Piše: Sondra Zebić
Ako je vlast ispravna i ako nikada nije učinila ništa negativno zašto se boji kritičkog govora? Čemu cenzura i autocenzura na režimskom medijima? Zašto se Dalmatinima oduzima ne samo pravo postojanja već mnogo više?
Sve smo bliže tome, a možda smo već stigli do toga, kako se u Republici Hrvatskoj narod najpreciznije određenje po onom aristotelovskom shvaćanju demosa – najsiromašniji sloj stanovništva. Trudeći se u izražavanju, govornom i pisanom, izbjeći termin „narod”, jer me prizvuk te riječi ipak previše podsjeća na manipulativne sentence klerofašističkih vjetrova velikohrvatske političke scene, odlutala sam do toga kako više ne znam o kome i o čemu govorim kada mislim o toj masi ljudi, svima nama, ili većini nas, koji činimo stanovništvo Republike Hrvatske. Obzirom na to kako se radi o organiziranoj grupi ljudi koja smatra kako dijeli zajednički identitet i povijest trebalo bi se raditi o naciji. Ali, ovo ipak nije nacija. Ovdje se ipak radi o predpolitičkom i predorganiziranom skupu koji je zastao između plemena/naroda i nacije.
Nažalost, trenutno živimo u vremenima u kojima su društveno-političke okolnosti u državi takve kakve su. Stoga mi je postalo jasno o kome i o čemu mislim, govorim i pišem i ta amorfna masa, taj demos, postao mi je malo manje odbojan termin. Ustvari, cijelo vrijeme sam bila pod utjecajem svog dubokog otklona u odnosu na politički i retorički folklor značajnog dijela velikohrvatskih klerofašističkih političara, ali sada kada počinjem vjerovati kako se i sam narod prepoznaje narodom, u onom smislu kada nas muka tjera spustiti se na toliko nisu razinu kada da iz pećina nikada izišli nismo, sada sam u miru i s tim pojmom.
Opću sablazan vodeće vladajuće stranke, Hrvatske demokratske zajednice, “fabriciranim brojnim aferama” kojima ih navodno svi ugrožavamo, postalo je više nego degutantno. Najavljivati mitinge podrške samima sebi u situaciji kada ste, „narodnom voljom“, izabrani biti većina koja može samostalno vladati ovom banana republikom, potpuno je nevjerojatno. Ali, oni imaju razloga za svoje degutantne političke igrice.
Je li se još negdje dogodilo, kako se apsolutna većina na vrhuncu svoje moći u vrijeme kada čini po vlastitim riječima najbolje što može za svoju državu, osjeća toliko nezaštićeno od svojih građana pa mora svoje članstvo na ulice? Koliko ja znam – ne. Osim možda u Republici Srbiji. Smatram ovakve vapaje apsolutne većine degutantnima. I zato ne razumijem one koji bi šutjeli o fenomenu nekakvog straha koji HDZ izražava u odnosu na demos koji ih je doveo na vlast.
Gdje se to još apsolutna većina do te mjere boji apsolutne, siromašne i obespravljene manjine pa mora prijetiti izlaskom na ulice kako bi nam pokazala kako je nezadovoljna našim ponašanjem, odnosom prema njihovom radu, reformama koje ne provode, mafijašenjem, ubojstvima Dalmatina, premlaćivanjem novinara i sl.? Ako je opća klima društva takva da ne smijete reći kako ste nezadovoljni time što ste voljom države siromašniji od prije nekoliko mjeseca, da ne kažem godina, dok u Hrvatskoj narodnoj banci imaju vremena ugađati svojim stopalima na radnom mjestu, onda je to prvoklasna cenzura. Ako to nije cenzura, onda ne znam šta je.
Talijanski politički sociolog, Giovanni Sartori ipak je kritizirao ovakvo određenje naroda kao siromašnog i obespravljenog sloja stanovnika nekog područja zato što pripadnike nesiromašnog sloja čini ne-narodom. Slažem se, ali mislim kako bi i on još jednom trebao razmisliti o svojoj kritici kada bi danas boravio u Republici Hrvatskoj. Dakle, nije narod koji živi u Republici Hrvatskoj taj koji gura današnju vladajuću hrvatsku elitu u ne-narod, već oni to čine sami udruživanjem u mafijaške organizacije, članstvima u masonima i drugim tajnim društvima, a tko smo onda mi kako bi im to zabranilo?
Prema pisanju medija, čak jedanaest puta više javnih, točnije državnih, službenih automobila imamo u Republici Hrvatskoj nego što ih ima Savezna Republika Njemačka. Dakle, nije sve baš ni tako banalno, kako vlast opisuje naše optužbe. Negdje se mora stati i presjeći, negdje mora promoliti nos izvan tih zatamnjenih prozora skupih audija i škodi i zakoračiti u blato, u hrvatsku istinu koju vlast proizvodi. Nikada nisam bila jedan od onih koji će visinu političarskih i državničkih plaća dovoditi u pitanje, jer sam uvijek smatrala kako je visina plaće službenika i namještenika jednaka manjoj stopi korupcije. No, kada pogledam države s nižom stopom korupcije od naše, a koje se nalaze u Istočnoj i Srednjoj Europi shvaćam kako njihovi ministri i parlamentarni zastupnici imaju puno niže plaće od naših. U Češkoj i Estoniji, npr. zastupnici njihovih parlamenata rade potpuno besplatno. A gdje je Češka i Estonija, a gdje smo mi.
Politika je ozbiljan posao i treba biti dobro plaćena, ali samo ako se obavlja odgovorno. Tko ga obavlja odgovorno, treba biti plaćen proporcionalno svom radu i odgovornosti. Nije problem u sredstvima, već u njihovoj zloupotrebi, u amnestiranju samih sebe od bilo kakve odgovornosti. Kada je ministar direktno upleten u mafijaške poslove, a premijer to zna, jer premijer je taj koji osigurava sredstva i kontrolira te koordinira sve, ali apsolutno sve što se u Vladi događa, tada više ne govorimo o Vladi već o mafijaškoj državi.
Plenković je rekao kako se traži njegova glava. Ne gospodine Plenković, nitko ne traži vašu glavu, samo se traži da Zakon bude jednak za sve, pa da oni koji su prempreženi sa srpskom mafijom bude adekvatno kažnjen. Tražimo da se radnicima isplati plaća i da bude prijavljen, ne kada se razboli da mu se ukida radni odnos. Tražimo da se radnicima isplate njihov prekovremeni i noćni rad te rad vikendom. Tražimo da se napokon uhite odgovorni za ubojstvo 250 Dalmatina u dvije godine. Tražimo da Vlada i ostale institucije rade svoj posao i da taj posao odgovara opisu radnog mjesto i da rezultati tog rada budu zadovoljavajući. To se traži. Dakle, nemojte sami birati da budete ne-narod, a onda negodovati što vas narod ne razume ili kritizira.
Tvrdnja ministra obrane, Ivana Anušića kako je hrvatski premijer najugroženija osoba u Republici Hrvatskoj također je krajnje degutantna. Dođite do centra Splita i prošetajte njegovim ulicama, srest ćete na desetke beskućnika, djecu na ulici koja sutra možda neće imati doručak. Čovjek koji spava u podhodniku kod splitskog Kauflanda -- Oni su najugroženiji. Međutim, nije tako ni čudno što je gospodin Anušić u zabludi, iako je to veoma problematično, ali je veoma opasno to što se nastoji takvim potpuno nesenzibilnim izjavama perfidno izbjeći politička pravda nad HDZ-ovom libertarijansko-nacističkom tiranijom, ali samo kako bi se otvorila vrata socijalnoj pravdi.
Društvena, odnosno socijalna nepravda i tiranija nad slobodom govora, apsolutno je na djelu. Možda je premijer u pravu kada kaže kako ima pojedinaca i medija koji slobodno kritiziraju rad vlade, jer zaista nas ima, ali nije u pravu kada kaže kako cenzure i pritiska nema. Kako drugačije razumjeti premlaćivanje Livije Marinni, kako drugačije razumjeti bijes kod vladajuće garniture koji je proizveden našim kritikama, a koji ide dotle da žele usmjeriti svoju ljutnju prema nama izlaskom na ulice? U kakvom to paralelnom svemiru oni žive? Je li to samo od kokaina ili je nešto drugo tu u pitanju?
Kako bilo, ovdje se radi o čistom političkom pritisku, želji da se ostane politički korektan, ali za ovladavanjem javnim mnijenjem, kako bi se došlo do točke kada mišljenje više neće postojati izvan onoga što je proizvedeno u političkoj PR kuhinji. A ako ćemo pošteno, nije politički korektno da se apsolutna većina samoproglasi najugroženijom. Međutim, ako se aristotelovski demos u Republici Hrvatskoj počeo sam shvaćati narodom i konačno počeo uviđati neke, već duže vrijeme, očigledne devijantne odnose na relaciji država-narod, ima naznaka kako je taj proces u svom začetku, onda to samo može biti pozitivno.
Ne zbog toga što smo nezadovoljni HDZ-om tridesetogodišnjom kleronacističkom tiranijom, nego kako bismo stvorili neke zdravije odnose za buduća vremena i s nekom novom vlašću, a ona će svakako doći, jer ona vlast koja umirovljenicima poručuje kako je njihov novac državni, ne bi se smjela provući bez opomene i poraza u narednom izbornom ciklusu.
Comments