Piše: Pavel Domić
Pitanje autonomije pitanje je koje zadire u teritorijalnu organizaciju države. Država pripada državljanima, a ne pripada narodima, naravno pod uvjetom kako nam je stalo do građanske jednakosti i do načela nediskriminacije.
Uloga medija je servisirati publiku pravovremenim, istinitim, objektivnim informacijama, kako bismo mi kao čitatelji, mogli formirati svoje mišljenje, donijeti svoj sud, zauzeti svoj stav. Pištolj-mediji nemaju za ulogu informirati javnost već se politički obračunati s političkim protivnicima. Oni ne pomažu pri orijentaciji u stvarnosti nego nastoje dezorijentirati ljude; dovesti ih u situaciju kako bi pomislili kako greškom imaju mozak. I treći razlog je što mediji ne izvješćivaju o Dalmaciji onoliko koliko bi to trebalo I na način na koji bi trebalo. Zbog čega? Pa jednostavno zbog toga što pitanje Dalmacije nije pitanje oko kojeg bi politička kasta nastojala postići konsenzus.
U hrvatskoj medijskoj stvarnosti postoji esencijalna, fundamentalistička retorika, ne postoji stvarnost, život, nema realnosti. Postoji samo ideološka konstrukcija stvarnosti, nekakva mitopoetička konstrukcija. To je ta vrsta etnonacionalizma koja je uvijek prisutna. Taj etnonacionalizam najviše je prisutan kad se govori o Dalmaciji, jer ste Dalmacija etnički prisvaja, pa se kaže kako je Dalmacija kolijevka hrvatstva. Ali, tu se ne prestaje sa nabrajanjem nego se to nabrajanje nastavlja pa se kaže kako je Dalmacija ishodište Hrvatske. Ide se toliko daleko u etnonacionalističkom bunilu pa su je prekrstili iz Dalmacija u Južna Hrvatska. Tako smo u slučaju Dalmacije, suočeni s etnizacijom.
Šta je etnizacija? Rječnička definicija etnizacije je sklonost pripisivanja etničkih razloga raznim napetostima ili sukobima u društvu koji su, zapravo, izraz drugih čimbenika. Preko etnizacije se nekoj grupi daju veća prava nego drugoj. Kada neko kaže kako je Dalmacija Južna Hrvatska, onda to znači kako bi o ključnim pitanjima o Dalmaciji trebali odlučivati isključivo pripadnici hrvatske nacije. Ono što je nevjerojatno je to što u Dalmaciji postoje politički lideri koji usvajaju tu etnopolitičku logiku i koji se slažu s time kako je pitanje Dalmacije hrvatsko pitanje. Pitanje autonomije je pitanje koje zadire u teritorijalnu organizaciju države. To je pitanje državljana RH, a ne pitanje Hrvata. Država pripada državljanima, a ne pripada Hrvatima, naravno pod uvjetom da nam je stalo do građanske jednakosti i do načela nediskriminacije.
Sve ovo činim kako bih skrenuo pažnju na jednu sasvim određenu vrstu kulturalizma koji postoji. U teoriji se ta vrsta kulturalizma naziva kooperativni ili segregacijski multikulturalizam. Dakle, polazi se od toga kako u jednom društvu žive različite etničke grupe, formalno se insistira na njihovoj jednakosti, ali se te etničke grupe ne miješaju, nema komunikacije među njima. Ako ponekad i u toj vrsti kulturalizma dođe u nekom trenutku do miješanja onda nacionalisti kažu kako su miješani brakovi jedna vrsta fine, suptilne asimilacije pripadnika manjinskih zajednica. E sad, ono što je u tom slučaju važno je znati kako je izbor vašeg bračnog partnera unaprijed određen vašom etničkom pripadnošću. Ključno pitanje koje se postavlja jeste li spremni poradi očuvanja neke grupe ili njenog kulturnog identiteta odustati od vlastitog života.
Vidite, liberalna pozicija brani pravo na autonomni izbor svakog pojedinca. Svatko može odlučiti sudjelovati u reprodukciji i očuvanju neke grupe i njenog kulturnog identiteta, a može se odlučiti za izlazak iz te priče i ne sudjelovati u tome. Ali, ono što je važno jeste kako, ako ste donijeli odluku ne sudjelovati to je sa stajališta liberalne pozicije sasvim OK. Zašto? Zato što, što svatko može ući i izići iz bilo koje grupe bez posljedica. Zato je zdravim društvima bliska jedna vrsta liberalnog multikulturalizma. Taj liberalni multikulturalizam insistira na centralnoj poziciji pojedinca u odnosu na grupu. On insistira i na strogom odvajanju privatne i javne sfere. On kulturu smješta u ovu privatnu sferu kao izraz partikulariteta, dok u javnoj sferi ili u sferi politike vladaju univerzalna načela.
Koje je ključno univerzalno načelo u politici? Ključno načelo je jedan čovjek – jedan glas. E sada, nacionalisti kažu kako primjena načela jedan čovjek – jedan glas ne omogućuje pripadnicima većine biti reprezentirani u Saboru. Zašto je to tako? Zato što ih ima previše. Dakle, oni traže korekciju ključnog liberalnog univerzalnog načela kako bi imali apsolutnu vlast u svojim rukama. I sad imate različite mehanizme korekcije.
Dakle, kao i u slučaju Kosova i Srbije, vi ovdje imamo jednu vrstu ideološke konstrukcije, totalizaciju univerzalizma. Tu se, dakle, stranke poistovjećuju s nacijom, što je krajnje pogrešno, a jedna od posljedica su ove optužbe za nacionalnu izdaju.
Ali, tu su još dvije stvari bitne. Bez obzira koji od instrumenata pozitivne diskriminacije primijenili, narušavate univerzalno pravilo jedan čovjek – jedan glas. I druga stvar, često se postavlja pitanje je li dopustivo i može li se može opravdati narušavanje tog načela. Odgovor je potvrdan može se narušiti ukoliko je njegova korekcija u funkciji ostvarivanja veće vrijednosti od one koja se krši. Dakle, u ovom slučaju to bi bilo očuvanje etničkog mira u društvu, pacifikacija konflikata, konflikti se lišavaju svoje eksplozivnosti, doprinosi se deradikalizaciji odnosa i tako dalje. E sada, budući kako je Dalmacija do1991. bila veoma pluralistička zajednica, nameće se pitanje kako se u takvoj pluralističkoj zajednici ostvaruje kohezija kulturno različitih segmenata. Ako u jednom društvu imate dominaciju etnonacionalizma teško će se uspeti ostvariti veći stupanj kohezije od onoga koji imate. Ali, ono što je još bitno jeste da neki ključni dokumenti tog društva ne doprinose narušavanju kohezije.
E sad, vidite, Republika Hrvatska ima svoj Ustav i u tome Ustavu Republika Hrvatska je, između ostalog, definirana kao nedjeljiva, pravedna, socijalna (…) država. I sad, ako bismo se željeli baviti logičkom gimnastikom, mogli bismo reći kako Hrvati nisu građani, odnosno kako građani nisu Hrvati, a pošto se u jednom članku Ustava kaže kako suverenitet pripada građanima To nam govori kako pisci Ustava nisu uspjeli pronaći neku zajedničku karakteristiku svih građana RH bez obzira na njihovu etničku pripadnost. E sad, nacionalisti kažu kako je trebalo kako je u Ustav trebalo uvrstiti kako je RH država hrvatskog naroda i drugih građana zato što su Hrvati u većini.
Problem s ovom tvrdnjom je u tome što se ustavna načela ne mogu definirati na slučaju. Niko od nas ne bira naciju u okviru koje će se roditi. Jesmo li se rodili kao Hrvati, Srbi, Mađari, Kinezi, Marsovci je slučaj, to ne ovisi od naše volje pa vi ne možete državu definirati na principu slučaja. E sad, zašto ljudi formiraju državu? Odgovor na to pitanje star je tisućama godina i ne mijenja se. Dakle, od antičke Grčke na ovamo ljudi formiraju državu zbog dobrog života. A koji je život dobar? Pa vjerojatno onaj u kome se vaša ljudska prava poštuju i ne krše se. Država pripada državljanima, bez obzira na to jesu li oni Hrvati, Srbi, Mađari, veliki, mali, mršavi, debeli, lijepi, ružni, muškarci, žene, homoseksualci, heteroseksualci ili već bilo koje druge karakteristike. Dakle, veoma je bitno da neki ključni dokumenti društva, dokumenti kojima se konstituira zajednica ne dovode u pitanje koheziju jedne etno-kulturalno-pluralne zajednice.
Comments