Pišе: Bruno Katić
Kada čovjek sluša pojedine autonomaše stječe dojam kako je u njihovoj retorici Zagreb zaposjeo cjelokupni prostor negativnog. Na pitanja „Gdje su naši novci?“ ili „Tko je kriv za uništavanje Dalmacije?“ odgovor je samo jedan – Zagreb.
Nasuprot Zagrebu, nasrtljivom i kolonijalnom, za Dalmaciju je rezerviran prostor pozitivnog – ona je najeuropskiji i, jedno vrijeme, Mediteranu najbliži dio Republike Hrvatske, bila je multikulturalna i tolerantna regija, zajednica vrijednih ljudi, osjetljivih na tuđu nevolju i ljutih na svaku nepravdu. Ona je došla 1990.
Iako je sve gore napisano točno i može se potkrijepiti brojnim materijalnim dokazima, ovakav pojednostavljeni kontrast promašuju i na jednoj, i na drugoj strani. I Zagreb, i Dalmacija, mnogo su složeniji, kompleksniji i slojevitiji fenomeni, nego što je ova binarna logika u stanju predstave. Niti je Zagreb samo primitivan, nacionalistički i pretadorski glavni grad, niti su svi koji žive u Dalmaciji, žalosno, zainteresirani za njezinu autonomiju.
Kao što u Dalmaciji postoje pojedinci i organizacije koji smatraju kako, nakon raspada Jugoslavije i sloma komunizma, regionalizacija i decentralizacija više nema nikakvog smisla, tako i u Zagrebu postoje pojedinci i organizacije koji smatraju kako je dalmatinska autonomija bitna, smislena i kako je povijesno opravdala svoje postojanje.
Jedna od takvih organizacija je i Hrvatski centar za ljudska prava.
U tridesetjednu godinu, koliko Hrvatski centar za ljudska prava postoji i djeluje, njegov je interes za Dalmaciju i zbivanja u njoj bilo i ostalo jedna od konstanti u njegovom radu. Svako tko je iole pratio godišnja izvješća Hrvatskog centra za ljudska prava lako je mogao uočiti kako se u svakom od njih nalazio poseban dio posvećen upravo Dalmaciji. U pitanju je, dakle, idejni i politički interes trajnijeg karaktera, a ne stvar trenutne političke konjukture.
Ovisno od vida i sadržaja aktivnosti, Dalmacija je u radu Centra bila tematizirana na različite načine. O njoj se govorilo na tribinama i okruglim stolovima koje je organizirao Centar, a koji su se održavali kako u Zagrebu tako po Dalmaciji. U školama demokracije, koju organizira Centar, Dalmacija je elaborirana sa stajališta multikulturalizma, ljudskih i manjinskih prava, poduzetničke etike, konsocijalne demokracije, suočavanja s prošlošću i europskih integracija. U izdavačkoj djelatnosti Centra bila je prisutna preko identitetskog kompleksa, manjinskih prava, izbjegličkog pitanja i konzervativne političke misli. U odnosima s javnošću Dalmacija je bila je predmet čestih priopćenja, a u komunikaciji s međunarodnim akterima – jedna od ključnih tema.
Veliku pažnju Hrvatski centar za ljudska prava posvećivao je dalmatskom jeziku i identitetu te opravdanim zahtjevima za suštinskom autonomijom Dalmacije.
Pluralnoj zajednici, kakva je Dalmacija od svoga nastanka do 1990ih, potrebne su institucije s velikim integrativnim moćima, a dalmatski identitet je jedna od njih. Jednostavno, u pitanju je identitet koji svakom stanovniku ove regije omogućuje postati građanin i njegovati svoj partikularni identitet, ali i, preko zajedničkih vrijednosti, stvoriti identitet koji nije utemeljen u etničkoj pripadnosti. S druge strane, dalmatski identitet je veoma pogodan za mobilizaciju podrške zahtjevima za suštinskom autonomijom ove regije. To bi značilo imati konstituirati Dalmatinski sabor, Dalmatinsku vladu, Dalmatinsko pravosuđe i Dalmatinsku poreznu upravu kako bi 100% sredstava ubrana u Dalmaciji ostala u njoj.
Za razliku od velikohrvatskih klerikalnih nacista, koji u dalmatinskoj autonomiji vide prvi korak prema odcjepljenju, za Hrvatski centar za ljudska prava dalmatinska autonomija je uvijek bila mogućnost kako bi se stvari u ovoj regiji uredile na bolji i efikasniji način nego u ostatku Republike Hrvatske. Korist od autonomije, po mišljenju Centra, ne bi bila ograničena samo na dalmatinske građane. Na posredan način, benefite bi „vukli“ i građani u drugim hrvatskim regijama, jer bi, u kompeticiji s Dalmacijom, morali, ne samo ponuditi kvalitetnije proizvode i usluge, nego i, u borbi za investicije, kreirati povoljnije uvjete za komercijalne aktivnosti, kako bi se počeli sve više otvarati prema svijetu, preuzimati i aplicirati nove i modernije tehnološke obrasce, inovacije i znanja…
Na ovoj točci zahtjevi autonomaša nailazili su i dalje nailaze na snažan otpor. Nije riječ samo o otporu centralnih vlasti prema nepovratom prepuštanju svih mogućih nadležnosti u dalmatinske ruke, naprimjer da regija samostalno uređuje ustavne, zakonodavne, sudske, izvršne, upravne i fiskalne poslove, nego i o svojevrsnoj negativnoj antropologiji, odnosno nepovjerenju u sposobnosti pojedinaca kako se može brinuti sam za sebe i racionalno upravljati poslovima i unaprijediti sredinu u kojoj žive. Osim toga, ovdje ima još nešto, Dalmacija uplati 65% svih sredstava koja se sliku u Državni proračun, ostalih 35% dolazi iz Istre i Primorsko-goranskog područja, te iz sredstava Europske unije. Ukoliko bi Dalmacija zadržala svoja sredstva za sebe, Republika Hrvatska bi objavila bankrot.
Hrvatski centar za ljudska prava u više je navrata upozoravao kako paternalistička vlast ne računa na građane, nego na podanike. Pošto tretira pojedince kao nezrele i nedorasle osobe, koje nisu u stanju razlikovati dobro od zla, paternalistička vlast zahtjeva od njih apsolutnu poslušnost kojom će apstrahirati od vlastitih interesa i svoju sudbinu staviti u njezine „brižne ruke“. Autonomija, s druge strane, zahtjeva aktivne i poduzetne građane, a ne klijente centralne vlasti.
Autonomija ne znači kako će pojedinci uvijek i u svakoj prilici donositi dobre i promišljene odluke, nego kako će posljedice vlastitih odluka, ma kakve one bile, snositi sami. U tom slučaju se odgovornost za nazadovanje autonomne regije više neće tražiti izvan Dalmacije, nego u njoj. Tada će, napokon, nestati i svaka potreba za lošim simplifikacijama koje službeni Zagreb pretvaraju u dežurnog krivca, a Dalmaciju u nedužnu žrtvu.
Hrvatski centar za ljudska prava uvjeren je kako je suštinska autonomija Dalmacije vitalni interes Republike Hrvatske, ali i u to kako nije baš svaka Republika Hrvatska u interesu Dalmacije, već samo otvorena, progresivna, demokratska, regionalizirana i decentralizirana. Samo ona Republika Hrvatska koja je zasnovana na ljudskim pravima, vladavini prava, trodiobi vlasti, autonomnim udruženjima i slobodnoj javnosti je u interesu Dalmacije.
Zagovornici takve Republike Hrvatske postoje u Zagrebu. Možda su malobrojni, lišeni utjecaja i moći, izdvojeni i u svrhe političke i nacionalne pedagogije oklevetani i demonizirani, ali postoje. Hrvatski centar za ljudska prava jedan je od njih.
Comments