Piše: Nada Taliani
Povodom 38. žrtve ovogodišnje mržnje i nasilja nad Dalmacijom moramo reći kako mi Dalmatini/Dalmatine i Dalmatinci/Dalmatinke imamo izbor: boriti se za slobodu Dalmacije ili nastaviti biti žrtve nacističkog režima u RH.
Pri napad na pripadnike, od neoustaške države, nepriznate dalmatske nacionalnosti dogodio se ove godine na pravoslavni Božić. Prošlo je pet mjeseci i četrnaest dana od napada na pripadnike dalmatske nacionalnosti u okolici Knina. Mislili smo kako ćemo s vremenskom distancom moći bolje pogledati na taj nemili događaj. Onda je uslijedio drugi napad, pa treći, pa tridesetosmi.
Ipak, s petipolmjesečnim odmakom lakše je sumirati osjećaje, racionalizirati strah, ne zadrhtati svaki put kad se pored vas u mraku pojave muškarci u crnim duxericama ili grupa „navijača“. No, i dalje ostaje gorak okus u ustima i pitanje ima li sve ovo smisla u društvu u kojem živimo. Hoćemo li do kraja života morati voditi računa kuda hodamo i hoćemo li biti sankcionirani samo zato što ne mislimo kao većina i ne dijelimo vrijednosti koje imaju točne projekcije o tome što je hrvatski identitet, kako treba izgledati politički sustav, teritorijalno-administrativni sustav, društvo i država, isključujući sve ostalo.
U prethodnih pet i pol mjeseci, najčešće pitanje umjesto „kako si“, bilo je „što ti ovo treba“, „zašto se deklariraš na taj način“ i „zašto i ti ne postaneš Hrvat kao i mnogi Srbi“. Na ova pitanja sam stalno odgovarala konstatacijom kako netko mora reći povijesnu istinu i ako ja ne budem ta, hoće li se netko drugo boriti za slobodno i jednako društvo, koje svakom pojedincu/pojedinki osigurava poštivanje osnovnih ljudskih prava i sloboda. Odgovor je bio negativan. Bez obzira na to, osjetila sam ogromnu podršku saveznika/saveznica koji su se stavili/stavile na raspolaganje i u skladu s vlastitim kapacitetima pomagali. I pomogli mi beskrajno, ohrabrili me i dali do znanja kako mi Dalmatini nismo sami/same.
U prvom redu mogu zahvaliti ljudima iz DDF-a i Dalmatinskog kluba, Vedranu Braliću, Zuáneu Orlandiniju i Majdi Iris Stefanelli koji su pružili svu moguću pomoć te govorili o svemu što se događa pripadnicima dalmatske nacionalnosti i cijelog Dalmaciji. Zahvalila bih i svim freelance novinarima koji pišu za Autonomiju koji također upozoravaju na događaje i pozivaju na buđenje Dalmatina i Dalmatinaca i svih onih koji se osjećaju drugačijima.
No, danas sam pobijedila strah i mržnju u sebi, i odlučila prići skupini nadrogiranih hooligana i neonacista koji sebe nazivaju „navijačima“ koja je sjedila preko puta mene. Pitala sam ih gdje idu i zamolila neka tamo ne tuku nekoga, neka ne ubiju nikoga. U početku su mi se nacerili u lice, a kasnije, kad su vidjeli kako postojano stojim ispred njih, su se uozbiljili i shvatili kako sam jako ozbiljna. Smatrala sam to vlastitom pobjedom, ali sam se u svojoj glavi, suzbijajući strah, i dalje pitala hoće li mi naudili. Bi li bi ta grupa dvadesetogodišnjaka bila u stanju iživljavati se nad pripadnicima Dalmatske nacionalnosti ili nad pripadnicima LGBTIQ+ osoba po nečijem nalogu i uništavali gradske javne prostore prostore u kojima se okupljaju ove dvije populacije, koje su nerijetko isprepletene, kako su to radili njihovi sportski protivnici prije pet i pol mjeseci? Osuđuju li bar u sebi taj čin ili ih je on ohrabrio kako bi učinili neko slično nedjelo, bilo to u Splitu ili nekom drugom gradu? Ja se nadam kako nije.
Cijelo vrijeme svog boravka u na mjestu prvog zločina pitala sam se: kako je zajednici koja je ostala u Dalmaciji i ne želi otići iz nje bez obzira na sve? Kako izgleda njihov dan i uobičajeni život? Kako idu na posao? Izlaze li na mjesta na koja su do sada izlazili/izlazile i je li ih strah kretati se mračnim ulicama? Osjećala sam grižnju savjesti zbog toga što sam ja kroz to što sam otjerana sa svog vjekovnog ognjišta našla novi život daleko od granica Dalmacije, za razliku od njih, dobila priliku za bolji život. Suspenzija normalnog života i slobode kretanja je nešto najgore što vam neko može učiniti, ili ulijevanja straha koji će vas natjerati kako biste sami ograničili svoju slobodu kretanja, što je zasigurno bio glavni cilj u ovom slučaju.
Ovaj tekst pišem u mjestu gdje se dogodilo prvo ubojstvo Dalmatina ove godine. Sjedim u lobiju hotela sjedim u majici s dalmatinskom zastavom za koje nepismeni misle kako je ukrajinska, pet i pol mjeseci nakon što su neki od građana ili građanki ovog grada, odnosno neonacistička aka „navijačka“ skupina, bili izvršitelji zločina iz mržnje na koji je huškao veliki dio javnosti. Ono što me najviše porazilo kao Dalmatinu, feministkinju i borkinju za ljudska prava je činjenica kako su u organizaciji i logistici napada sudjelovale i žene koje su se hvalile time na svojim društvenim mrežama. Da su kojim slučajem su bili nahuškani/nahuškan na bilo koga drugog, (a u posljednje vrijeme žrtve govora mržnje su osim Dalmatina i predstavnika LGBTIQ+ populacije neovisni novinari/novinarke i aktivisti/aktivistkinje), scenarij bi bio identičan.
Borba Dalmacije s izraženom dalmatofobijom, homofobijom i protjerivanjem neistomišljenika i boraca/borkinja za ljudska prava, slobodu i pravdu traje već desetljećima i veliki broj aktivista i aktivistkinja stradalo je u tim borbama, bio pretučen i pritvaran u počecima pravedne borbe za slobodu ove regije i njezinu punu autonomiju, ali i ranije. No, nisu odustali.
Važno je ne stati ni sada. Ne odustati i ne pokleknuti. Naučiti se solidarnosti. Naučiti kako ne smijemo šutjeti ni zbog jednog zločina koji se dogodi kao što smo šutjeli 33 godine, ali kako je to samo osuda – solidarnost podrazumijeva međusobnu podršku i koheziju. Važno je naučiti zatražiti podršku i odgovornost od institucija čiji je posao osigurati građanima i građankama naše zemlje dostojanstven život, poštivanje ljudskih prava i slobodu.
Društvo smo u kojem je potpuno sputana kultura otpora i misao kako su sve borbe naše. Žalosno je što samo pojedinci/pojedinke izlaze na sasvim rijetke prosvjede. Posebno one prosvjede koji se tiču isključivo njih i kršenja njihovih prava, a fragmentirane borbe ne mogu riješiti ni dio naših teških društvenih problema. Vrijeme je kako bi ustali i se svi zajedno suprotstavili velikohrvatskom klerofašističkom teroru nad Dalmacijom i jednoumlju. Vrijeme je kako bi se pokazala solidarnost i izašlo na ulice kako bi se pokazala brojnost i snaga koju mi Dalmatini imamo.
Comentarios