piše: Zuáne Orlandini
Hoće li Dalmatinci napokon naučiti što je to prodalmatinski građanski aktivizam i da se sam njime može postići bolji život u Dalmaciji?
Kada imate 48 godina i živite u društvu u kojem kritizirate sustav jer očito ne počiva na pravednim i jednakim osnovama za sve, a i sami ste svjesni da će vas, ukoliko u njemu ostanete, do eventualnih novih prilika u budućnosti voditi (pored jake volje, rada i truda koji ste uložili) isključivo „jake“ političke veze (koje onaj kome izlažete svoju kritiku možda neće imati), onda nije lako odgovoriti na mnoga pitanja koja postavljate sami sebi. Čini se kako sve češće zapažam u diskusijama s prijateljima, kolegama i drugim znanim i neznanim ljudima, da je osnovni problem kojeg ljudi imaju u spremnosti da se javno izrazi stav o važnom društvenom pitanju ili nekakvom događaju i upravo u tom vječnom sukobu onoga što nam nalažu savjest i znanje o tome kakvu situaciju pokazuju novčanik i frižider. Mislim kako je to posebno izraženo kod mladih čiju želju, sposobnost i znanje sve češće sputava strah od sutrašnjice u društvu naviknutom na neizvjesnost i prešutno priželjkivanje jednoumlja.
Organizirati javni skup ili nekakvu vrstu protesta putem društvene mreže za jedno demokratsko (ali zaista demokratsko) društvo vjerovatno je samo stvar dobre organizacije, ali na Balkanu, a posebno u Dalmaciji, to je u današnje vrijeme stvar hrabrosti. U regiji u kojoj bilo tko može zapaliti Frarijevu zastavu Dalmacije; gdje se na mrtvo ime premlaćuju žene, pripadnici LGBTIQ+ populacije, politički neprijatelji; gdje se i dalje vode rasprave o tome tko je odakle došao i koje je etničke pripadnosti; u regiji u kojoj nitko NE ŽELI učiti dalmatski jezik i o svojoj povijesti, kulturi i običajima; i u regiji u kojoj se djeca u osnovnim školama međusobno prebijaju a njihovi sukobi dobijaju naličje sukoba lokalnih bandi, hrabro je pozvati ljude u centar grada, popeti se na klupu i govoriti.
Split je prije nekoliko godina bio „domaćin“ okupljanja oko jedne inicijative potekle od "samih građana" okupljenih putem društvenih mreža. Naime, svi gledate televiziju, pratite vijesti i, samim tim, sigurno znate da naš Split više nije siguran grad, kako smo ga svojevremeno voljeli nazivati. Sjajna želja nekolicine građana da u centru grada sami ukažu na problem porasta nasilja u najvećem gradu u Dalmaciji bila je dovoljna da se vijest o inicijativi brzo proširi, da je najave i mediji, ali nažalost, u isto vrijeme, očigledno je ocjenjena i kao nedovoljno bitna od strane naših sugrađana, jer je okupila veoma mali broj ljudi. Inicijativa je ugašena i pala u zaborav.
Ipak, na mene je činjenica da je makar netko shvatio kako je važno pod hitno staviti „prst na čelo“ ostavila najjači dojam. "Korak po korak", mislio sam, "jedna zabrinuta majka, jedan tviteraš, jedan novinar, jedna prodavačica iz kioska i jedan tinejdžer, okupit će u nekom budućem trenutku mnogo više ljudi oko sebe". No, inicijativa DDF koja traje godinama, ne svojom krivnjom ne može na običnoj kavi skupiti više od nekoliko ljudi. Građani više NE ŽELE SHVATITI ni PRIHVATITI da je njihovo sudjelovanje u promjenama jako bitno.
Važnost građanskog aktivizma dugo je na ovim prostorima bila potcenjivana jer je političkim elitama tako odgovaralo, a sada je došlo vrijeme da se nađemo u razdoblju učenja o tome što građanska inicijativa, posebno ona s predznakom dalmatinska, predstavlja i kakvi mogu biti njeni rezultati. Mogućnosti su zbilja velike, što pokazuju primjeri država i njohovih regija s razvijenim težnjama ka provedbi direktne demokracije.
Prije nekoliko godina sedamdeset ljudi stavilo je prst na čelo. Uvjeren sam da bi taj broj trebao biti mnogo veći, a za koju godinu dana možda bismo imali i centre Splita, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Sinja... pune ljudi svjesnih kako pod zajedništvom prodalmatinske inicijative mogu puno toga promijeniti. Dalmacija tek uči o mogućnostima građanskog aktivizma i u tom smislu svako prodemokratsko i prodalmatinsko okupljanje ima veliki značaj. Naravno, problemi Splita i općenito Dalmacije ne mogu čekati i tu vlast treba biti ta koja je na potezu. Ti problemi se ne smiju rješavati na ulici, ali se s nje može ukazivati vladajućima kako sve što čini - čini pogrešno.
Očito kako zahtjev za autonomijom Dalmacije ima smisla i ta bi inicijativa trebala bi dobiti podršku svih onih koji su odlučili staviti prst na čelo i postati dio inicijative DDF i onih koji će to tek postati. Da odmah razjasnimo, zbog onih koji se protive i neprimjereno reagiraju čim se spomene stvaranje nečeg „dalmatinskog“, ne radi se o nečijoj provokaciji ili nekakvom separatizmu, već o realnoj potrebi Dalmacije kako bi prestala biti sustavno pljačkana. Ukoliko jedan grad – Zagreb, razumije se o kome se radi – može imati poseban status, ne razumijem zašto je problem da ga ima i reintegrirana Dalmacija koja se prostire na daleko većoj površini sa sličnim brojem stanovnika.
Biti Dalmatin/Dalmatinac u Dalmaciji zvuči sasvim logično, ali to tek zahtjeva posebnu hrabrost ovih dana, jer se nakon mesarskog komadanja Dalmacije na šest dijelova još nije povela ozbiljna diskusija o tome tko je ekstrem u današnjoj Dalmaciji. Prateći televizijske emisije svih ovih godina zapazio sam kako pojedini "novinari" u svojim pitanjima često kao argument koriste različita istraživanja od kojih većina navodno pokazuje da najveći broj Dalmatinaca smatra kako Dalmacija treba zadržati baš ovakav, postojeći i aktualni nivo lokalne samouprave, te samim tim, svaki zahtjev za reintegracijom i povećanjem stupnja autonomije označavaju ekstremom. Normalno, radi se o režimskim "novinarima" i lažnim - nikad provedenim - istraživanjima.
No, ukoliko je zaista najveći postotak Dalmatinaca zadovoljan aktualnim stanjem u regiji i odnosom Zagreba prema njoj, a nije, onda je nemoguće ne zapitati se živimo li mi u istom gradu, istoj regiji i u istom vremensko-prostornom kontinuumu? Neko očito mora staviti prst na čelo – bili zadovoljni ili nezadovoljni, ali ako bismo svi bili realni, onda bismo svi trebali to učiniti, pa sjesti i razgovarati o našoj zajedničkoj sudbini. I nemojte samo očekivati da se velike političke stranke bave rješavanjem problema, jer se one bave klijentelizmom.
Zato, velika podrška građanskom prodalmatinskom aktivizmu.
Comments