Piše: Petra Ivanišević
Mi koji nešto znamo o životu postavljamo veoma logično pitanje: „Zašto Ustavni sud Republike Hrvatske nije ukinuo sve vezano za Dalmaciju?“ Ili će taj čin prepustiti svojim političkim nalogodavcima?
Baš onoga dana (5. prosinca 2023.) kada se nad Republikom Hrvatskoj nadvio ozbiljan državotvorni problem – Ministarstvo unutrašnjih poslova odbilo je početi s istragom o ubojstvo 106 pripadnika, u Republici Hrvatskoj nepriznate, dalmatske nacionalnosti – Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je statute četiriju dalmatinskih županija, pa ovaj slučaj, baš kao i slučaj ubojstava građana Republike Hrvatske dalmatske nacionalnosti, nije dobio gotovo nikakav publicitet, pogotovu što se u medijima našao u konkurenciji s „velikim ekonomskim uspjehom“ vlade Andreja Plenkovića, „velikim političkim uspjehom“ vlade Andreja Plenkovića i „velikim socijalnim uspjehom“ vlade Andreja Plenkovića. Sjetimo se, bio je tu i „veliki uspjeh“ policijsko-obavještajne akcije protiv narkodilera, tijekom koje su policijske snage i pripadnici sigurnosnih službi uspjele zakucati na vrata čak 912 kuća i stanova u kojima su namirisali drogu i oružje, a iz njih su izvukli jedan paketić metadona. Sljedeći put, nadamo se, možda će biti ostvaren još bolji rezultat, kad se još pojača koordinacija dviju službi.
Inače, koliko su gore navedena rješavanja nagomilanih problema, od ekonomskih, preko političkih do socijalnih, ali i do koordinacije policijskih snaga s pripadnicima obavještajnih i sigurnosnih službi ozbiljno mučio predsjednika Vlade Republike Hrvatske, Andreja Plenkovića vidi se i po tome što je on odmah otišao u Bruxelles na sastanak velikog trusta mozgova koji već godinama govore kako Dalmacija treba biti posebna autonomna regija u sastavu RH što je zapisano i u Ugovoru o pristupanju EU. Istovremeno, Plenković je glasao protiv usvajanja katalonskog i baskijskog jezika kao jednog od službenih jezika u EU iz čega se jasno može iščitati njegov odnos prema Dalmaciji. Iz toga se jasno može vidjeti kako je podmukli pokušaj kako bi se sakrilo premijerovo gnušanje prema svenu normalnom, pa tako i prema regionalizaciji i decentralizaciji Republike Hrvatske, dovelo do iskliznuća – kojeg su provladini mediji pokušali sakriti – što će u konačnici rezultirati političkom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojoj su ukinuti statuti sve četiri dalmatinske županije i nekoliko dalmatinskih gradova i općina. Na kraju je Plenković dobio košaricu od Ursule von der Leyen i Charlesa Michela, pa se neće naći ni na jednoj od funkcija u institucijama EU.
Ustavni sud, koji je ukinuo statute četiriju dalmatinskih županija: Dubrovačko-neretvanske, Splitsko-dalmatinske, Šibensko-kninske i Zadarske, te brojnih dalmatinskih gradova i općima, biran je nešto drugačije nego li se bira u razvijenim zapadnim demokracijama. Sastav USUD-a izgleda kao da je pokupljen s koca i konopca, pošto u njemu, od 15 članova, petnaestori sudaca nema nikakvo naučno zvanje, a njihova skupna ustavnopravna bibliografija gotovo je nevidljiva u bilo kojoj bazi podataka, pa nije ni čudno što nikako ne mogu upamtiti niti jedno ime iz te uvažene institucije (a i godine čine svoje).
Istine radi treba primijetiti kako su, navodni, slučajevi statuta četiriju dalmatinskih županija šest godina istraživala sudac izvjestitelj, Mario Jelušić koji je na Pravnom fakultetu u Heilderbergu diplomirao s prosjekom 10,00, što je vrijedno uvažavanja i što svakako upotpunjuje njegov psihološki i stručni profil. Kasnije je bio činovnik u pravnoj službi saborske administracije, bavio se zakonodavstvom, a navodno je specijalist za građanskopravno-ustavne odnose. Usput budi rečeno, najviše se bavio „dalmatinskom materijom“, točnije „dalmatinskim pitanjem“ pošto je kao člana SDP-a sudjelovao u pisanju inicijative za ukidanje naziva Dalmacije, te ukidanje svega što nosi naziv Dalmacija, pa je valjda bilo logično kako bi baš on bio i sudac izvjestitelj u predmetima dalmatinske, točnije antidalmatinske, naravi (nasuprot arhaičnom načelu kako nitko ne može biti sudac u svojoj stvari), a vjerojatno je i najbolje znao „hermeneutički“ smisao Ustava Republike Hrvatske i njegove izmjene i dopune iz 1990., 1997., 1998., 2000., 2001., 2010., 2013. godine. Stav hermeneutičara je ovakav: u Republici Hrvatskoj županije su regije (iako realno one to nisu, već su područja, op.a.) i kao takve ne smiju biti autonomne. Ito tako, županijska tijela ne smiju imati nikakve autonomne nadležnosti i ovlasti, osim provoditi ono što im se naredi iz centra državne vlasti.
Istina, neki okorjeli autonomaši smatrali su kako je pitanje: ima li zaista neko tijelo dalmatinskih županija ikakvu autonomnu nadležnost bilo prema ustavu, bilo prema zakonu, bilo prema osuđenim statutima. To pitanje je u krugovima dalmatinskih autonomaša postalo pitanje od milijun dolara. Sada je Ustavni sud ipak u njima pronašao nešto što je vrijeđalo suverenitet, teritorijalni integritet i državnost Republike Hrvatske, pa ga je ukinuo sve zajedno, jednim jedinstvenim potezom pera. Baš onako kako im je naređeno s… hmmm… je li s Pantovčaka ili s Markovog trga? Ili i s jednog i s drugog brda?
No, koliko god to bilo loše i negativno, ovakva situacija veseli autonomaše, koji su već odavno bez stvarnog političkog utjecaja u samoj Dalmaciji i gotovo bez ijedne političke organizacije koja brine o Dalmaciji, pošto su praktički sve u svojim brigama za svoju vlastitu sudbinu pred najnovijim vihorom velikohrvatskog klerikalnog nacizma. Naime, oni se nadaju kako bi ovo najnovije ponižavanje Dalmacije i svega dalmatskog, ili ako baš hoćete dalmatinskog, moglo pokrenuti na nekakav otpor, te kako bi njihovo zalaganje za promjenu Ustava Republike Hrvatske moglo dobiti argument upravo u ovoj, političkoj, odluci Ustavnog suda. I u pravu su – Ustav RH trebao bi se mijenjati i biti više u skladu s Ugovorom o pristupanju EU, ali to se neće tako lako dogoditi sve dok stanovnici Dalmacije ispijaju kave na Rivi i boli ih kita za cijeli svijet.
Dok sam, opet usput rečeno, čitala prigodne retke mojih kolega koji pišu tekstove, povodom „smaknuća statuta četiriju dalmatinskih županija“, posebno se osvrćući na župane sve četiri županije nekako me je, kao tvrdokornu prodalmatinsku autonomašicu, bilo sramota zbog njihove poniznosti i kurtoazije koju su, kao izvjesili kao prohrvatski legalisti te tako pokazali prema milosti Ustavnog suda neka im daju rok od šest mjeseci kako bi sami ispravili ono što su pogrešno razumjeli u Ustavu Republike Hrvatske, a tek onda će im se dostaviti 140 strana presude Ustavnog suda, kako bi vidjeli što su opet pogriješili u nekom budućem, ponovno besmislenom statutu neke nove igre s dalmatinskim županijama koje ni nema u Ustavu.
Na kraju, Mi koji nešto znamo o životu postavljamo veoma logično pitanje: „Zašto Ustavni sud Republike Hrvatske nije ukinuo sve vezano za Dalmaciju?“ Pitamo se sasvim legitimno i autonomno. To bi elegantno razriješilo natezanje i agoniju – treba li ili ne treba Dalmacija biti južno predgrađe Zagreba? Vjerujte mi, ovo bi dalo doprinos sada popularnim proračunskim uštedama. Jer bi Zagreb i Slavonija mogli pljačkati i razarati Dalmaciju kako im se prohtije, a Dalmacija ne bi mogla ništa reći, jer nema svoj statut, nema svoju samoupravu, nema svoje dostojanstvo.
Pri tome, mislim kako Ustavni sud, koji je svoju presudu dalmatinskim županijama tempirao kao zadnji, očajnički pokušaj kako bi se postavio novi balvan na putu Republike Hrvatske ka snažnom ekonomskom razvoju, ipak nije imao petlje za takvu odluku, s obzirom na to kako vladajuća većina navodno vodi politiku snažnog ekonomsko-socijalnog razvoja države. S druge strane, priznanje Ustavnog suda kako Ustav RH ne dopušta baš nikakvu, čak ni prividnu, autonomiju, loše bi odjeknulo i u procesu implementacije nekakvog ekonomskog sporazuma i sukobilo bi se i s težnjom pronacističkih građana RH da nekakvu realnu autonomiju osigura za hrvatske jedinice u Bosni i Hercegovini.
Ili, možda je čak i Ustavni sud svjestan kako Dalmaciju ne može ukinuti ni on, ni bilo tko drugi u RH, pošto je oni nisu ni stvorili tijekom povijesti – naprotiv – a taj zahtjev za njezinom autonomijom ionako ne traži tuđeg kruha.
Comments