Piše: Petra Ivanišević
Pred-predizborna kampanja je započela. Prema anketama što ovisnima što neovisnima i ovaj će put Republika Hrvatska pripasti neonacističkoj kriminalnoj organizaciji HDZ, što znači kako Dalmacija ima razloga za brigu.
Ovdje su nužna neka objašnjenja, a poneko povijesno je usputno, jer se ne može sve tumačiti povijesnim prilikama.
Ipak, negdje početkom 1903. sve je u svojoj moći napravila je velikohrvatska kleronacistička i antidalmatinska ekstremistička žgadija – na čelu s legendarnim protonacistom Stjepanom Radićem – kako bi uništila Dalmaciju koja se bila javno opredijelila za Mediteran i Europu i za Dalmaciju udaljenu od balkanskih i pribalkanskih područja. Uspjeli su, ali tek 1939., kada se Dalmacija protiv njezine volje i bez demokratskih načina odlučivanja, kao što je referendum pripojila Banovini Hrvatskoj. Bilo bi bolje da su Dalmaciju sasjekli noževima kao što su srpski oficiri-banditi sasjekli noževima kralja i kraljicu. Tada su, te 1939. radikali pod nazivom Hrvatska seljačka stranka, koji će 10. travnja 1941. predati ustašama vlast, zdrobili sve dalmatsko. Zabranili su ime njezinih građana, zabranili su njezin jezik, zabranili su sve što pripada njoj. Tada su se u Dalmaciju počeli useljavati svi oni koji je nisu vrijedni. Za vrijeme komunizma takvi su vodili Dalmaciju iako su se busali u prva svojim „dalmatinstvom“. I danas je takvi vode – u pogrešnom smjeru – iako se busaju u prsa svojim „dalmatinstvom“. Radikali znaju kako se to radi – to je povijest. Mučna i dosadna, ali se ponavlja i tu – svugdje gdje smo.
Rezultati ovih istraživanja sada zaslužuju tumačenja i tu ćemo ponuditi neke paralele drugačije vrste, utemeljene na faktima Hrvatske i Dalmacije u zajedničkoj državi – Republici Hrvatskoj.
SKH je nestao već 1989., ali su presvučeni ultra komunisti s velikim neonacističkim, točnije proustaškim utjecajem, pod imenom HDZ odlučili izići na izbore. Bilo je to u proljeće 1990. I ta stranka izrazito opasnih namjera prijetnjama smrću i ubojstvom člana obitelji tadašnjem prvog čovjeka izborne komisije pobjeđuje na „prvim višestranačkim i demokratskim izborima“ u Republici Hrvatskoj.
Franjo Tuđman, od milja zvani Frankie, po uzoru na velikog Franka Sinatru (vjerojatno jer su obojica bili članovi neonacističkih kriminalnih organizacija) deset je godina vodio Republiku Hrvatsku, pa tako i Dalmaciju u propast, a tu je i doktor Račan. Istina, Tuđman je sve planirano događao na ratištima po Slavoniji, Hrvatskoj i po Bosni, i kao Dalmaciji. Istovremeno drugi pokušao razviti demokraciju i zacementirati Republiku Hrvatsku na 6. mjestu najbogatije države u Europi. No, to nije spasilo prvoga kako proveo protuzakonitu privatizaciju javnog dobra i od 4.8 milijuna bogatih i sretnih građana Republike Hrvatske doveo državu na 200 bogatih obitelji i 4.5 milijuna ultra siromašnih.
Čak je ultra sposobni Ivica Račan pokušao i uspio preokrenuti trend, ali bilo je kasno. Od BDP-a u minusu od 15.5% popeo je domaći proizvod na razinu od 7,5%. Skok od 23 postotna boda nije zabilježen od druge polovice ’50. godina X. stoljeća. I vjerojatno bi sve bilo normalnije kada bi političke prilike u državi bile normalnije. Ali, nisu. Razni berači kestena, razni ratni zločinci iz nedavno završenog rata nisu dopustili razvoj demokracije, a samim time i razvoj gospodarstva.
Sada za vrijeme ove pred-predizborne koalicije sklapaju se sporazumi i dobivaju političke brokve.
I evo najgori od nas bit će pobjednici. Već se čuju neonacistička bagra najniže vrste u istom pobjedničkom konventu. Biće tu još bratije i poglavnika. Još se, istina, ne zna kako će i s kome Peđa Grbin, jer – opet je tako – u njegovim rukama su sada – i nož i pogača. Ipak, ovdje mnogo toga ovisi od presvlačenja, posebno ako se ono obavi na vrijeme. Ostalo je već rečeno: dični Hrvatići, kada trebaju birati između dva zla, obavezno izaberu veće, a nerijetko i oba. Jer na predstojećim izborima neće se kazniti samo lažna socijaldemokracija, niti će se samo nagraditi neonacizam.
Sve je kao i uvijek – i kao za prkos šaljivcima – mnogo složenije i mnogo dublje od površnog pogleda na rezultate budućih izbora.
Za razliku od Slavonije, Hrvatske, Primorsko-goranske regije i Istre, Dalmacija će opet najviše propatiti. To će Dalmaciju najviše stajati, kao i uvijek, pa ćemo eventualne čitatelje poštedjeti povijesti.
Dalmacija će dati glas za „hrvatsku dušu“ kako bi je spasila radikalno-neonacističko-kriminalnog vala koji kao divovski tsunami već 33 godine potapa najljepšu regiju na svijetu (nekada najbogatiju regiju na Mediteranu, a to se sada ne smije reći jer su komunisti, citiram neonacističke patološke lažove: „pljačkali i otimali od Hrvatske“) – za koji se još ne može reći koja će mu snaga biti. Dalmacija bi prema anketama tako trebala spasiti – riječi zvuče možda patetično, ali su istinite – Republiku Hrvatsku i pokazuje joj put prema demokraciji i demokratskim vrijednostima. Nismo sigurni hoće li master Andrej P. baš voditi Republiku Hrvatsku prema demokratskim vrijednostima (za to bi se prvo trebao točat par godina u rakiji kako bi sav neonacizam izašao iz njega), ali znamo kako će Dalmatini još jednom potvrdili kako ne žele ići drugim putem. To je najvažnije, jer sve oko Peđine diplome nije bitno. Danas se, a i onda su se diplome mogle kuputi na svakom koraku na pazaru. Tribate samo ubost pravog čovika.
Ljudi u Dalmaciji koji bi trebali u što većem broju izići na izborima kako ne bi i ovaj put popušili na izborima nemaju problema s diplomama, ostaje samo vidjeti koliko će imati snage uraditi nešto i za sebe i za dušu Republike Hrvatske. Na političkom pazaru vrijednosti cijene su promjenjiva kategorija. Zanimljivo će biti kako će se snaći manjinske stranke, jer Dalmacija je bogata, bar je to bila, ne samo kršom i modrim poljima već i mnoštvom naroda koji tamo žive, kojima je Dalmacija sudbina bila. Nije za podcijeniti ni crkvenu situaciju na „Jugu Hrvatske“ (sve će izmislit samo kako ne bi trebali izgovoriti Dalmacija).
Bune se neki građani, a među njima i vjernici protiv presvijetlog našeg dragog svećenika, biskupa, nadbiskupa, koji li je klinac već – Mate Uzinića. Ne ulazimo u neke prognoze tog spora ni u ishod njegov, ali valja imati na umu kako moć riječkog nadbiskupa – koji nije službeni speaker Hrvatske biskupske konferencije – ne stoji samo na riječkom stupu, već i na onom stupu u Zagrebu. Njegova braća po crkvi sabrani u dvorcu Hrvatske biskupske konferencije optočene onyxima na zagrebačkom Ksaveru još nisu odlučili što će i kako će s našim dragim Matom koji gotovo doslovno slijedi nauk pape Frane. Hoće li ga dijeliti u procesu arondacije ili neće. I od njih sada ovisi sve to prije i poslije izbora i u Republici Hrvatskoj, pa tako i u Dalmaciji kao njezinom sastavnom dijelu. Neće proći dugo i rezultati će biti poznati i valjat će se nad njima zamisliti. To je važno i za najprije za Dalmaciju, a sukladno tome i za Dalmaciju.
A naš prijatelj lider HDZ-a i agilni privrednik u okviru dalmatinskih vinarija je „dalmatinski kadar“. A od Dalmacije i sličnih ekonomskih magnata koji donose dobit državi – i koji posluju i s Rusijom koja je, BTW, pod sankcijama Europske unije koje je RH već 10 godina članica – ovisit će čekaju li nas sedam mršavih godina ili sedam debelih godina – po onoj ljupkoj biblijskoj priči o Josipu i faraonu. Obzirom na činjenicu kako HDZ trenutno vlada 7 godina i obzirom kako će vladati i iduće kada bi trebali biti izbori, Dalmacija će još pet godina imati izrazito mršave godine. Situacija u Dalmaciji, dakle nije baš ružičasta.
Tko zna hoće li u tu biti onog „presvlačenja“ među političkim leaderima i velikodostojnicima svih vrsta, dizajna i boja. Kako god bilo, ovo što neki najavljuju, primjerice iz DDF-a i Dalmatinskog kluba ulijeva neku nadu za Dalmaciju, posebno za Dalmaciju, iako se ne radi o parlamentarnim strankama. Ljudi iz ove dvije, jedine dvije, prodalmatinske političke organizacije ipak nisu za promjenu stava. Drže svoj kurs već dugih 15 godina.
Kommentare