Piše: Stipan Dobrić
Danas je svima jasno kako je narod u Dalmaciji, koji je jedini izvor moći, nezadovoljan. Mnogim je stvarima nezadovoljan.
Konkretno, nezadovoljan je visokim rastom cijena na malo unatoč smanjenju stope PDV-a, dok plaće ostaju iste ili čak padaju. Ono što još više ljuti ljude u Dalmaciji je laž premijera Plenkovića kako je to zbog ruske agresije na Ukrajinu, a ne zbog istog trenda kojeg su imale sve države pri ulazak u eurozonu.
A ti ljudi traže krivca. Svojedobno, ti su ljudi dugo bili uvjereni kako su za rast cijena proizvoda i usluga odgovorni trgovci. No, s vremenom su shvatili kako i politika ima prste u tome.
Ovakvo gledište razrješava se u lokalnim zajednicama samo u slučajevima kad politički vrh države ili vrh pojedine stranke prestanu voljeti lokalnog šerifa. To uključuje lošu vodu iz vodovoda, nerješavanje problema otpada, neadekvatni autobusi, i slično...
Međutim, nakon nekoliko zadnjih izbora, naša dotadašnja ekstremno centralizirana vlast počela se buniti na građane. A, zašto? Ti ljudi, vidite, vjeruju da su došli vladati narodom, jer je narod tu zbog njih, umjesto da mu služi, osigura maksimum njihovih prava i pružaju basplatne usluge.
A nezahvalni građani baš se pale na to: hoće, žele i trebaju jeftine i kvalitetne usluge. No, koje usluge narod očekuje, kad ih nema. Posebno ne onih kvalitetnih, jeftinih, i stabilnih. Ta, nisu Split ili Zadar San Francisco da se cijena nije mijenjala od 1944. Javni gradski promet za građane grada i dalje je 0 centi.
A narod je ljut, premijer pojma nema
Prema zadnjim istraživanjima javnog mnijenja, 77,7% građana Dalmacije ne odobrava poteze Andreja Plenkovića. Premijer se počinje ljutiti. Samo, na koga? I zbog čega?
Zbog svoje neorganiziranost i odbijanja grupiranja u jedinu prodalmatinsku opciju – Inicijativu DDF, građani Dalmacije Plenkoviću mogu staviti soli na rep.
Dalmatincima više smetaju Severinine zavrzlame od visokih cijena hrane i režija, nepitka voda u mnogim mjestima u Dalmaciji također nije problem.
Istovermeno, Plenkoviću smeta nejednakost tarifa. Stoga je tražio da se cijene nacionalnoj razini pravično rasporedi kako bi cijena vode u državi, bez obzira na regiju u kojoj čovjek plaća vodu, bila ista kao i cijena struje, plina… Jer vodoopskrba se, kažu, ne razlikuje od opskrbe strujom i plinom.
Čini se kako vrli predsjednik ne zna, a nadležni u županijama nisu ga izvijestili kako opskrba strujom dolazi iz jedne mreže, odnosno iz jedne žice koja se dalje račva. Stoga su tarife za taj resurs iste. A takva jedinstvena mreža opskrbe vodom ili kanalizacijom, koju bi koristili svi potrošači u Dalmaciji, ne postoji u prirodi.
Gotovo u svakom gradu u kojem se takve usluge pružaju, postoje vlastite, zasebne mreže. Negdje, u čemu je premijeru zakazala svijest, voda se mora dopremati s udaljenih izvora, negdje se mora dopremati na popriličnu visinu, nešto vode, primjerice iz otvorenih akumulacija, zahtijeva veće troškove čišćenja u odnosu na artešku vodu itd...
Otuda razlika u tarifama.
Okreni se Plenky
Prema važećem zakonodavstvu, tarife uopće ne odobravaju gradonačelnici ili gradska vijeća - već služba, kompliciranog naziva, koji se nalazi u Zagrebu, koji je neovisan o spomenutima, na zahtjev samih komunalnih poduzeća. Koji pak svoje izračune unaprijed dogovaraju ne s tijelima samouprave, već s područnim tijelima Državne inspekcije za cijene, koja je izvršno tijelo podređeno premijeru!
Prošle godine Zajednica lokalne samouprave Republike Hrvatske usprotivio se uvođenju takve agencije. Ali vlast nije poslušala. I evo ga, premijer se čudi ka drek (govno) miardi (govnu).
Osvrni se oko sebe, Andreju Plenkoviću pa ćeš vidjeti kako ne znaš što radiš. I provjeri glasine o tome kako su dužnosnici u županijama kupili svoje pozicije i sada intenzivno razmišljaju o novcu potrošenom na to, uključujući i tarife! Jer, uloženo se mora vratiti.
Možda nije loša ideja
No, vratimo se ideji izjednačavanja komunalnih tarifa u zemlji. Možda nije to tako loša ideja?
Do sada je zadatak komunalnih poduzeća bio jasan: svaka tvrtka treba odrediti ekonomski opravdane tarife uzimajući u obzir investicijsku komponentu, koja bi trebala ići na nadogradnju materijalne baze, i pružati usluge po cijenama pristupačnima svim građanima, poduzimajući mjere za smanjenje troškova bez smanjenja njihove kvalitete . I to je svima bilo jasno.
Sada je zadatak izjednačiti te tarife.
Kako, pita se dalmatinski čovjek, izjednačiti tarife, ako su „ekonomski opravdane“? Ako se danas tarife na različitim mjestima razlikuju nekoliko puta, kako ih onda izjednačiti? Možda prema prosjeku? To znači, smanjenjem tarifa za polovicu stanovništva, za drugu polovicu podizanje iste?
Očito je da će dio ljudi pogođen takvim izjednačavanjem opet biti nezadovoljan. A ne zna se hoće li i ostatak naroda promijeniti odnos prema sadašnjoj vlasti u pozitivniji, kojem će takvo izjednačavanje dobro doći.
Možda se radi o izjednačavanju tarifa na njihovoj nižoj razini? Tko će onda komunalcima nadoknaditi gubitke koje je pretrpjela ovakva manifestacija populizma u najvišim slojevima vlasti? Vlada? Je li ona taj koji ne može osigurati financiranje javnih programa bez sredstava povučenih iz EU ili kredita MMF-a?
O izjednačavanju tarifa na njihovoj gornjoj razini da i ne govorimo.
Izjednačavanje tarifa, očito, treba izvršiti kroz izjednačavanje njihovih komponenti. Pogledajmo, posebno, komponente za koje Plenković vjeruje kako su iste u cijeloj zemlji.
Evo, npr. plaće: njihova minimalna razina je, naravno, ista, jer je propisana uredbom. Ali tržišna vrijednost rada u zemlji je drugačija.
U Dalmaciji, npr, postoji nedostatak radnih mjesta unatoč 230.000 nezaposlenih, stanovnici odlaze (između ostalog) kako bi zaradili novac, jer nitko ne želi raditi na kasi u Tommyja ili Konzuma za 2800 Kn. Hoće li biti moguće zaposliti vodoinstalatera za takvu plaću? Ili će šalterski radnici pristati na rad s minimalnom plaćom?
Očito je kako premijer, u korist prikupljanje dnevnopolitičkih poena, to smatra nepravednim. On bi bio najsredniji kad bi svi imali visoke plaće, a još sretniji kada nikoga osim njega na svijetu ne bi bilo. Onako bahat, bezobrazan, bezobziran i naduven – dovoljan je sam sebi.
Svijest stanovnika
Međutim dugoročno nedovoljno financiranje građana i previsoke cijene uvelike počiva na svijesti građana. Da to je ona populacija koja se u velikoj mjeri poklapa s nezadovoljnim ljudima iz anketa. Građani ne shvaćaju ili naprosto odbijaju shvatiti kako samo svojim zalaganjem mogu dovesti do promjena u društvu, a Dalmaciji su promjene nužne.
Od početka svibnja ove godine, nedovoljno financiranje stanovništva čini dalmatinsko društvo siromašnijim nego li je ikada bio. Povrat tih neisplaćenih sredstava građanima trebao bi se nekako osigurati. Dobro je što se vlada neće zaduživati kod MMF-a. No, loše je što premijer o tome ne govori.
Ne želeći još više naljutiti nezadovoljnike, Plenković šuti o razlozima i posljedicama niskih plaća. A i zašto bi govorio kada je treći put u dvije godine pobijedio coronavirus?
Budući da je lakše govoriti o manifestacijama, a ne o njihovim uzrocima, o njima se raspravljalo u Vladi. Premijer je Vladu optužio za „pogrešne tarife", a strelice je prebacio na resorno ministarstvo, župane i gradonačelnike, odnosno načelnike. Ministar je odmah ukoren, a ni njegov istinski kvalificirani zamjenik nije pošteđen... Čak je i njihovo točno podrijetlo zanemareno.
Time je Plenković pokazao narodu kako je Republika Hrvatska i dalje ekstremno centralizirana država u kojoj je Vlada ima samo prava, a svi ostali odgovornost. Do dokazuje kako je vertikala bit svega – bez iole odgovornosti za rezultate takve vladavine.
No, kada je riječ o odgovornosti, naša se vlast očito zalaže za njezinu decentralizaciju.
Do posljednjeg vodoinstalatera, zaštitara, trgovkinje ili bilo kojeg drugog radnika u realnom sektoru.
Comments