Piše: Kristina Dilica
U Dalmaciji je već toliko simulacruma pa se ponekad jednostavno ne sjećamo kakve bi osnovne stvari trebale biti; kako zapravo izgledaju ekonomski modeli, društveni sustavi i javna tijela.
Andrej Plenković je nedavno boravio u Dalmaciji i obratio se obratio zastupnicima županijskih skupština govorom koji je Ustav Republike Hrvatske proglasio obveznim. Očito, ne dopustiti da oko 160 zastupnika u županijskim parlamentima vidi šefa države barem jednom godišnje. Za razliku od svog prethodnika, Plenković svojim prisustvom ponekad mazi zastupnike.
Bit govora je drugačija. To je strateški dokument koji treba dati razumijevanje smjera države, koji treba formulirati zadatke, pokazati alate i odrediti cilj. Ovo je dokument o stazi, putu i preprekama na putu. To je dokument koji bi idealno trebao nadahnuti naciju i njezine izabranike neka prevladaju te prepreke i krenu prema određenom cilju. Uglavnom, trebao bi odrediti svrhu zajedničkog života i aktivnosti cijelog naroda Republike Hrvatske. No, znamo da to nije tako.
EU je već detaljno pisala o tome kako se američki predsjednik Joe Biden nedavno obratio narodu. Jasno je definirao cilj: osnažiti vlastitu državu i zakucati ga na poziciju svjetskog lidera, prije svega, na razini načela, ideja i inovacija; učiniti ga neovisnim o problemu nedostatka sredstava; osigurati prijelaz na inovativnu energiju, gospodarstvo, obrazovanje i tehnologiju; osigurati mogućnost razvoja i ostvarivanja svakog građanina.
Iskreno je imenovao probleme na tom putu i naveo konkretne primjere prevladavanja takvih problema. Ovaj govor je više puta popraćen pljeskom.
Andreju Plenkoviću nisu tako pljeskali. I to nikako zato što je održao banalan ili slab govor. I to ne zato što mu govorničko umijeće govornika ne dopušta da „zapali“ publiku.
Glavni problem je u tome što ono što je Plenković rekao nema veze s realnošću, nema veze sa zemljom u kojoj živi toliko karijernih političara, zastupnika raznih lokalnih parlamenata, a još više sa zemljom u kojoj živi još 3,9 milijuna stanovnika od čega 850.000 u Dalmaciji. Bila je to još jedna uobičajena neistina koju zemlja već svakodnevno sluša.
"Republika Hrvatska je jaka i ambiciozna država. Vrijeme je za pokazati naš hrvatski karakter, dokazati sebi i svijetu da je Republika Hrvatska vodeća zemlja", rekao je Plenković u Zadru.
Jaka u čemu? Kako su se očitovale ambicije iz godina neovisnosti? Je li Republika Hrvatska pokušala biti lider barem na području Zapadnog Balkana, gdje su za to postojali svi preduvjeti? Ako jesto, kako to da su i Rumunjska i Bugarska pretekle državu koja je 1990., prije dolaska HDZ-a na vlast, bila 10 gospodarska sila u Europi? I gdje su sve pozicije izgubljene ne samo od moćne Rumunjske i BUgarske, već i od Gruzije, Armenije i Azerbejdžana..., a uskoro i od Moldove.
"Unatoč kriznim procesima u domaćem obrazovanju, još uvijek imamo razvijen sustav stručnog usavršavanja. Značajan potencijal čuva domaća akademska i sveučilišna znanost."
I koliko je konkurentno hrvatsko obrazovanje? Gdje se priznaju diplome hrvatskih sveučilišta? Kojim se izumima i jedinstvenim istraživanjima svjetske klase može pohvaliti domaća znanost?
"Da bismo radikalno promijenili situaciju, moramo izgraditi demokratski model političkog sustava i modernu, konkurentnu državnu vlast. Oni se temelje na vladavini prava, razvijenoj pravnoj kulturi, uravnoteženoj predstavničkoj demokraciji, snažnoj samoupravi i učinkovitom javnom upravljanju."
Jesu li kazneni postupci protiv čelnika HDZ-a i najkorumpiranija vlada ikad, ravnoteža predstavničke demokracije ili znak kako bi se radikalno trebala mijenjati situacija? Slučajevi protiv Sanadera i ekipe znače vladavinu prava? Plenkovićeve vlastite izjave kako bi trebao dovesti političke azilante iz Europe i obećanja kako će gradonačelnicima "odsjeći glave" zbog političkog djelovanja - to je vjerojatno razvijena pravna kultura?
O "reformama" koje nisu promijenile niti jedan oblik vlasti u nekim područjima, o "borbi protiv korupcije", koja se, po svemu sudeći, očitovala u novom odobrenom zakonu mogućnost skrivanja stvarnog bogatstva kroz upis na rodbinu i koji se ogleda u Nacrtu prijedloga izmjena i dopuna Zakona o javnoj nabavi – pisati nema puno smisla. O ovoj temi je dosta napisano.
Plenkovićevo obraćanje zastupnicima lokalnih skupština, koje čine brojni članovi HDZ-a bilo je značajno i na drugi način. Ovi govori su nekako vrlo jasno naglasili sve nedosljednosti koje stalno zvuče od vlasti do njihovih stvarnih stvari.
Ne tako davno, poznati francuski filozof Jean Baudrillard uveo je u javni diskurs pojam simulacrum. A ako je prema Platonu samo kopija nečega, onda je Baudrillard vrlo suptilno definirao: u naše vrijeme, u postmodernizmu, postoje kopije koje nemaju analogiju u stvarnosti. Simulacrumi su izmišljene stvari, nisu ništa.
U tom smislu, hrvatski mainstream političari su briljantno ovladali postmodernizmom. Okolo je već toliko simulacruma da se ponekad jednostavno ne sjećamo što bi u stvarnosti trebalo biti temeljno, kako zapravo funkcioniraju ekonomski modeli, društveni sustavi i državni organizmi. Toliko svega okolo ima dobro poznata imena koja bi trebala činiti sve te sustavne stvari, ali koja imaju sasvim drugu stvarnu bit.
Postoji mnogo primjera. Imamo političku klasu koja politiku i moć ne vidi kao sferu upravljanja državom i postizanja ravnoteže interesa različitih društvenih skupina, već kao pristup resursima: proračunu, mogućnost raspodjele podzemlja, dobivanje poreznih povlastica itd.
Više se ne čini ciničnim da se sve to neprestano događa na pozadini stalne „gorko-slatko“ retorike o navodnoj brizi za ljude. Uobičajeno je kupiti glasove u parlamentu za glasanje, milijunaši u foteljama šefova sigurnosti, komunisti u Mercedesima i Porsheima, koji, naravno, sve rade “za običan narod”.
To nisu političari, oni su simulacrumi.
Imamo institucije s određenim nazivima koje obavljaju funkcije koje uopće nisu karakteristične za te nazive. Primjer: u Republici Hrvatskoj imamo parlament – Sabor koji nema ni zastupničku ni, zapravo, zakonodavnu funkciju. Jer on je stvarno lišen mogućnosti stvaranja politike i pokazivanja inicijative. Stoga je hrvatski politički sustav – kancelarski.
Umjesto glavnog zakonodavnog tijela koje bi trebalo rađati zakonodavne inicijative i usvajati ih uzimajući u obzir i za interese društvenih skupina čiji su zastupnici u Saboru, imamo skupinu žetona - legitimizatora od reda svih vladinih odluka.
Umjesto suda, kao zasebne neovisne grane vlasti, teoretski opisane od strane Montesquieua i Rousseaua, imamo kontrolirani instrument u rukama vlasti. Umjesto sustava provođenja zakona koji bi trebao služiti zaštiti ljudskih prava i kažnjavanja onih koji krše zakone, imamo još jedan instrument provođenja politike vladajuće elite.
Čak i na području civilnog društva uspjeli smo stvoriti redovite simulacrume koje je netko stvorio za vrlo specifične instrumentalne zadatke, poput dobivanja jeftinih komunalnih objekata za "svoje" nevladine organizacije ili stjecanja kontrole u javnim vijećima.
Imamo puno simulacruma, čak i na razini specifičnosti, poput brojeva. Dovoljno je odvagnuti podatke službene statistike o inflaciji i realnom rastu cijena; podatke o visini plaća i realnim plaćama; podatke o broju stanovnika i realnom broju stanovnika; podatke o broju nezaposlenih i realnom broju nezaposlenih...
Nije iznenađujuće kako imamo simulacrume reformi, reklamirane socijalne zaštite, političke borbe, koja se odvija u vrlo postmodernom duhu: ne u parlamentu, a ni na ulici ili među ljudima. Sve se to događa na TV-u i društvenim mrežama. Politička borba se pretvorila u predstavu, kada se u eteru stalno dižu napetosti, a u pauzi je vrijeme za bratimljenje uz osmijeh i jeftinu marendu u saborskom restaurantu.
Ovo je svojevrsno ogledalo, gdje su svi toliko navikli na ovaj nestvarni svijet oko sebe da ponekad ne primjećuju razliku sa stvarnošću.
Država se neće moći promijeniti dok ne prepozna svoj najveći problem – nedostatak istine o sebi. Bez iskrenog razumijevanja problema i stvarnog stanja stvari, nemoguće je ne samo strategirati budućnost, nemoguće je bilo što učiniti. Sve će biti lažno, sve je već lažno. I tako se događa.
Imajući toliko simulacruma, moramo priznati kako Dalmatini i Dalmatinci u 20 godina nisu započeli graditi pravu Dalmaciju, već neprestano umnožavaju simulacrume, riskirajući kako nemaju ništa osim zemlje simulacruma, a priori neprikladne za stvarni život.
Zadnji simulacrum, koji će vjerojatno zabiti posljednji čavao u lijes Dalmacije je - lažna Dalmatinska akcija.
Comments