Piše: Daniel Ramanni
Autonomija je grčka riječ koja u političkom smislu označava pravo stanovništva jednog područja da samostalno rješava stvari unutrašnje uprave. To je mogućnost uređenja života jednog područja bez uplitanja središnje vlasti.
Kakva autonomija?
Pozivaju me iz Zagreba na sudjelovanje u panel diskusiji o budućnosti Republike Hrvatske. Sugeriram organizatorima neka u ove razgovore uključe što veći broj dalmatinskih intelektualaca, posebno Dalmatina. Ne vjerujem, naime, kako je pitanje autonomije isključivo stvar Dalmatina i Dalmatinaca, prema mom mišljenju ona je stvar hrvatskih demokratskih procesa. Ipak, stječem dojam kako bi dio dalmatinske inteligencije – istina, doduše, za sada samo na nekim internet-portalima – u novije vrijeme točnije vidjeli kuda vode ova kretanja no što su bili u stanju to shvatiti za vrijeme ratnih ’90. ili za vrijeme Kolinde.
Godine 1990. ekstremno desni populisti su, pristigli autobusnim karavanama, najprije rasturili autonomiju Zajednice općina Dalmacije, potom su ugrozili i ljudske slobode te ljudsko dostojanstvo. Tako je počelo poniranje. Prije desetak godina na jednom beogradskom forumu govorio sam o autonomiji, i tada sam rekao kako je u interesu čitave Republike Hrvatske, a prvenstveno glavnog grada, podjela države na pet autonomnih regija, a da posebno treba učvrstiti dalmatinsku autonomiju. Ja autonomiju ne vidim kao tvorevinu protiv nečega, nego za nešto. Što znači kako ona, u okvirima države, jedna od poluga, jedan element sustava kočnica i protuteža, i ona je, samim tim, u toj ulozi, u službi demokracije i slobode.
No, zašto šutimo?
Čitam kako su predsjedniku vlade, Andreju Plenkoviću, i predsjedniku države, Zoranu Milanoviću prijetili smrću. Prijetili su smrću i njihovoj djeci. Istog dana u Oklaju osvanuo je grafit: „Smrt Dalmatincima!” Zagrebački mediji o ovom potonjem, iz nekih, za mene tajanstvenih, razloga – šute. Baš kao što se šuti o ubojstvu 94 pripadnika, od Vlade nepriznate, dalmatske nacionalnosti. Predsjednik parlamenta, Gordan Jandroković – Njonjo vidljivo je zgrožen i ogorčen prijetnjama upućenim SMS porukama na mobilne telefone Plenkovića i Milanovića, istovremeno, međutim, nema ni riječi komentara što se tiče plakata oblijepljenih na zidovima zgrada drniških ulica s jasnim smrtnim prijetnjama Zuáneu Orlandiniju, voditelju prodalmatinske inicijative „Dalmatinski klub“, a ostavljaju ga hladnim i antidalmatinski grafiti koji su se pojavili u zoru baš toga dana.
Uvjeren sam kako se valu nasilja ne može na ovaj način stati na put. Ne može se jednom trabunjati o nestašlucima huligana, a potom povodom istih „nestašluka” govoriti o opasnim elementima. Trebalo bi raščistiti i idejne uzroke situacije u kojoj smo se našli. Trebamo dobro proanalizirati kako bismo vidjeli kako smo dospjeli do ove točke, koja je politika to omogućila? Iako svi mi svjesni sumnjamo kako je za sve kriv fašističko-diktatorski režim Franje Tuđmana.
Serija demonstracija
U Zagrebu su počeli predizborni štrajkovi. U Slavoniji se kidaju i pale članske iskaznice HDZ-a. Pristalice HDZ-u protivničkih stranaka, posebno pristalice stranaka koje su iznikle ispod skuta HDZ-a, demonstriraju protiv vlade. Simpatizeri radikalnih Domovinskog pokreta i Mosta također demonstriraju. Izašlo je na ulice i članstvo stranke Centar, točno njih troje. Ova HDZ-ova satelitska parastranka je na vlasti u Splitu, a njezina članica je u Parlamentu. I sad sa HDZ-om čine vlast u Splitu. Prava komedija!
Zagrebačkim demonstracijama nedostaju još samo karavane autobusa iz Hercegovine. Što se to događa? Zar nema tko pokriti troškove? Ili se čuvaju za ljeto kada će biti izbori, jesen kada će drugi izbori, zimu kada će treći izbori i iduću godinu kada će četvrti izbori. Tada će se karavane automobila skotrljati u hrvatske gradove, jer će njihovi vlasnici i ostali članovi obitelji doći glasati s lažnom osobnom iskaznicom na adresi na koju su fiktivno prijavljeni.
Prosvjeduje i Ovi, prosvjeduju i Oni. Moto je skoro isti, parole su slične parolama koje su ispaljivane na splitskom mitingu, samo što sad nije „secesija” ključna riječ, nego „izdaja”. Crkva također prosvjeduje, energično. Sintaksa je upadljivo slična novosadskom mitingu. Najavljuju kako će se prosvjedi nastaviti, kako će se podizati barikade i kako će bojkotirati primjenu Deklaracije EU o položaju Dalmacije.
Tito i nove generacije
U zadnje vrijeme pojavilo se debela i tamna knjiga članaka i feljtona o Titu, kao i brojna sjećanja iz pera njegovih suvremenika, bliskih suradnika. U većini slučajeva riječ je o tekstovima na nivou ordinarnih spletkarija, šteta ih je i uzeti u ruke. Mada bi bilo veoma bitno kada bi imali jednu objektivnu i stručnu analizu, onakvu, kakva je knjiga Joža Pirjeveca pod naslovom „Tito in tovariši“. U Sloveniji je ova knjiga postala hit, stalno se tiskaju nova i nova izdanja (do sada je prodano više od 80 000 primjeraka), nije ni čudo što se pojavila i na hrvatskom, u izdanju nakladničke kuće Mozaik knjige pod naslovom „Tito i drugovi“.
Pirjevec navodi vrline i zločine politike maršala Tita. Ni najmanje nije sporno kako je odgovoran za masovna ubistva koja su započeta u jesen 1944. godine. Naravno, tu spadaju i atrociteti koje su pretrpjeli Dalmatini i dalmatinski Talijani. Nije čudno što je Drug Stari važio za najboljeg Staljinovog učenika. Staljin ga je pohvalio: „Koliko ste buržuja ubili” – pitao je Tita. „Onoliko koliko je trebalo” – glasio je lakonski odgovor.
Čitajući ovu knjigu shvatio sam kako je među Titove fatalne greške spadala i „likvidacija dalmatinskih liberala”, što su Sovjeti oduševljeno pozdravili, dok je Zapad ovu akciju smatrao neupitnom. Više puta sam već, raznim povodima, napisao kako su u Dalmaciji Tuđmanovu kolijevku počeli zibati još 1971. godine. Zadnje procjene i analize to potvrđuju. Nacionalizam je polako, postupno potisnuo europsku orijentaciju u pozadinu, i ja bih ovaj „tranzicijski nacionalizam” nazvao slijepom ulicom dogmatičara. Dalmatinski reformirani-komunisti pod vodstvom Jakše Miličića, koje bismo mogli nazvati ranim euro-komunistima, htjeli su izbjeći tu slijepu ulicu. Oni su razmišljali u modernoj Dalmaciji.
Prema mišljenju Pirjeveca, ortodoksno krilo Komunističke partije Hrvatske optužilo je Miličića kako je suviše popustljiv prema Dalmatinima i, naravno, prema Albancima. O tome vrijedi malo razmisliti. Kad su u Dalmaciji puhali bar donekle slobodniji vjetrovi, nije bilo oštrih konfrontacija između Dalmacije i republičke vlade, međutim, prodorom dogmatskih snaga konfrontacije su sve izrazitije. I u tom smislu je Jakša Miličić bio kontrapunkt Josipu Brozu, a svojevrsni kontrapunkt i Franji Tuđmanu. Ova dogmatska tradicija je i danas veoma živa, jer pristalice Tuđmanove fašističke diktature i dalje njeguju uspomene na antidalmatinsku-revoluciju.
Svakodnevne priče
Gotovo ne prođe dan, a da nema vijesti o nekakvim ubojstvima. Informativni programi svih televizija, prve stranice dnevnih listova sve više sliče na policijske kronike. Jezik javnog života je sve brutalniji, ulice su sve opasnije. Incidenti svake vrste, razbojništva, ubojstva širom države, pa tako i u Splitu. Samo šutnja o ubojstvima Dalmatina. A 94 ih je do sada ubijeno. To valjda nije oportuno.
Pre nekoliko mjeseci u selu Metohija nedaleko od Dubrovnika došlo je do masovnog ubojstva. Jedan šezdesetogodišnjak najprije je pucao iz puške u glavu djetetu i ženi, a onda je krenuo po susjedstvu i ubio još nekoliko ljudi. Svi ubijeni bili su Dalmatini. Tragedija. Taj čovjek je devedesetih godina prošlog stoljeća bio, kako se kaže, „na ratištu”.
Resorni ministar iz redova HDZ-a požurio je s konstatacijom kako nema ni govora ni o kakvim ratnim traumama. Ova političarka s toliko strasti je pokušala dokazati svoju tvrdnju pa sam skoro povjerovao kako je ratište djelovalo upravo blagotvorno na njegovo duševno stanje. Poriče se prisustvo vijetnamskog sindroma, premda ulice vrve od osoba koje očigledno boluju od toga. Poslije ove tragedije u Metohiji svi su se subjekti javnog života sa zaprepaštenjem zgrozili, ali se ništa konkretno nije poduzelo.
Možda bi trebalo pooštriti uvjete za izdavanje dozvola za držanje i nošenje vatrenog oružja? Vlasti nemaju nikakvo objašnjenje za ono što se dogodilo u Metohiji. Čitam kako građani ove države posjeduju više od milijun i pol komada vatrenog oružja. Zašto je oružje, odnosno, posjedovanje oružja postalo tako bitno?
Nedaleko od Šibenika i u drugim dalmatinskim mjestima osvanuli su plakati, grafiti, koji izravno pozivaju, potiču na ubojstva, prijetnje smrću upućuju se SMS porukama na mobilne telefone nevladinih organizacija. Počinitelji ostaju poslovično nepoznati. Niko ne preuzima odgovornost. Više sudske instance smanjuju ionako blage prvostupanjske kazne izrečene izgrednicima.
Neka sudovi budu nezavisni, ali ovi poražavajući rezultati govore o tome, da znatnom broju sudaca nedostaje stručnost. Kako onda može biti neovisan? Uvjeren sam kako nadležni snose moralnu odgovornost za svaki pojedinačni izgubljeni ljudski život.
Comments