Piše: Livia Marinni
Godišnjica Londonske mirovne konferencije iz 1992. jasno je naglasila kako se Dalmaciji moraju vratiti sva njezina ustavna prava koja je imala prema ustavu iz 1974. To se nikada nije dogodilo.
U srijedu i četvrtak, točnije 26. i 27. kolovoza 1992. g. u Londonu se, u organizaciji Ujedinjenih naroda i Europske zajednice, održala međunarodna mirovna konferencija o bivšoj Jugoslaviji. Cilj Konferencije bio je obuzdati agresivni rat na prostoru bivše Jugoslavije, a u dokumentu Konferencije obuhvaćeni su i Kosovo i Vojvodina, ali i Dalmacija i Sandžak. Za ova četiri područja, dvije autonomne pokrajine i dvije samoupravne regije naredio se povratak njihovih ustavnih prava prema Ustavu iz 1974.
Cilj Konferencije je bio da se zaustavi „rat“ na području bivše Jugoslavija, u suštini vojna i paravojna agresija Srbije, prvenstveno na Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku, u cilju ostvarenja povijesne težnje za stvaranjem Velike Srbije. Nacionalno miješane sredine trebalo je očistiti od nesrba, a tamo gdje su se neki „nedužno ispriječili kao kompaktna većina i smetnja povezivanju“, kao na primer, Muslimani u Istočnoj Bosni i uz Drinu, trebalo je likvidirati i stvoriti prostor za nova vlastita „vjekovna srpska ognjišta“. Osvajački agresivni rat već se debelo rasplamsao, slike zvijerstava i razaranja nisu silazile s TV ekrana dok je Srbija gubila „propagandni rat“ i čudila se tome, a svijet kao da se posramio svoje dotadašnje pasivnosti i nedjelotvornosti, pa je sazvao ovu Mirovnu konferenciju, impresivnu po sastavu, ali izgleda ne i po svojim potonjim učincima.
U delegaciji u to vrijeme postojeće S.R. Jugoslavije, koju su činile Srbija, Crna Gora, Kosovo i Vojvodina bili su: predsjednik S.R. Jugoslavije Dobrica Ćosić, predsjednik jugoslavenske vlade Milan Panić, predsjednik Srbije Slobodan Milošević, predsjednik Crne Gore Momir Bulatović i Vladislav Jovanović u svojstvu ministra vanjskih poslova. S Hrvatske strane bio je tu predsjednik Tuđman, premijer, premijer Hrvoje Šarinić, ministar vanjskih poslova Zdenko Škrabalo i veleposlanik RH pri UN-u Vladimir Drobnjak. S bosanske strane Konferenciji su prisustvovali Alija Izetbegović, premijer Haris Silajdžić i ambasador pri UN-u Muhamer Sacirbay.
Našao se tu i kalifornijski milijunaš Panić je preuzeo glavnu ulogu u srpskom rukovodstvu, svađao se sa Miloševićem, dok se ovaj pasivizirao do neprepoznatljivosti, a „otac nacije“ Ćosić, sa svojim retrogradnim stavovima patio je uvrijeđen zbog „dvostrukih standarda velikih sila koje su oštetile Srbiju… Priznale su ‘komunističke granice’, a ne granice po Versajskom sporazumu iz 1919… što je zapravo uzrokovalo etnički rat na jugoslavenskom tlu“. Dakle, Balkancima su uvijek krivi neki drugi. Bili su to stari politički aduti iz 1920-ih neupotrebljivi u novoj diplomatskoj igri 1990-ih i zamagljivanje bitnog pitanja, uzroka rata, casus belli. Svi su znali što je uzrok rata i o čemu se radi, pa i sam Ćosić (koji je kasnije slavodobitno naveo kako je Drina postala „Srpska rijeka“), – tj. kako se radi o stvaranju Velike Srbije.
O tome je američki državni tajnik, Lawrence Sidney Eagleburger na Konferenciji izričito rekao:
„Naravno, nećemo mi danas u Londonu okončati ovaj konflikt, ali nećemo ni pristati na de facto konstituiranje Velike Srbije kao što nećemo dopustiti konstituiranje Velike Hrvatske“.
Kako nad delegacijom SRJ tako je i nad delegacijom RH lebdio strah od vojne intervencije, sankcija… Posebno je bolno primljeno miješanje u kosovsko, vojvođansko, sandžaklijsko i dalmatinsko pitanje kao „neprikosnovenim unutrašnjim pitanjima“.
Naime, u Izjavi o Republici Hrvatskoj navedeno je sljedeće:
„Svi sudionici ove Konferencije moraju ispuniti obaveze koje su preuzeli. (…) Republika Hrvatska posebno je suočene s jasnim izborom. Ona se obavezala kako će:
„… obustaviti intervenciju preko granice s Bosnom i Hercegovinom
…u potpunosti obnoviti sva građanska, ustavna i politička prava stanovnika Dalmacije i osigurati sva građanska prava stanovnicima Republike Hrvatske pripadnicima manjinskih nacionalnih i etničkih skupina“.
Navedeno je još i ovo:
„Ukoliko Republika Hrvatska zaista namjerava ispuniti gore navedene obveze kako na riječima tako i na djelu, ona će ponovo zauzeti dostojno mjesto u međunarodnoj zajednici (…) U suprotnome, Vijeće sigurnosti će biti pozvano primijeniti oštre sankcije protiv Republike Hrvatske.“
Zbog uplitanja u rat u BiH te zbog neispunjavanja obveza prema Dalmaciji i manjinama, posebno zbog donošenja novogodišnjeg paketa zakona, točnije Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi te Zakona o područjima županija, gradova i općina međunarodna zajednica uvela je 1. 1. 1993. tihe sankcije Republici Hrvatskoj koje su trajale sve do izborne pobjede demokratskih snaga 2000. godine.
No, sankcije su došle i prošle, a situacija u Dalmaciji je svake godine sve lošija i lošija.
U čemu je značaj Londonske konferencije za Dalmaciju?
1. Prije svega, u tome što je međunarodna zajednica priznala i prihvatila Dalmaciju kao politički subjekt, dakle, Dalmacija je međunarodno priznata regija.
2. Što se pitanje Dalmacije ne smatra isključivim unutrašnjim i nedodirljivim pitanjem Republike Hrvatske.
3. Što je međunarodna zajednica uzela sebi za pravo jamčiti i štititi politički status Dalamcije.
4. Što smatra kako su stanovnicima Dalmacije oduzeta ustavna prava i nalaže kako im se ona u potpunosti moraju vratiti, obnoviti u cjelini. Ovo je važno, jer se desetljećima prikriva pa i negira, čak i kroz „znanstvene“ radove kako su Dalmaciji oduzeta njezina ustavna prava.
Zato, Dalmacijo, zapamti! Jednom, kada odlučiš okončati ovu agoniju i položaj ponižavajućeg siromaštva i obespravljenosti, trebat će ti argumenti, oslonci i alati – a tu nesumnjivo spada i Londonska konferencija iz 1992. godine.
Comments