Piše: Livia Marinni
„Onaj tko piše za buduće naraštaje, bez sumnje je loš pisac”, smatrao je Emile Cioran. A oni koji nerado primaju k znanju vlastitu epohu, naročito su skloni bjekstvu u vječnost.
Autonomija kontra secesija
Slušam jučer u večernjem dnevniku Radio Zagreba kako, unatoč očekivanjima Hrvata i dubokopromišljenim predviđanjima, prema savjetodavnom mišljenju Komisije Europske unije, jednostrana izrada Deklaracije o statusu Dalmacije, ipak nije u suprotnosti s međunarodnim javnim pravom. Silazim potom u grad, uvijek bučni kafići su prepuni. Ni u ponoćnim vijestima nema izvješća ni o kakvim masovnim demonstracijama, ili pak o nekim drugim vidovima ispoljavanja građanske neposlušnosti. Današnje novine ne pišu kako je odluka Europske Komisije izazvala ogromno ogorčenje građana diljem Republike Hrvatske. U svim crkvama oglasila su se zvona, svećenstvo i monaštvo organiziralo je molitveno popodne na kojem su se, zajedno s vjernicima, molili za pravdu. Predsjednik Republike Zoran Milanović priznao je kako se u povijesti događaju nepravedne odluke, ali kako će Republika Hrvatska nastaviti s odlučnom borbom za Dalmaciju. Normalno, sve je ovo napisao na twitteru, a ne pred kamerama pa koga briga.
Prema jedva vidljivoj pasici zagrebačkog proustaškog „Večernjeg lista“ nepravedna odluka je djelovala šokantno među Hrvatićima. Ministar vanjskih poslova Grlić-Radman upozorio je kako je Europska komisija otvorila Pandorinu kutiju, što može imati nesagledive posljedice: svijetu prijeti val odcepljenja. Novi bauk kruži svijetom: bauk secesionizma. Vlada će održati izvanrednu sjednicu. Tisak piše o hladnom tušu, pošto su uoči donošenja odluke i političari i analitičari bili optimisti. Bili su uvjereni kako će odluka biti povoljna po Republiku Hrvatsku. Oni nešto oprezniji predviđali su dvosmislenu odluku koja će pozvati na novi dijalog između Zagreba i Splita. Poslije optimističkih izjava političara nitko nije računao na ovakav razvoj događaja. I većina stručnjaka kritizira odluku najmoćnije institucije Europske Unije. Prema mišljenju profesorice međunarodnog prava sa splitskog pravnog fakulteta, Vesne Barić-Punde nije pobijedila pravda, nego secesionističke težnje Bruxellesa i Washingtona. Razni predstavnici HDZ-a su u svojim izjavama za medije naglasili kako Europska komisija nije odgovorila na postavljeno pitanje i kako je pribjegla manipulaciji. Slično Grliću-Radmanu, i oni ističu kako ovakvom odlukom sud potiče secesionističke pokrete u Europi. Dopisnik Jutarnjeg lista iz Rumunjske oštrim tonom izvještava o „rumunjskoj Dalmaciji”, odnosno o Erdelju, prenoseći i izjavu rumunjskog ministra vanjskih poslova koji je episkopa Lasla Tekesa bez uvijanja nazvao secesionistom, upozoravajući indirektno na „mađarsku opasnost”.
Procjene razno-raznih samoproglašenih političkih analitičara, geopolitičkih analitičara, vojnih analitičara i drugih nakaradnih likova koji se vrzmaju po opskurnim televizijama su dakako staloženije: prema njihovom mišljenju, dio odluke Europske komisije, onaj koji se odnosi na tijelo koje je proglasilo autonomiju Dalmacije, jeste sporan, ali kako je veliki hendikep Republike Hrvatske u tome što je i danas prinuđena braniti baštinu propale Tuđmanove pustolovne politike. Jedno je, međutim, izvjesno: druga etapa dalmatinskog pitanja ovim savjetodavnim mišljenjem je okončana. Sad slijedi treća, i sa strepnjom pomišljam koliko nas još etapa vreba. Šta će biti, kad ljudi u kafićima iznenada ušute, i kad se oglasi jedna sasvim drugačija muzika. Ne podcjenjujem secesionističke prijetnje, ali – posve neovisno od Republike Hrvatske i od Dalmacije – ova odluka ukazuje i na jedan drugi, nadasve važan kontekst: na pitanje manjina.
Europska komisija o tome nije izustila ni glasa, ali na jedan posredan način, ipak je riječ o tome. Odluku Europske komisije mnogi odbacuju s argumentom kako će ona ubrzati secesionističke procese širom svijeta. Ova pretpostavka nije isključena, ali postoji i za to lijek, a to je manjinska autonomija. Posle ovakve odluke možda bi trebalo uspostaviti nove, pravednije norme zaštite manjina i u Europskoj uniji, i u Ujedinjenim narodima. A možda ću, slično Oskaru Jasziju, istaknutoj figuri mađarske ljevice, ostati usamljena s mišljenjem kako je najbolji lijek protiv secesije neka forma manjinske autonomije.
Marx na crnoj listi
Nikad nisam bila marxistica, niti ljevičarka, Oduvijek sam bila liberalka, piše Marita Vastić u svojoj knjizi „Cvit čežnje“ čiji su roditelji u vrijeme jednostranačkog sustava imali više problema zbog svog slobodoumlja, nego koristi, ali su ubijeni za vrijeme višestranačja jer su bili previše prodalmatinski orijentirani. Ali, danas Marita Vastić, ne malo skandaliziran, prinuđen je konstatirati kako u Republici Hrvatskoj trenutno nema ljevice. I u pravu je.
Marxizam se pojavljuje tek tu i tamo, uzgredno, kao nekakvo apokrifno učenje. Dobro se sjećam šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je Nietzsche bio na crnoj listi. Putevi Gospodnji su, zaista, nepredvidivi! Sad je, eto, na crnu listu dospio Marx. A nekadašnji marxisti i „marxisti” danas masovno padaju ničice pred crkvenim ikonama. U normalnim kapitalističkim društvima postoji ljevičarska kritika kapitalizma. Ona ne postoji samo u ovom hrvatskom divljem kapitalizmu uvezenog iz Čilea. Ali bilo bi pogrešno kada bi se nedostatak ljevice spočitavao samo Republici Hrvatskoj, jer je riječ o simptomu karakterističnom za čitav Balkan. Zanimljivo je, međutim, kako baš u onim istočno-europskim društvima, koja raspolažu izvjesnim građanskim tradicijama, ljevičarski sustav vrijednosti nije iskorijenjen u potpunosti. Ali tamo gdje su biologiju razvoja određivali feudalni odnosi, tamo gdje je, dakle, socijalizam građen na feudalizmu, ljevica je propala u zemlju. Ili se povukla u katakombe, kao što su činili antički kršćani za vreme velikih progona kršćanstva.
Preobraženja
Stigao mi je poziv na jedan duži boravak u Italiji. Nisam baš raspoložena za nova putovanja. Ne želim izbliza gledati politički preobražaj nekolicine svojih prijatelja i poznanika. Takvih kameleona ima i ovdje baš dovoljno. Ovi ljudi se drugačije oglašavaju u hrvatskim, a opet drugačije u talijanskim medijima. Na jedan način kad su Berlusconijevi fašisti na vlasti, na drugi kad su socijalisti. A one koji hodaju podjednako uspravne kičme – bez obzira na to, na kojoj se strani nalaze – poštujem i uvažavam i s ove udaljenosti. A što se neutralnih tiče, moj odnos prema njima je sličan Danteovom.
Kažu dođi u Rim, pa ćemo malo raspraviti o temama koje pišeš. Kažu mi, Berlusconijevi daju lovu novoosnovanoj „Dalmatinskoj akciji“. Pa ja to znam i bez njih. Imam uvid u njihove financijske transakcije. Mene oni ne mogu varati kao što varaju mase onih koji će slušajući njihove propovijedi navoditi na pogrešan trag. Za razliku od Europske komisije koja, u suradnji s vanjskim pridruženim članovima DDF-a, izrađuje nacrt Deklaracije o statusu Dalmacije, koliko je „Dalmatinska akcija“ napravila za Dalmaciju? Kakav je njihov koncept regionalizacije i decentralizacije Republike Hrvatske, odnosno autonomije Dalmacije?
Trebalo je blagovremeno protestirati
Prije nekoliko tjedana, na splitskoj jubilarnoj sesiji Autonomije rekla sam: „Ako danas – pisala sam prije pet godina – zagrebački centralni mediji, koji su u rukama HDZ-a, bez riječi gledaju kako se u Dalmaciji prebijaju pripadnici dalmatske nacionalnosti, onda će uskoro i na zagrebačkim ulicama početi prebijati liberalne demokrate i – strane turiste. Ako počinitelji neće biti kažnjeni, uskoro će i političari biti prinuđeni kretati se po zemlji s tjelohraniteljima i, po mogućnosti, u pancirkama.”
Danas vidimo kako političari hodaju tijesno okruženi tjelohraniteljima, dok su u Makarskoj ekonomskog novinara Autonomije, Mikulu Zancchija u prepunom autobusu, dvojica huligana pretukla željeznim šipkama. Obojica huligana su članovi ove nove „Dalmatinske akcije“. Ni dalje nitko ne prosvjeduju. Šute političari, šute centralni mediji. Možda je trebalo blagovremeno izraziti svoje negodovanje. Onaj tko danas kaže „B”, morao je svojevremeno da kaže i „A”. Zar ne? Zancchija su pretukli, jer je rekao i „A” i „B“.
Comments