Piše: Loris Sorgo
U ”Dalmatinskoj kronici” mladi Napoleonov providur Vicenzo Dandolo problematizira život u Dalmaciji u uvjetima poluograničene slobode za vrijeme francuske vlasti.
U čuvenom oproštajnom razgovoru Dandola s fra Julijanom, mladim vikarom zadarskog samostana, Dandolo je rekao:
”Ovoj bi zemlji trebalo više škola, biblioteka, cesta, liječnika, željeznica, kazališta i dodira sa svijetom, više rada i pokreta. Ja znam kako vi ništa od toga ne možete postići ni ostvariti, ne zbog vase lijenosti, jer lijeni niste, već zbog nedostatka ideja. Ali vi biste, kao školovani ljudi u ovoj zemlji, morali pripremiti svoj narod na to i uputiti ga u tom pravcu. Umjesto toga vi se zalažete za feudalnu, konzervativnu politiku reakcijskih, nazadnjačkih sila i hoćete se vezati za onaj dio Europe koji je osuđen na propast.
I zaista, jednog dana će i u ove krajeve doći do promjena. Ali, davno je rečeno kako slobodu nije dovoljno steći, nego je mnogo važnije postati dostojan slobode. To, u stvari, i ne bi bile neke promjene, jer ne biste bili dostojni slobode niti je znali uživati i ne biste mogli drugo do li robijati. Nema sumnje kako će i Dalmacija jednog dana ući u europski sklop, ali to će se dogoditi kao podvojena i nasljedno opterećena shvaćanjima, navikama i nagonima kojih nigde više nema i koji će joj spriječiti normalan razvoj i stvoriti od nje nazadno čudovište. Posebno se čuvajte Hercegovine, Bosne, Hrvatske, Slavonije i Srbije. Oni vas žele progutati i od vas načiniti robove. ”
Ove proročke Dandolove riječi stavljene su u sklop posebnih povijesnih okolnosti i u precizan vremenski okvir, u konkretnu zemlju i odnose se na konkretan narod. Po svom značenju i idejnoj univerzalnosti mogu se smjestiti u svako vrijeme, odnositi na svaku zemlju i na svaki narod. No, Dandolo je mislio na narod koji je bio objedinjen u mediteranskom katoličanstvu jer drugih oblika objedinjavanja i formiranja kolektivne svijesti, osim jezika još nije bilo. Jedini ideolozi su bili fratri, jedini oblici okupljanja su bile mise i vjerski praznici.
Dok je Dandolo izgovarao proročke riječi, vjerojatno se moglo čuti misno pjevanje, vjernici objedinjeni u crkvenom horu glasno pjevaju u ”pobožnom zanosu”, punih usta i svom snagom: ”Ave Marí!” Ovaj crkveni zbor sa svojom pjesmom nije slučajno postavljen u pozadinu razgovora, on je muzičko-ideološka podloga svakog mišljenja i djelovanja, on razrješava svaku dramu, on je katarza kao u antičkim tragedijama.
Dandolove riječi odnose se na sve stanovnike Dalmacije, jer su svi objedinjeni pod crkvenom vlašću i odlukama u jedinstven narod, jedinstvenu naciju. Od 1900. godine, od velikog crkvenog sabora u Zagrebu, diše se jedinstvenom nacionalnom dušom, katoličanstvo postaje nacionalna ideologija za porobljavanje Dalmacije pod kojom se objedinjava novoproglašena hrvatska nacija. Na kraju je došlo i ono vrijeme o kome govori Dandolo, narod (i onaj hrvatski i onaj dalmatski – kojem je nasilno nametnuto hrvatstvo) je dočekao slobodu. Prva sloboda je dočekana poslije I. svjetskog rata. „Osviješteni katolici“ kao jedinstven narod odmah tu svoju slobodu predaju drugima, odnose je u Beograd kralju Aleksandru.
Borili se za nju stoljećima, dobili narodne heroje te borbe, prinijeli žrtve, i kada su na kraju postali slobodni nisu znali što će s njom. Predali su je drugome kako bi se ponovno borili za nju, kako bi je vratili. Borba je bila uzaludna jer kada jednom postanete sužnji ne možete iz toga izaći. Ponovno su pale žrtve, ali slobode nije bilo.
Prilika za novo osvajanje slobode pojavila se kada su drugi, moćniji, uništili državu u kojoj Dalmatini nisu mogli ni osvojiti ni uživati slobodu. I ponovno se zbila ista stvar, nisu bili dostojni slobode. Pretvorili su je u novo rabovlasništvo, a teror i zločin je vršen nad njima. Dogodilo se vlastito poniženje. Ovaj put sloboda nije založena za vlastiti razvoj, već za vlastitu patnju.
Treći put u svojoj povijesti, Dalmatini kreću u borbu protiv vlastite neslobode, u borbu protiv globalnog porobljavanja. Tu novu slobodu su izvojevali kao partizani, kao borci protiv nacizma i fašizma. Tu slobodu su uživali dok su se držali onih vrijednosti za koje su se i borili. Za tu slobodu su dali i najveće žrtve u svojoj povijesti. Uživali su je do vremena kada se ona pretvorila u svoju suprotnost, kada je samu sebe počela gušiti. Postala je ona sloboda koja nije ”znala pjevati kao što su robovi pjevali o njoj”.
Hrabri i uporni borci za slobodu, koji su 21. lipnja 1991. iz Vrgorca krenuli su u novo osvajanje slobode. Tad su četvrti put u njihovoj povijesti izvojevali slobodu koju su pretvorili u najvišu nacionalnu vrijednost, u nacionalnu autonomnu pokrajinu, samostalnu i suverenu. Ponovno se dogodilo ono što je nagovijestio Dandolo, došao je period kada te slobode nisu bili dostojni. Od stvaranja nacionalne autonomne pokrajine 24. travnja 1945. dalmatski narod je živio sa suspregnutom slobodom, pa im je oduzeta u veljači 1947..
Ta sloboda, ta autonomija je proglašena nacionalnom, ekskluzivnom, isključujućom. U toj slobodi nema drugih, ona je apsolutno dalmatinska, ali ne i dalmatska, ona je bila hrvatska i sve je postalo hrvatsko, od hrvatskih krušaka i jabuka, do hrvatskih koza i magaraca. Nikakav oblik identiteta nije bio moguć izvan ovoga hrvatskog univerzalizma. Čak je i Hrvatima u Hrvatskoj, dakle sjeverno od rijeke Kupe u onoj u kojoj se nije vodio dijalog Vicenza Dandola i zadarskog fra Julijana, osporeno i oduzeto pravo na posebnost.
Državu, Republiku Hrvatsku danas ne vode Francuzi i fratri koji su početkom XIX. Stoljeća vodili Dalmaciju, vode je moderni nacisti. Za što su oni pripremili dalmatski narod?
Prvo, oni su se sami povezali s najkonzervativnijim dijelom Europe, njihovi politički prijatelji su uglavnom korumpirani europski nacionalisti, a njihovi osobni prijatelji su eksponirani neonacisti.
Oni su se umili, oprali i namirisali, obukli lijepa i skupa odijela. Progresivne Dalmatine nastoje svim silama vratiti u srednji vijek, izopćiti ih iz modernog svijeta, ograničiti im slobodu i odroditi od vlastite zemlje.
Dalmatini su danas jedini zapadnoevropski narod koji nema svoju državu, ili bar poseban status u „matičnoj državi“. Točnije, Dalmatini su danas jedini nepriznati zapadnoeuropski narod.
Dalmatski Hrvati, koji su nasilno izgubili svoju nacionalnost, svoj jezik i svoj obraz, danas slave ratne zločince i ne priznaju njihove zločine, odlaze na koncerte neonacističkih pjevača: Thompson, Škoro, klapa Intrade…. Još gore, oni kolektivno preuzimaju te zločine na sebe bez obzira na to što su zločini individualizirani.
Dalmatinski Hrvati su jedini narod iz antihitlerovske koalicije koji se naknadno svrstava na gubitničku stranu povijesti, koji odbacuje izborenu slobodu vlastitog naroda i gaze je. Oni su jedini europski narod koji nije u stanju suočiti se s vlastitom prošlošću i koji podržava politiku koja im tu prošlost skriva.
Oni preko trideset godina podržavaju vlast koja ih drži u podčinjenosti, koja ne poštuje ljudska prava i slobode, počevši od prava manjina, preko slobode medija, neovisnih nevladinih organizacija, slobodne i neovisne intelektualce, koja ponižava opoiciju, kojoj je parlament sredstvo za demonstraciju sile i gušenje političke opozicije. Oni su jedina nacija koja glasa za klerofašističku zločinačku organizaciju, HDZ, i njene satelitske parastrančice koje vode satelitski parapolitičari (Puljak, Kerum i slični kriminalci).
Hrvatska nacionalna sloboda ne priznaje Dalmatinima slobodu koju su izborili. Oni svojom slobodom guše dalmatsku slobodu konstantnim organiziranjem satelitskih parastrančica koje više ni ne kriju svoje neonacističke težnje i netrpeljivost prema demokraciji i Dalmaciji. Pod takvim zlostavljanjem, Dalmatini i Dalmatinci su predali svoju slobodu tuđim plaćenicima i kriminalcima. Sloboda im ne služi kako bi živjeli s drugima bez tereta i frustracija nego kako bi bili robovi.
Iako je Dandolo upozorio fra Juliana na Srbe, Hrvate, Slavonce, Hercegovce i Bosance, represiju nad Dalmacijom u najvećem broju slučajeva vrše bivši Dalmatini, danas Hrvati. Radi se o tlačenju u vlastitim redovima, onima koji nisu njihovi politički sljedbenici ustaške ideologije. Njih su pretvorili u građane drugog reda.
U što se to pretvorila sloboda?
Pretvorila se u mržnju prema vlastitoj krvi, drugima, u kriminal i korupciju, u licemjerstvo, u narative laži i obmana, u nemoral, bogohuljenje.
A za sve su krivi i Dalmatini i dalmatinski Hrvati koji cijelo vrijeme pasivno promatraju plansko, maliciozno i sustavno uništavanje njihove zemlje – Dalmacije.
Comments