Dalmacija i Ukrajina

Piše: Petra ivanišević

Ruska agresija na Ukrajinu započela je 2014., dok hibridni rat traje dva stoljeća. Hibridni rat velikohrvatskog fašizma na Dalmaciju traje od trenutka kada je Dalmacija postala neovisna kraljevska zemlja unutar Austrougarske Monarhije.

Prije osam godina, kroz zimu 2013. na 2014., na glavnom kijevskom trgu Maidan nezalezhnosty (Trg neovisnosti) održane su velike demonstracije protiv od Putina instaliranog predsjednika Viktora Yanukovicha i za priključenje Ukrajine Europskoj uniji.

Druga narančasta revolucija urodila plodom, ali se Rusija nikad s njenim ishodom nije pomirila. Nije žalila ni sredstva ni ljude (ako financira fašiste u Francuskoj i Republici Hrvatskoj, zašto ne bi i u Ukrajini) da ionako ne baš stabilnu državu dodatno destabilizira.

Nakon demokratskih izbora u Ukrajini 2014., Putin je naredio ubojstvo proeuropskog predsjednika Petra Poroshenka, ali nije u tome uspjela. Ukrajinske snage sigurnosti spriječile su Putinove komandose iz Wagner grupe u tome. Nedugo zatim, ruski tenkovi upadaju u Donbas i kreće rat.

Sva suština nove ruske invazije na Ukrajinu je zadržavanje drugoga u svome okrilju protiv njegove volje i širenje zone utjecaja na druge države. No, nije riječ zabraniti Ukrajini članstvo u EU i u NATO-u, točnije njeno samostalno odlučivanje o svojoj sudbini – što je inače pravo svake suverene zemlje. Rusija se oštro suprotstavlja slobodi, demokraciji i ljudskim pravima. Jer, u tome vidi gubitak teritorija u ratu civilizacija – Europske unije i NATO-a kao obrane demokracije i ljudskih prava i sloboda, s jedne, i Ruskog svijeta kao Putinovog Mordora, s druge strane.

Kao što Rusija nije pristala na članstvo Ukrajine u Europskoj uniji i NATO-u, tako Republika Hrvatska nikada neće prihvatiti reintegraciju i punu autonomiju Dalmacije. Pustit će je nek se batrga u svojoj povijesnoj želji za autonomijom, ali takav status Dalmacije za Zagreb bi značilo gubitak izvanredne strateške baze na uvijek trusnom Balkanu, gubitak lako dostupnih financijskih i drugih sredstava za financiranje velikohrvatskog nacionalizma, te gubitak veze s Hercegovinom.

S druge strane, Dalmacija se nikada nije pobunila protiv oktroirane vlasti i njene rascjepkanosti. Izostala je dalmatinska verzija ukrajinskih Narančastih revolucija.

Reakcije aktualne vlasti pokazale su potpunu ovisnost službenog Zagreba o Dalmaciji. Republika Hrvatska je – prema riječima naših najviših političkih dužnosnika – praktično dvostruko ucijenjena. Najprije, svaki potez koji bi RH učinila, a koji Rusija ne bi prethodno odobrila, mogao bi izazvati prekid financiranja pronacističkih i klerofašističkih političkih elemenata, a zatim i prekid opskrbe energentima: naftom i plinom. (Nemojmo zaboraviti kako je mađarski MOL vlasnik INE, a većinski vlasnik MOL-a je ruski Gazprom.)

Drugo, demokratizacijom Dalmacije i pristajanjem na njenu reintegraciju i autonomiju, Republika Hrvatska bi odmah odustala od imovinskih prava na mnoge nekretnine i pokretnine koje se fizički nalaze na teritoriju Dalmacije. U stvari, za takvim scenarijem neće ni biti potrebe. Preko svojih kadrova u politici i Ministarstvu unutrašnjih poslova, službena Moskva neće ni dopustiti da do nekog popuštanja Zagreba prema Dalmaciji dođe. Ne samo zbog toga što su ruski mafijaši vlasnici najvećeg broja hotelijerskih kuća u našoj regiji.

Putin ima jasan cilj: uspostaviti granicu svoje zone utjecaja na potezu Laba-Jadran kako bi lakše mogla kontrolirati Zapadnu Europu. Ukoliko Dalmacija postane reintegrirana regija ona će htjeti biti demokratska s od davnina ukorijenjenim vrijednostima demokracije i zaštite ljudskih prava i sloboda, jer od prvih dana njene povijesti ova je regija okrenuta zapadu. Stoga bi se mogli poremetiti zamisli i Zagreba i Moskve.