Piše: Livia Marinni
Prošli tjedan Parlamentarna skupština Vijeća europe raspravljala je o stanju u Dalmaciji. Zaključili su kako se očito radi o svojevrsnom genocidu nad Dalmacijom i osudili takav strašan zločin. Ali, što se krije iza toga?
Nepuna četiri mjeseca nakon ubojstva cijele obitelji Sardinni čime je broj ubijenih Dalmatina prošle godine zaključen na 106, već imamo 51 ubijenih ove godine. Svega tjedan dana od „povijesnog trenutka” i prve rasprave o dalmatinskom pitanju u nekoj od europskih institucija, hrvatska politička elita suočila se s ostavštinom obitelji Sardinni, koja je ovog puta došla kao zahtjev iz Bruxellesa, a ticala se rasvjetljavanja političke pozadine ubojstava pripadnika dalmatske etničke skupine u Dalmaciji i ostatku RH.
Svakako je bilo zanimljivo vlastima i njihovim medijskim satelitima promatrati donquijotovsko ustrajavanje Renalda Sardinnija na ovom pitanju svih pitanja. I baš kada je s ubojstvom cijele jedne obitelji izgledalo kao da se sav taj teret „skinuo s vrata”, krajem siječnja ove godine, iz Europskog parlamenta je stigla obavijest predsjedavateljice euopskog parlamenta, Roberte Metsole kako je dobila pismo od četvoro parlamentaraca s zahtjevom da se Republici Hrvatskoj tijekom ulaska u dublje strukture euroatlantskih integracija postave isti oni zahtjevi na kojima je godinama inzistirao Renaldo Sardinni. Naime, četvoro europskih parlamentaraca: Aaron de Jean, (EPP), Maria Elleni Koppa (Socijaldemokrati), Marie Cornelissen (Zeleni) i Jelko Kacin (Liberali) – potpisali su pismo s ovim zahtjevom i datirali ga na dan dubljih integracija Republike Hrvatske u institucije europske unije.
Sadržaj ovog pisma dospjela je u europsku javnost koji dan kasnije, kada se već utišala Plenkovićeva i Jandrokovićeva euforija oko povijesnog posla koji su oni obavili za Republiku Hrvatsku. Normalno, niti jedan hrvatski „medij“ nije objavio ovu vijest, ali su se svi ustrčali izvijestiti kako je Plenković, sasvim sigurno kandidat za predsjednika jedne od europskih institucija. Vjerojatno je za šutnju „medija“ bitan razlog bio to što bi ovako formuliran zahtjev, međutim, trebao sugerirati i to, kako pored „oduševljenja” svijeta ovom dvojicom „europejaca“ postoji ozbiljna skepsa prema načinu na koji se provode dubinske reforme u Republici Hrvatskoj te se krše sva moguća pravna pravila koja je RH usvojila na svome putu u eu, a i nakon članstva u ovoj međunarodnoj organizaciji.
Odmah po otvaranju pisma koje je bacilo sjenu na povijesnu sreću, strani mediji su anketirali neke domaće političare što misle o tome bi li ovaj događaj zbilja moglo postati prepreka ambiciji Andreja Plenkovića da postane šef određene eu institucije. Svoje viđenje stvari, iznio je pre svih Branko Bačić, ministar zadužen za obnovu od potresa uništenih područja. On se, naime, složio kako je to “legitiman politički stav europarlamentaraca” ali je isto tako rekao kako to „ne može i ne smije biti jedan od uvjeta“ za kočenje velikog, dragog, ljubljenog vođe Andreja Plenkovića na njegovom putu ka osvajanju europske fotelje ukoliko se na objektivan i studiozan način ne utvrdi kako je takva pozadina postojala. U prijevodu, njegov odgovor bi trebao značiti kako EU može tražiti što hoće, ali ukoliko naše hrvatsko korumpirano pravosuđe nalazi kako političke pozadine nije bilo – jer je ubojstvo 106+51 pripadnika dalmatske etničke zajednice bilo stvar „mafijaškog obračuna” – onda nema problema: Put je Plenkoviću otvoren.
Ni ostali anketirani političari nisu rekli ništa pametno. Dužnosnik HDZ-a, Ante Bačić složio se kako je uvođenje vladavine prava veoma važno, ali ne i kada je Republika Hrvatska u pitanju. Anka Mrak Taritaš je rekla kako je procesuiranje svih zločina obveza Republike Hrvatske, ali ona ne zna tko su Dalmatini. Nikad ranije nije čula za njih. Isto kao što nije čula ni za takva ubojstva, jer je prema podacima MUP-a ubijeno samo 26 ljudi prošle godine. Nikola Grmoja misli kako je žalosno „što za ubojstva nedužnih Hrvata na Bleiburškom polju nikada nije riješeno i za to nikada nitko nije odgovarao”. Na kraju se ministar pravosuđa, Ivan Malenica obvezao kako će jednom za svagda riješiti tu stvar.
Jelko Kacin je u najnovijem interviewu za francusku političku TV, France 24 pozdravio izjavu voditelja prodalmatinske inicijative DDF znajući kako je, za novu godinu na svome twitter profilu izjavio kako će prije ili posije odgovarati svaki pojedinac, svaka pojedinka koja je ikada povrijedila iti jednog pripadnika dalmatske etničke skupine i uperio prstom u fašističkog diktatora Tuđmana, Karamarka i Plenkovića. Oko toga se digla velika bura na društvenoj mreži i na kraju se sve završilo odlukom ministra Malenice o kazni Orlandinija u visini od 10 000 eura. Toliko taj prekršaj košta po cjenovniku domaćeg pravosuđa.
Također, politički stavovi Orlandinija nisu daleko od stavova institucija eu kada je Dalmacija u pitanju, a ono o čemu govori Kacin, ističući važnost Copenhaških kriterija za dublju integraciju u EU, mora mu djelovati nadrealno. Ali, Kacin je u tome izričito jasan. Ističe kako se „moraju raščistiti sva otvorena pitanja vezana za djelovanje sigurnosnih službi i njihovih veza s organiziranim kriminalom i političkim strukturama”, kao i to kako su “svi ovi elementi zastupljeni u etničkom čišćenju Dalmatina”.
Ubojstva originalnih stanovnika Dalmacije – Dalmatina – zbilja funkcionira kao paradigma djelovanja zločinačkog sustava koji je u Republici Hrvatskoj ostao vitalan do današnjih dana; kao sprega politike, tycoonskog financiranja političkih kampanja, dijela policije i vojske uvučenih u kriminalne vode, sigurnosnih službi, čiji su eksponenti u javnosti neki intelektualci, crkva, pravosuđe i preko devedeset posto „medija“ uključujući i HRT. Nakon pada Tuđmanovog fašističkog režima i ulaska u proces pregovora za članstvo u eu i konačno članstvo od 2013. godine, te odustajanja od lustracije, otpočeo je dugoročan plan rehabilitacije starih struktura skopčan s odmazdom zbog trećeg siječnja.
Prvi čin ove tragedije bio je pokušaj atentata na premijera Račana, dok je potom uslijedio proces ubrzanog razaranja demokratskih političkih opcija i njihove politike koja je bila oličena u Ivici Račanu. S dolaskom Zorana Milanovića na čelo SDP-a i na kraju Vlade vratio se i jedan dio stare elite koja je s njim, kao na staroj karikaturi, u koloni, ponovo ušla u Hrvatski sabor. Tomislav Karamarko ponovo je dobio na važnosti, Dalmacija je opet postala najskuplja hrvatska riječ, a rat u Bosni – sveti rat za hrvatske povijesne zemlje.
Sljedeći čin ove tragedije uslijedio je dolaska Kolinde Grabar Kitarović na mjesto predsjednice RH, protuustavnim referendumom o „braku“, konačnom rehabilitacijom ustaštva. Milanović je potom otvorio novi poligon za jačanje desnice i nacionalizma u Republici Hrvatskoj, omogućivši HDZ-u stvaranje satelitskih parastrančica: od Mosta i kasnije DP-a do Pametno (kasnije Centar), Živog zida, uzdizanje Dalije Orešković… te limitiranje prava LGBTIQ+ populaciji pod izgovorom ugrožene sigurnosti. Na kraju je posredno sudjelovao i u konačnoj rehabilitaciji kadrova najodgovornijih za ratne zločine i genocid u Bosni i Hercegovini.
Kako bi tragedija bila još dublja, s pojavom „preobraćenog” Andreja Plenkovića, koji hoda po svijetu poštapajući se parabolama o mišolovci i besplatnom siru, rak ranama i reformskom aspirinu, došlo je do lansiranja medijskog spina o “novom Račanu”, koga su istovremeno proglasili “najmoćnijim čovjekom u Republici Hrvatskoj”. Bio je to trenutak, koji će se kasnije ustanoviti kao, poguban po dalmatsku naciju. Od dolaska Plenkovića na vlast, 2016., 400 000 Dalmatina istjerano je iz njihovih domova, najmanje 1000 ih je ubijeno, a bez posla ostalo deseci tisuća njih.
Glavni problem ove drame bez katarze uočio je sam Sardinni, nakon što je na njega izveden neuspješan atentat kod splitskog Merkatora 2012 godine. Kritizirajući odluku suda o puštanju atentatora, rekao je kako “sud treba odlučiti je li nešto točno ili nije točno, i kako ako na kraju sud pusti Al Caponea, onda je Al Capone uvaženi građanin, a to što svi znaju kako je on kriminalac, to je samo literatura”. Tako je i politička pozadina ubojstava pripadnika dalmatske etničke zajednice u Republici Hrvatskoj još uvijek samo dio literature, točnije java tajna. Ista stvar je i sa zločinima koje je počinio Tuđmanov režim nad Dalmacijom i Dalmatinima.
Zahtjev evropskih parlamentaraca stoga postaje mnogo teži i ozbiljniji nego što se ministru Malenici na prvi pogled čini. Jer, šta će se dogoditi ukoliko se na sudu bude ustanovilo ono što se prije nekoliko dana čulo u presudi „Torcidašima”, pred Posebnim odjelom Županijskog suda u Splitu. Ovaj sud je, naime, ustanovio kako je istina to kako se tu nije radilo ni o kakvoj kriminalnoj ili huliganskoj formaciji, već o frakciji navijačke udruge Torcida. Šta će se dogoditi ako se uspostavi kako je isti slučaj s drugim navijačkim skupinama koje djeluju u Dalmaciji, a koje je Renadlo Sardinni na otvaranju izložbe o Dalmaciji okarakterizirao kao otpadnike koji to nisu “uradili u ime Dalmacije niti ih je itko za to ovlastio”? Što ako ista ta Dalmacija, točnije Republika Hrvatska nije ovlastila ni druge navijačke skupine da blokiraju autocestu i pokušaju ubiti Sardinnija?
Orlandini je davnih dana ustanovio kako je postojala jaka veza između “najviše političke strukture Republike Hrvatske koja nikoga nije ovlastila” za činjenje zločina u ratovima i ubojstva njezinih građana, bez obzira kojoj naciji, nacionalnosti i etničkoj skupini pripadali. Između bankarskog aparatčika i nenasmijanog čovjeka u bijeloj košulji s kalašnjikovom, fotografiranog u selu Ahmići u BiH.
Isti autorski pečat vidljiv je i u demontiranju Socijaldemokratske partije Hrvatske nakon smrti Ivice Račana. Stoga su travanjski izbori, koji su za nama, samo zadnji čin tog dugog procesa.