Kad jedan narod čija je nacionalnost, jezik i identitet nasilno ukinut svoje poslanje veže uz umjetno stvorenu naciju koja mu je uklinula nacionalnost, jezik i identitet, ona u toj shizofreniji postaje nesposobna za autorefleksiju i suočavanje s istinom vezanom za svoj narod. U takvom okruženju, ta umjetno stvorena nacija postaje svetinja, nacionalno jedinstvo povijesna zapovijed, a svaki pokušaj govora istine se unaprijed kvalificira kao izdaja i otpadništvo. Takav narod će bešćutno umanjivati zločine nad njim te umjetno stvorene nacije i njen genocidni karakter. I ne samo da će umanjivati, već će ga glorificirati.
Kad toj umjetno stvorenoj naciji, pripadnik etničke skupine koja je ukinuta i zabranjena kaže istinu o genocidnosti i zločinačkoj povijesti, sadašnjosti i budućnost, jer je genocidnost postala dio manifestacije koja se politički instrumentalizira i zato što je ona dio političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti, Hrvati uvrijeđeno i bez kritičkog sagledavanja vlastitih postupaka optuži Dalmatine da su „srbočetnici“, „jugonostalgičari“ i „da ne poštuje žrtve te da je izgubila osjećaj za patnju nedužnih“.
Dalmacija koja se i sama muči s balastom II. svjetskog rata i dvadeset i tri mračne godine pod režimima u kojima nije željela biti (1921.-1944.), prolazi dug put od šutnje u ovim prvim desetljećima nakon neovisnosti RH do suočavanja sa zabludama iz prošlosti zadnjih desetljeća. Podsjetimo, Dalmacija je dala najviše žrtava na strani partizana u II. ratu, od svih naroda i narodnosti bivše Jugoslavija Dalmatina je najviše sudjelovalo u II. sv. ratu na strani partizana, a nakon Srba/pravoslavaca, Dalmatini su najviše stradali u ustaškim logorima smrti nadajući se, između ostalog, da će se na taj način izboriti za svoju autonomiju, koju su prvi puta u svojoj povijesti izgubili 1939. kada im je zabranjen i njihov jezik nastao u doba Rimskog carstva.
Nakon stravičnih zločina prvo režima Banovine Hrvatske, koji je dokinuo autonomiju Dalmacije, a poslije i ustašog režima koji je počinio strašne zločine nad Dalmacijom, došla je 1945. Na konstituirajućoj sjednici Vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske, 12. travnja 1945. u Splitu, Dalmaciji je obećana njena puna autonomija u okviru tadašnje NFR Hrvatske, u granicama koje je imala do 1921. godine. No, početno oduševljenje brzo je splaslo i među Dalmatinima će se javiti tihi otpor protiv komunističkog režima. Otpor nije išao bez velikih rizika pa i gubitka života mnogih ljudi, kao što pokazuje primjer dalmatskog težaa, katolika Giordana Santinija koji nije htio služiti ni Pavelićevoj vojnici ni među Titovim partizanima, jer je Hitlerov rat smatrao nepravednim, a vladajući sistem i jednog i drugog barbarstvom koje Dalmaciju vodi u propast. Zbog svojih stavova brutalno je pogubljen u Splitu u ljeto 1943. godine. Mnogi koji su razmišljali kao Giordano Santini, njih 470,000, a nisu željeli prihvatiti bilo koju varijantu južnoslavenskog jezika, te unitarnost 6 stvorenih republika, proglašeni su Talijanima te između 1947. i 1956. nasilno istjerani iz svojih domova u Dalmaciji i Istri.
Mnogi u koji sebe danas nazivaju Dalmatincima počinili su te strašne zločine nad Dalmatinskim stanovništvom dokazivajući se tako da su ili podobne ustaše ili podobni partizani/komunisti, te ne shvaćaju danas kako ne mogu povezivati dalmatinstvo i hrvatstvo, da se ne može klanjati i Dalmaciji i NDH, klanjati i Dalmaciji i Jugoslaviji, odnosno danas i Dalmaciji i Republici Hrvatskoj! Prevedeno u naš politički kontekst, to bi značilo kako im nije jasno kako se ne može istodobno biti Dalmatinac i klanjati se drugu Titu; biti Dalmatinac i klanjati se Poglavniku Anti, odnosno biti Dalmatinac i klanjati se Franji Tuđmanu. Jednostavno se ne može nazdravljati s „evala“ i uzvikivati „Smrt fašizmu“ ili „Za dom spremni“! Jednostavno se ne može biti Dalmaticac i svakog 18. studenog biti dio neoustaškog orgijanja kroz minohod za Vukovar.
Umjesto da borba za bolji život u Dalmaciji, borba za životni standard koji će biti kao u doba najvećeg prosperiteta Dalmacije (između 1974. i 1990.), a to se može napraviti samo devolucijm Republike Hrvatske na 6 autonomnih regija, bude povod onima koji sebe nazivaju Dalmatincima da konačno preispitaju situaciju u kojoj se nalazi Dalmacija (najsiromašnija regija u EU trenutno), oni slave kleofašizam i rehabilitirano, odnosno revidirano ustaštvo, Dalmaciji nemetnuto od HDZove vlasti i uvezeno iz Slavonije i Hercegovine kroz rečenice „da ne poštuje žrtve i da je izgubila osjećaj za patnju nedužnih“, čime se izjednačavaju ustaše i slavnu borbu dalmatinskih partizana u II. sv. ratu i borbu Dalmatina za ono što Dalmaciji po naravnom zakonu pripada - autonomiju. Ali, Dalmatinci, kako svoju regionalnu pripadnost vole nazivati pripadnici južnoslavenskog, hrvatskog, naroda u Dalmaciji, ne želi praviti te razlike da se ne bi morala suočiti s cjelovitom, teškom i bolnom povijesnom istinom. A ta istina se tiče zločinačke, kriminalne prošlosti tog „hrvatskog naroda“ i zločinačkih nakana Zagreba kroz imperalističko-iredentističke težnje od Hrvatskog Narodnog Preporoda do danas.
Iako najveću odgovornost za propast Dalmacije danas snosi Franjo Tuđman i njegov rehabilitirani i revidirani neoustaški režim te relativizaciju partizanskih žrtava, ne može se zaobići ni propitivanje uloge onih koji sebe nazivaju Dalmatincima. Ni u jednom društvu, pa tako ni u dalmtinskom/dalmatskom nisu svi istog duha i istih uvjerenja, i to je u redu. No, treba priznati da je u dalmatinskom društvu bilo ljudi koji su upozoravali na nehumani i nekršćanski karakter tuđmanove neoustaške države. Banalni primjer za to je stranka Dalmatinska Akcija, kojoj je prema direktnoj naredbi Franje Tuđmana, donedavni ministar obrane RH Damir Krstičević postavio bombu u prostorije s ciljem ubojstva Mire Ljubić-Lorger i najužeg rukovodstva stranke samo zato jer su prvi progovorili o nakani stvaranja 200 bogatih obitelji i otvorenog prizivanja uloge Franje Tuđmana i vrha tadašnje državne vlasti u rat u BiH, te pokušaju podijele te susjedne, Dalmaciji prijateljske države.
Dogodio se dugi i iscrpni sudski proces nad preživjelim članovima DA za terorizam, a u kazamatu u Lori su proživljavali neviđenu torturu. Zanimljivo kako svi oni koji su davali izbornu podršku toj regionalnoj dalmatinskoj stranci nije prosvjedovao nitko. Zakazao dalmatinski dišpet, sakrio se u mišju rupu, a mnogi članovi DA postali su članovi SDPa, stranke čiji je predsjedni Ivica Račan otvorio šampanjac na dan svetog Mihovila. Ne zbog toga što je pokojni premijer Račan bio vjernik i slavio svetog Mihovila, već isključivo jer se nadao kako će propašću DA pozicija SDPa u Dalmaciji ojačati. No, tu se debelo zeznuo. Porasla je jedino pozicija neoustaške političke organizacije pod nazivom HDZ.
U Dalmaciji danas malo tko zna i mari Giordana Santinija i druge Dalmatine koji su ubijeni ili nasilno otjerani iz svog doma, ili za bilo koga tko se nije dao „upregnuti u nacistička i ustaška kola“, ali zato se u toj istoj Dalmaciji slavi Frane Tanta koji je s bratom Maksimilijanom, članom ustaške mladeži, kriklao više splitskih partizana. Ne razumiju splitske neoustaše da Tanta nije heroj, već zločinac i da nije zatvoren jer je s Marjana skinuo jugoslavensku zastavu, već jer je izvršio najogavniji zločin koji može postojati. Ne razumiju ni neoustaše koji su u Splitu prozvali ulicu po Mili Budaku, kako je taj isti Mile Budak zločinac, a ne pjesnik. Kakav je to um, kakva je to savjest i kakvo je to rezoniranje koje može pobrkati zločin i javni prostor?
Stvari se Dalmaciji ni do danas nisu bitno promijenile: na jednoj strani manjina koja u ispolitiziranom neoustaštvu i slavljenju propalog ustaškog režima ne vidi ništa sporno, i veliki broj onih koji osjećaju sram i kajanje zbog teške ljage koju nosi njihov kolektivitet i koji ne izlaze na izbore, jer realno nemaju za koga glasati. Kada bi Dalmatinci doista htjeli iskazati pijetet prema Dalmaciji, onda bi jasno i nedvosmisleno osudili ustaški režim koji je doveo do današnje dalmatinske tragedije i shvatilli bi razliku između žrtava komunizma i stradanje civila koje je počinio ustaški.
Ako je dalmatinstvo nešto najuzvišenije, kako ističu oni koji sebe nazivaju Dalmatincima, onda bi Dalmaciju zaštitili od svake vrste neoustaške, neonacističke političke instrumentalizacije i ne bi zapadali u korupciju kulta koja se prema etici i zakonima smatra jednim od najtežih kaznenih dijela. Sramotno je da današnje mlade Dalmatince okupljene oko Hajduka, ali i drugih dalmatinskih sportskih klubova organizira i vodi Počasni bleiburški vod, kroz udruge navijača; udruga građana koja se nikad nije distancirala od ustaškog režima i koja mentalno i duhovno još uvijek živi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Kad Dalmatinci kleknu pred žrtve Jasenovca i drugih ustaških logora, kada priznaju zločine koje su počinili pripadnici novostvorene nacije, kad osude ustašku državu, režim i vođe NDH, a to znači i istjerivanje HDZ s područja Dalmacije, onda će Dalmacija krenuti s prosperitetom i biti drugačije shvaćena i u drugim dijelovima Republike Hrvatske. Ne može se reći za sebe da si Dalmatinac i Hrvat zataškavajući i negirajući sve ono što su Hrvati kroz povijest napravili Dalmaciji, dalmatskom narodu, nalmatskoj naciji, dalmatskom identitetu, dalmatskom jeziku, tradiciji, kulturi i običajima.
Comments