Ove godine navršava se 25 godina od vojno-policijske akcije „Oluja”, tijekom koje su hrvatske vojne i policijske snage počinile mnogobrojne zločine protiv stanovništva koji je živjelo na području tzv. Republike Srpske Krajine. Ni nakon 25 godina, pravda za žrtve počinjenih zločina još uvijek nije dostignuta, za što odgovornost snose i institucije Republike Hrvatske i institucije Republike Srbije. Dok se u Republici Hrvatskoj godišnjice Oluje proslavljaju, ignorirajući zločine počinjene tijeku i nakon operacije „Oluja“, u Republici Srbiji se na državnim obilježavanjima žrtve „Oluje“ zloupotrebljavaju u političke svrhe. Obje države imaju pravnu i moralnu obvezu promijeniti odnos prema nasljeđu zločina počinjenih tijekom „Oluje”, kao i svojim konkretnim djelima pokažu da briga o žrtvama i procesuiranje odgovornih za ratne zločine predstavljaju stup budućeg pomirenja.
Operacija “Oluja” dovela je do raseljavanja više od 200.000 stanovnika Republike Hrvatske. Tijekom i neposredno nakon akcije, zabilježeni su brojni slučajevi pljačke i uništavanja imovine istih. Civili koji su ostali u svojim selima, većinom stariji ljudi, bili su izloženi brutalnom postupanju od strane hrvatskih vojnika i policajaca. Prema podacima Hrvatskog Helsinškog Odbora za ljudska prava, do kraja 1995. godine više od 400 ih je ubijeno u svojim kućama.
Tijekom kolovoza 1995. godine, pripadnici MUP-a Republike Hrvatske uhapsili su nekoliko tisuća muškaraca, u kolektivnim centrima i domovima gdje su bili smešteni. Autobusima su ih proveli u vojne kampove i vojarne. Najviše u splitsku Loru gdje su ih pripadnici vojne policije HVa zlostavljali i ponižavali optužujući ih da su izdajnici i dezerteri, a zatim nasilno upućivali na front u BiH. Nekoliko desetaka prisilno mobiliziranih osoba izgubilo je život na borbenim linijama. Sudovi u Republici Hrvatskoj su do sada doneli više od 180 presuda kojima je utvrđena odgovornost Republike Hrvatske za nečovječno postupanje prema prisilno mobiliziranim osobama.
Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) su 2008. godine za zločine nad srpskim stanovništvom u „Oluji“ optuženi Ante Gotovina, zapovjednik Zbornog područja Hrvatske vojske Split i glavni operativni zapovednik operacije “Oluja” u južnom dijelu područja Krajina; Ivan Čermak, zapovednik Zbornog mjesta Knin i Mladen Markač, zapovednik Specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske. Prvostupanjskom presudom iz 2011. godine, Gotovina i Čermak osuđeni su na permalih 24 i 18 godina zatvora za ratni zločin i zločine protiv čovječnosti, dok je Markač oslobođen, da bi žalbenom presudom naredne godine, Gotovina i Čermak bili oslobođeni od krivične odgovornosti.
Žrtve, preživjeli i obitelji ubijenih i nestalih tijekom „Oluje“ nevidljive su žrtve za institucije Republike Hrvatske. Bilo da danas žive u Republici Hrvatskoj ili Republici Srbiji, oni nemaju nikakvu materijalnu, zdravstvenu ni psihosocijalnu podršku institucija. Do danas im nije priznat status civilnih žrtava rata. Naime, zakoni koji reguliraju postupak priznanja statusa civilnih žrtava rata u obje države propisuju takve uvjete koje žrtvama „Oluje“ onemogućavaju stjecanje ovog statusa. Vlada Republike Hrvatske nije pokazala empatiju da izmeni zakonsku regulativu koja se odnosi na prava civilnih žrtava i invalida rata, kako bi se i žrtvama „Oluje“ priznao status civilnih žrtava rata. U ožujku 2020. godine u Republici Srbiji je usvojen Zakon o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica, ali u njemu žrtve iz operacije „Oluja“ nisu prepoznati kao civilni invalidi rata čime je zadržano prethodno zakonsko rješenje.
Državne institucije Republike Srbije počele su službeno obilježavati godišnjice „Oluje“ 2015. godine, zajedno s Republikom Srpskom. Te godine uspostavljen je i Dan sjećanja na sve stradale i prognane Srbe, koji se obilježava 5. kolovoza kao dan žalosti. Iste godine održana je i prva službena komemoracija velikih razmjera koja je počela simboličnim susretom Milorada Dodika i Aleksandra Vučića na sredini mosta na Rači. Na ovom mjestu se ove godine gradi spomenik, a u planu je i razvijanje memorijalnog parka kod Sremske Rače.
Viktimološki diskurs koji prati državna obilježavanja „Oluje“ politički zloupotrebljava žrtve i izvučen je iz šireg konteksta građanskog rata u Republici Hrvatskoj. Pored toga što su žrtve i njihove obitelji nevidljive za institucije i Republike Hrvatske i Republike Srbije. Na obilježavanjima u RH se ignoriraju činjenice o ubijanju i protjerivanju civila, dok se u RS ignoriraju činjenice o prisilnoj mobilizaciji izbeglica po njihovom dolasku u Srbiju kao i o tome da izbeglice nisu bile dobrodošle u Srbiji. Osim toga, predstavnici i Republike Srbije i Republike Srpske ne spominju kontekst koji je prethodio „Oluji“ i etničko čišćenje nesrpskog stanovništva koje je usljedilo nakon okupacije velikih dijelova Republike Hrvatske od strane JNA i različitih srpskih paravojnih snaga.
Umjesto priznanja i brige o žrtvama, državne vlasti u i u Republici Hrvatskoj i u Republici Srbiji zloupotrebljavaju žrtve ove operacije u nacionalističkim diskursima o snazi pojedine države koji prate službena obilježavanja „Oluje“. Istovremeno, preživeli i obitelji ubijenih i nestalih i dalje nemaju nikakva prava i podršku od strane institucija.
Comentários