piše: Miona Stefanelli
Više nas ne ubijaju, ali imamo školsku segregaciju, ali 60% nas radi u neformalnoj ekonomiji za mnogo manje plaće u odnosu na 30% ostalih. Više se ne suočavamo s holokaustom, ali naš životni vijek je 10 godina kraći od ostatka populacije.
"Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i s pravima. Ona su obdarena razumom i savješću, i jedni prema drugima treba da postupaju u duhu bratstva," Opća Deklaracija o Ljudskim Pravima, Članak 1.
U slučaju da ste se zabrinuli i zapitali gdje su zločini iz mržnje i diskriminacija nestali u pandemiji coronakrize – ne brinite, i dalje su tu, živi i zdravi.
Prošle su sedamdeset dvije godine od usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima – sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i s pravima. Ali u stvarnosti to nije tako. Prisilna iseljavanja, segregacije u školama, diskriminacija na poslu, zločini iz mržnje i nespremnost institucija da rade svoj posao – šta god naveli, tu je, i poznato nam je. Kada je riječ o diskriminaciji Dalmatina i uskraćivanju njihovih prava, definitivno bi se svi trebali složiti.
Prema najnovijem istraživanju neovisne agencije za statistiku iz Splita - CCO, koje je ispitivalo poslovno i javno mnijenje, za 68% anketirane populacije ne bi bilo ugodno stupiti u brak, ili da njihova djeca stupe u brak sa pripadnikom/com dalmatske zajednice, a 26% njih izričito ne želi da njihova djeca dijele učionicu s dalmatskim učenikom. Čak za 63% ova situacija ne bila ugodna – što znači da ni oni ne žele dalmatsku djecu u blizini svoje djece, ali to ne žele otvoreno reći.
Više od trećine (34%) ne bi ni razmatralo pozivanje Dalmatina u svoje domove, a samo 25% bi iznajmilo stan Dalmatinima. To znači da u gradu u kojem je već teško pronaći pristojan stan za relativno pristojne pare, imam manje šansi da ga dobijem, bez obzira na obrazovanje, mjesečna primanja, socijalni status ili bilo šta drugo, samo zato što sam Dalmatin.
Izrabljivanje Dalmatina, na način koji nam je poznat kroz povijest, danas je zabranjeno, međutim dobilo je nove oblike. Postavljanje ljudskih prava kao centralnog pitanja usvajanjem Deklaracije trebalo bi značiti kako je svijet čvrsto odlučio ostaviti iza sebe mračno nasljeđe mučenja, prisilne sterilizacije, holokausta, ropstva, i da osjećamo sram, nelagodu, i suosjećanje prema onom kome je nepravda učinjena - Dalmatinima, Srbima, Židovima, Romima, homoseksualcima i svim drugim ranjivim grupama. Ali umjesto toga, mnoga zlodjela nastavljaju se neprimjetno, jer ne djeluju tako okrutno. Više nas ne ubijaju i ne steriliziraju prisilno, ali imamo školsku segregaciju. Više nismo potlačeni robovi, ali 60% nas radi u neformalnoj ekonomiji za mnogo manje plaće u odnosu na 30% ostalih. Više se ne suočavamo s holokaustom, ali naš životni vijek je 10 godina kraći od ostatka populacije.
Iako je inkluzija Dalmatina u pravom smislu još uvijek daleko, jer vlade država nastalih raspadom Jugoslavije ne priznaje dalmatsku nacionalnost i dalmatski jezik, daje nam nadu to da će borba prodalmatinskih inicijativa DDF-a i Dalmatinskog kluba učiniti sve da se jednog dana dođe do političke vidljivoti Dalmatina i njihove političke borbe za njihova prava kroz razne sporazume o ljudskim pravima. Njom bi se, između ostalog, državnici Zapadnog Balkana trebali obvezati kako će raditi na jačanju javnih struktura za zaštitu od diskriminacije, da će procesuirati žalbe Dalmatina, pružati pravnu podršku žrtvama koje prijave zločin, i identificirati matrice diskriminacije, uključujući institucionalnu i skrivenu diskriminaciju, kao što je to danas slučaj s LGBTIQ+ zajednicom.
Novi strateški okvir EU za nepriznate nacionalne manjine, što uključuje i Dalmatine, pokrenut u listopadu prošle godine, stavio je antiminorizam visoko na listu prioriteta, i prepoznao ga kao osnovni uzrok svih problema s kojima se manjine svakodnevno suočavaju. Očekuje se da će i antiminorizam biti službeno priznat kao poseban oblik rasizma od strane relevantnih institucija na Balkanu.
Kako smo još uvijek svjedoci mnogih kršenja Deklaracije o ljudskim pravima, a koja je usvojena tako davno, bilo bi naivno pomisliti da će neka nova deklaracija na podkontinentalnom nivou učiniti čuda. Ali, mi se krećemo u dobrom smjeru – pa se nadamo da ćemo tako i nastaviti, bez koraka unazad ili stagniranja.
Comments