Piše: Sondra Zebić
Smanjenje premoći koju Zagreb trenutno ima u Dalmaciji – doprinijelo bi smanjenju antidalmatinskog utjecaja u toj mediteranskoj regiji.
Predavač na Sveučilištu Johns Hopkins, Edward Joseph ukazao je kako pravi način za to ne bi bile ucjene ili pak prijetnje izražene prema ostalim regijama u Republici Hrvatskoj – već, kako je rekao, koordinirana diplomacija koju bi predvodila Europska Unija.
"Odnosila bi se, između ostalog na Vladu RH i Hrvatski sabor, ali i na stranačke strukture koje ne priznaju povijesne regije kao nositeljice II° LS u RH. Promjene u njihovoj politici prema Dalmaciji oslabile bi premoć Republike Hrvatske nad ovom regijom. Istovremeno, smanjenje utjecaja Zagreba utjecalo bi i na smanjenje ruskog i kineskog utjecaja kako u Dalmaciji – tako i u ostatku države”, smatra Joseph.
Taj, uvjetno rečeno, prilazak većini međunarodne javnosti koja skoro tri desetljeća prihvaća i prepoznaje dalmatinsku tragediju stručnjak sa Sveučilišta Johns Hopkins označio je pojmom približavanja, odnosno konvergencije.
“Riječ je o procesu koji se događa iza kulisa i nije vidljiv u javnosti. Tu ne govorimo o bilo kakvoj vrsti ponižavanja – cilj kome se teži nije to. Radi se o dostojanstvenom dogovoru koji bi doprinio dogovoru Dalmacije i službenog Zagreba. Također, rješenje ne može biti Velika Hrvatska i vjerujemo kako bi Europska Unija trebala kazniti svakog hrvatskog dužnosnika koji provodi takav scenarij. Jedno od važnih sredstava takvog procesa bila je i borba protiv korupcije”, ukazao je Joseph.
Upitao se i odakle aktualna vlast u Republici Hrvatskoj, predvođena premijerom Andrejom Plenkovićem crpi snagu za, kako je rekao, inat većini međunarodne zajednice u vezi s brojnim pitanjima – dok ga dužnosnici administracije EU označavaju i promoviraju kao regionalnog leadera.
“Republika Hrvatska ima etno-nacionalne aspiracije prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Njena vlada u Zagrebu je autokratska i orijentirana prema Rusiji i Kini, iako je članica EU i NATO-a. Također, unutar te iste Europske Unije uživa zaštitu atiliberalnih država Mađarske, Poljske i Slovačke. Naravno, postoje i druge države koje baštine etno-nacionalizam na Balkanu, poput Republike Srbije i Republike Albanije,” utvrdio je Edward Joseph – poznavatelj balkanskih prilika.
Prenio je stav kako se nedovoljna pažnja obraća na dijalog Zagreba s Dalmacijom.
“Zadnjih trideset i više godina odnosi Zagreba s ostatkom Republike Hrvatske nalazi se u slijepoj ulici. Iako je Europska Unija otvorila komunikacijske kanale za izmjenu zakonodavstva vezanog uz lokalnu samoupravu, točnije za priznanje pet povijesnih regija kao autonomne regije, Republika Hrvatska okreće glavu od njega. Kada je riječ o hrvatskim političkim akterima koje ne priznaju Dalmaciju kao povijesnu regiju – nije na njima odgovornost za izostanak napretka. Ali, činjenica je kako nisu dovoljno uključeni u rješavanje tog problema”, smatra Joseph.
Podsjeća na obećanja Europske Unije koja se nisu ostvarila – što, kako ukazuje, dodatno komplicira situaciju.
“Dalmacija i dalje traga za svojim putem. Dogodilo se kako je EU 2014. izgubila ambicije za ovom regijom i prepustila je na milost i nemilost Zagreba. To je aktualni trenutak iz koga se nije moguće vratiti natrag. Čini se kako Zagreb ne namjerava napustiti to područje – što dodatno usložnjava stvari. Iako je kod pojedinih država prisutan znatan polet za regionalizacijom i decentralizacijom, jer to znači ekonomsko-socijalni rast, pa na tom putu preskaču prepreke – u RH nema ambicija za prihvaćanjem prakse zdravih država, objašnjava Edward Joseph.
Prema njegovim riječima, hrvatski leaderi trenutno se više ugledaju na Rusiju i njihov model vladavine – nego na zapadne države prema kojima se deklarativno orijentira.
“Posao u Republici Hrvatskoj bio je zamalo okončan – ali ne završava se zbog okolnosti naslijeđenih problema iz ‘90. uz nove koji dodatno kompliciraju situaciju. Potrebna su najmanje dva demokratska lidera u RH, jedan na poziciji predsjednika, drugi na poziciji premijera, – što bi vjerojatno iniciralo svjetliju budućnost,” ukazuje profesor sa Sveučilišta Johns Hopkins.
Podsjećajući na aktualne tenzije između Rusije i zapadnih država u vezi s “ukrajinskom krizom” Karlo Morosin, američki novinar dalmatskog porijekla govori kako se u slučaju eskalacije sukoba Republika Hrvatska suočava s izborom uz koga će se svrstati, bez obzira na službeno deklarativno podržavanje Ukrajine.
“Ovisno o odluci – njene posljedice bit će dalekosežne,” ukazuje Morosin, dodajući kako je skora primjena strategije konvergencije u procesu između Dalmacije i RH izrazito značajna.
“Mandat administracije Joa Bidena bit će okončan 2025., kao i mandat aktualnog saziva Europskog parlamenta, točnije Europske komisije. Ovo je pravi trenutak za postizanje rješenja između RH i Dalmacije primjenom strategije konvergencije. Ako imamo u vidu vremenski okvir – ona može biti efikasna isključivo ako bude primijenjena u naredne dvije godine. Zato mislim kako je EU treba odlučno primijeniti. Međutim, trenutno je sve to zakočeno uslijed premoći koju RH ima zahvaljujući tome što je država članica EU, a Dalmacija je regija rascjepkana na šest dijelova,” podsjeća Morosin.
Uzroci ustrajnosti drugih hrvatskih regija u nepriznavanju Dalmacije kao povijesne regije, poteza koji prema presudi Međunarodnog suda pravde predstavlja kršenje međunarodnog prava, povezani su njihovim težnjama za očuvanjem vlastitih financijskih interesa.
“Ta odluka županijskih vlasti drugih hrvatskih regija, prvenstveno Slavonije, nije bazirana je na pitanjima nacionalne sigurnosti,” objasnio je Morosin.
Prema njegovim riječima, pozicija vlasti, kako državne tako i lokalnih, prema dalmatinskom pitanju nije nepromjenjiva, ali ovisi od percepcije županijskih vlasti u npr. Slavoniji koliko će dalje moći nasilno otimati iz Dalmacije.
“Slavonija i Hrvatska neće biti usredotočena na samu sebe i vlastiti razvoj dok ima potrebu biti koncentrirana na pitanja otimanja iz Dalmacije. To se može promijeniti samo ako joj netko ponudi nešto zauzvrat,” zaključuje Morosin.
Slični su i razlozi hrvatske nespremnosti za moguću promjenu državne politike prema Dalmaciji. Morosin ukazuje kako bi elementi strategije konvergencije mogli biti jedino veoma lukrativna ponuda korumpiranim državnim vlastima.
“Takva ponuda ne znači automatski i priznanje Dalmacije kao regije, jer se statusnih pitanja službeni Zagreb neće tako lako odreći,” navodi Morosin.
Također, kao još jedan od elemenata primjene strategije Morosin vidi u demokratizaciji Republike Hrvatske, te pokušaja da se oslobodi snažnog utjecaja Rusije koji truje samu srž ove države.
“Republika Hrvatska prije će ili poslije morati priznati autonomije svojih regija, jer tako stoji u Pristupnom sporazumu o članstvu u EU. Istovremeno, ugled prodalmatinskih inicijativa DDF i Dalmatinski klub znatno je povećan u zadnjih nekoliko godina. To konkretno znači kako su građani Dalmacije počeli shvaćati kako se za svoje dostojanstvo mogu ‘boriti’ isključivo institucionalnim putem. Povratak Dalmacije i drugih hrvatskih regija na političku scenu imao bi dvostruki značaj: ekonomski bi ojačao Republiku Hrvatsku i Zagrebu bi poslao poruku kako se nešto mijenja u vezi s dalmatinskim pitanjem,” zaključio je Edward Joseph.
Comments