Piše: Goran Marasović
Sjećate li se briljantne izjave Jadranke Kosor: "Ljudi su počeli živjeti bolje, ali to još uvijek ne osjećaju"? Ni 10 godina nakon pada njene Vlade, građani Dalmacije ne osjećaju taj bolji život.
Imamo lošu naviku – pripremamo se za najgore. Stoga smo, nakon što smo dobili pozivnicu na online maraton o rezultatima Plenkovićeve vlade u drugoj godini obnovljenog mandata, sjeli kako bi se prisjetili svih prethodnih maratona i briefinga o zadivljujućih uspjesima svih vlada do sada.
Sjetili smo se briljantne izjave Jadranke Kosor: "Ljudi su počeli živjeti bolje, ali to još uvijek ne osjećaju". Ni 10 godina nakon pada njene Vlade, građani Dalmacije ne osjećaju taj bolji život.
Čini se kako se ta teza provlači od 1990. Trenutna vlast kao da je povjerovala u tu tezu i sada se kocka s kamatama, koeficijentima, inflacijom, BDP-om i ostalim brojkama, pokušavajući sve to matematički dokazati – možda će ljudi primijetiti da je život postao bolji?
Mi u Dalmaciji, da budemo iskreni, unatoč autoritarnom prestižu, ne primjećujemo poboljšanje života, pogotovo ako isključimo onu Titovu „život je postao zabavniji“. Ali Plenković je već nešto drugo.
Prvi premijerov podvig, koji su primijetili obični ljudi, bili su zloglasni sporazumi iz Osijeka. Svi u Dalmaciji odjednom su znali kako nešto ne štima. Donio je odluku, pokrenuo se projekt Slavonija i dodatne milijarde eura iz Dalmacije počelo se pretakati direktno u džepove slavonskih mafijaša, pod krinkom EU fondova.
Ali sada kada su ljudi u Dalmaciji izračunali kako je u 31 godinu iz ove regije direktnim transferima u Slavoniju otišlo 108,5 mlrd €, ljudi su se zapitali: zašto bi Dalmacija trebala davati 3,5 mlrd € godišnje za Slavoniju? Za bilo koga? Zašto naš novac, kojeg smo mi ovdje zaradili, ne bi ostajao nama?
Kao rezultat brige stanovnika Dalmacije za nju imamo pojačanu nasilnu otimačinu dalmatinske kulturne i prirodne baštine, resursa, zaštićenog pomorskog dobra te ostalih ekonomskih stavki od strane slavonskih mafijaša, redovito članova HDZ-a. Ovo se, u režimskim fake news medijima, sve da opisati nesretni slučaj, nešto kao stodolarski popust koji se, kako je to uobičajeno u supermarketima, obračunava nakon dvostruke marže.
Pametni ljudi su 1990. govorili – a sada postaje očito – građani Dalmacije su glupi, naivni i kratkovidni, ako hoćete, imbecili što se 1993., nakon postavljanja bombe u prostorije Dalmatinske akcije i uhićenja čelništva stranke, nisu pobunili protiv mafijaško-fašističke oligarhije iz HDZ-a kojoj je bio jedini cilj pljačka regije, kako bi obranili interese svoje regije.
Umjesto toga, pohlepne se pametnjakoviće upecalo kao naivčine, samo bacivši par tisuća maraka na stol. I to je ono što ne iznenađuje, obzirom na to kako mnogi iz “dalmatinske elite” imaju solidno iskustvo s kriminalom i korupcijom.
Da, i osnivači ove nove SDP-ove satelitske parastrančice koja se odaziva na ime neke nove “Dalmatinske akcije”, dokazuju kako im kriminal nije stran. 1. su ukrali slogan jedine prodalmatinske inicijative DDF – samo Dalmacija, 2. ukrali su programsku deklaraciju DDF-a i 3. ukrali su naziv kultne i originalne “Dalmatinske akcije”.
A strategije prema Osječkom sporazumu ni ne promatraju, čak ni pod mikroskopom.
Dakle, obustava sustavne, planske i maliciozne pljačke od strane Zagreba i Osijeka (tu ne smijemo zaboraviti ni Hercegovinu) za njih nije strateški čin. Za njih strateški čin nije ni uspostava kvalitetnijeg života u Dalmaciji; ni povratak dalmatskim, mediteranskim, korijenima; ni da se zasvira njena himna – Povratak mornara; ni da se zavijori njena, Frarijeva bicolaura; ni razvoj strateških ekonomskih odnosa i razvoj socijalne slike; ni razvoj civilnog društva; ni uspostava demokratskih vrijednosti.
Takve odluke mogu donijeti samo oni koji Dalmaciju vole mozgom, a ne oni koji osnivaju satelitske parastrančice zbog koristoljublja i sitnih partikularnih interesa; oni koji uviđaju realne probleme Dalmacije. Oni koji ne znaju kako dalmatinska himna zvuči i kako izgleda prava, originalna dalmatinska bandira ne vole Dalmaciju i nisu stratezi koji žele raditi za dobrobit ove napaćene regije.
Ako ovi iz nove “Dalmatinske akcije” pobijede na izborima, kako će se snaći s nagomilanim komunalnim problemima. Ako da, kako? Hoće li se založiti za značajan iskorak u školskom obrazovanju? Ako da, kako? Hoće li se založiti za stvaranje lokalne fiskalne politike? AKo da, kako?
Ili ih nije briga kako, jer im je jedino bitno vlastito bauljanje po vlastitom gnoju u kojem se valjaju dok se karijeristički uspinju ka svome cilju – mjestu zastupnika u Zagrebačkom saboru (čitaj: Hrvatskom saboru), gdje će za nerad primati 20ak tisuća kuna plaće mjesečno.
A-ha... Lokalni porezi. Pokušajmo pogledati ovu pojavu očima normalne zdravorazumske osobe.
Porezni sustav u Republici Hrvatskoj je neučinkovit i potpuno idiotski – slažu se svi. Ali, prije nego što se nekome povjeri reforma ovog opsežnog sustava od kojem ovise životi tisuća ljudi, normalan će se čovjek zapitati: tko je autor ovog zastarjelog i idiotskog sustava? Tko je, da tako kažem, generalni projektant ovog idiotizma?
A na pitanje, normalna osoba će dobiti odgovor: autori našeg poreznog sustava su Borislav Škegro i Zlatko Mateša, a promjena se dogodila 1996.. Ali, to još nije sve. Za one koji su lijeni pratiti poveznicu, pojasnimo: u prvih osam godina nakon donošenja zakona o dohotku i PDV-u uneseno je DVJESTO izmjena.
Zastupnici u Saboru u prosjeku su dvaput mjesečno pritiskali tipke, glasajući o izmjenama i dopunama ovih zakona. U skladu s tim, Vlada je, u suradnji s Poreznom upravom, pripremila ili odobrila svaki od ovih zakona, kao i glavne tekstove.
A sada povucimo analogiju. Kupili smo recimo auto. Popravljamo ga dva puta mjesečno od prve godine. Na kraju shvaćamo da je ovo potpuna katastrofa, pa idemo kupiti novi. Koji model ćemo sada izabrati? Novo od istog proizvođača?
😡
E da! Nije samo porezna reforma ta zbog koje se građani Dalmacije ljute. Tu su i političke reforme. Točnije, njegova razlika. Ustavni sud je jednim potezom legalizirao ilegitimni referendum o braku 2013. I ne samo to – izbrisao je četiri godine povijesti ove države. Ispada da smo te četiri godine živjeli u ilegali. Posebno mi u Dalmaciji.
Kakve li ironije! Dokidanjem političkih reformi, koncentrirala se vlast u rukama Vlade, točnije premijera, umjesto da bude u rukama Parlamenta, što je čin dostojan ne samo kmeta, nego i vlastele, pa se tako prvi put u svojoj povijesti Dalmacija našla u feudalističkom društvu - što savršeno korespondira s nasilnom otimačinom 3,5 mlrd € godišnje.
Unatoč pravnim, logičnim, povijesnim zakonima, Dalmacija je danas poligon za nedemokratske satelitske parastrančice koje po društvenim mrežama prosljeđuju lažne informacije skovane u ruskim tvornicama propagande.
Stoga se postavlja logično pitanje: ako netko godinama nije iskoristio mogućosti da postane član DDF-a i radi za dobrobit Dalmacije, zašto bi bio član satelitske “Dalmatinske akcije” i zvao se Dalmatincem? Je li to kako bi se konačno razriješilo dalmatinsko pitanje koje traje od 1871. ili zbog osobnih interesa? Volio bih vjerovati kako je ovo prvo u pitanju, ali znajući kako se radi o satelitskoj parastrančici...
Ne mislite li, dragi čitatelji, kako cijela ova priča previše podsjeća na staru basnu o dječacima kojima je stolarov otac rekao da zvižde ispred crkvenih vrata da provjere akustiku? Dječaci su se dugo savjetovali je li grijeh zviždati u crkvi, sve dok stariji nije rekao mlađem: "Zviždi, Zuáne, ti si budala!".
Budući da se Dalmacija u potpunosti nalazi u neprijateljskom okruženju, Dalmacija i njeno stanovništvo nije u stanju samostalno donositi odluke i zviždati. Ali, će za njih morati odgovarati osobno. Za odluke na koje ne utječu, ali zbog ljudi o kojima ovisi. A sve zato jer se odbija biti dio jedine inicijative koja se istinski zalaže za dobrobit nekada najbogatije regije na Mediteranu, danas druge najsiromašnije u Europi.
I najprije će morati zviždati - baš kao Zuáne u onoj staroj mudroj priči.
Comments