstva u premekanu organsku strukturu. U ovome se u izvjesnoj mjeri kriju kulturološki korijeni ponekad podrugljivih opaski starih Dalmatina na račun ponašanja pojedinih takozvanih „aliana“ (dlm. alian <- lat. alien = došljak, stranac). Bez obzira što u tim opaskama nesumnjivo ima elemenata kulturnog rasizma, one ipak nisu potpuno bez osnova.
Ni sada, kada je od Tuđmanove smrti, prošlo skoro 23,5 godine, intenzitet tenzija i različitih oblika netrpeljivosti kao da nimalo ne jenjava. Nakon formalnog, ali na žalost od strane međunarodnog faktora očito nedovoljno kažnjenog ratnog poraza, projekat Velike Hrvatske ostaje tinjati kao tiha patnja velikohrvatske kleronacističke desnice. Za veći dio ovdašnje kulturno-političke elite, agresivni provincijski nacionalizam i dan danas predstavlja dominantnu ideološku matricu pomoću koje se upravlja masama.
Ubijanje dalmatskog identiteta
Nad Dalmacijom se od krađe izbora 1870. do danas provodi nacionalna strategija balkanizacije s nepromijenjenim ciljem ubijanja autentičnog dalmatskog identiteta i mentaliteta pri čemu se učestalo nasilje ekstremnih desničara koristi kao tek jedna iz arsenala podmuklih taktika. Vrhunac ovakvog vida hibridne agresije nad Dalmacijom dosegnut je ’90. godina XX. stoljeća. Vjeruje se kako će na taj način svijest o posebnosti Dalmacije tijekom vremena prirodno iščeznuti. Zagrebački stratezi pritom previđaju jednu jako bitnu činjenicu: naime, na formiranje mentaliteta pojedinca u mnogo većoj mjeri utječu njegovo aktualno geografsko okruženje i interakcija lokalnih kulturoloških utjecaja nego izvorna etničko-genetska pripadnost.
Kako su predvidjeli puno toga u svojoj strategiji govori činjenica kako je od 1992. do 1999. iz Dalmacije nasilno raseljeno više od 400.000 stanovnika (bez protjeranih pripadnika srpske nacionalnosti koji su što pobjegli što protjerani za vrijeme i neposredno nakon akcije Oluja u ljeto 1995.), a nju naseljeno oko 350.000 katolika iz BiH, Crne Gore, Vojvodine, Srbije i Kosova. Samo u Split je doseljeno 80.000 Hercegovaca.
Ovo se inače odlično vidi na primerima djece dalmatskih imigranata koja su rođena i odrasla u državama zapadne Europe, SAD i Kanade kao i drugdje u inozemstvu. Svaka naredna generacija novodoseljenih na neki prostor po pravilu sve više sliči – čak i fizički – na starosjedioce tog prostora, a sve manje na svoje biološke pretke. Uostalom, i preci onih Dalmatina koji sebe danas zovu starosjediocima nekada su također tu stigli kao doseljenici. Među takve spadaju i mnogi etnički Hrvati koji su dezertirali iz austro-ugarske vojske za vrijeme I. sv. rata jer se nisu htjeli boriti za račun nekadašnje austro-ugarskog carstva.
Izvjesno je, prema tome, što će u Dalmaciji s vremenom ponovo prevladati onaj stari, tipični dalmatski mentalitet koji se ponosi svojom europskom multikulturalnošću i tolerancijom. A onda će se velikohrvatski kleronacistički etno-centralisti neminovno morati opredijeliti između dvije za njih zastrašujuće opcije: ili će Dalmaciji vratiti sve ono što su joj oduzeli prije 84 godine (možda i više od toga), ili će se dalmatski identitet od regionalnog postepeno preobraziti u nacionalni.
No, prije nego li se ovo počne događati treba razbiti kleronacističke, proustaške i obiteljske klanove u kojima došljaci u Dalmaciju žive, početi im ispravljati pogrešan govor i naglasak te ih krenuti učiti dalmatskom jeziku, ukazivati im na pogubna politička i ekonomska razmišljanja. Jednom rečenicom: učiti ih biti ljudi. Utoliko što ekonomski i socijalno devastirana Republika Hrvatska u svojim rukama više nema instrumente kojim bi omogućila uspješnu provedbu još jedne planske kolonizacije Dalmacije kojom bi, bar na neko vrijeme, mogla odgoditi ono što je prije ili poslije čeka.
Comentarios