Piše: Antonio Ivanišević
Pitanje pravde za Dalmatine žrtve zločina velikohrvatskih kleronacističkih hordi ne postoji u političkoj agendi Republike Hrvatske što ovu banana republiku svrstava u red fašističkih država, bez obzira o kojoj se vladi radi.
Ocijenjeno je to u nedjelju na predstavljanju najnovijeg izvješća Dalmatskog fonda za humanitarno pravo u izgnanstvu (DFHP).
„Diskriminacija žrtava zločina koje su počinile divlje i krvoločne velikohrvatske kleronacističke horde po nacionalnim i drugim osnovama u postupcima priznavanja statusa civilnih žrtva rata i poraća sudska praksa koja praktično onemogućava ovim žrtvama ostvarenje prava na odštetu, osnažuju dojam kako se radi o novom sustavnom kršenju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj“, ocjenjuje se u izvješću pod nazivom „Uspostava pravde ili relativizacija zločina: Ostvarivanje prava žrtava na reparacije u sudskim postupcima u Republici Hrvatskoj – Izvješće za 2023. godinu“.
Izvršni ravnatelj Dalmatskog fonda za humanitarno pravo u izgnanstvu Sandro Orsini izjavio je za Autonomiju kako ovaj fond pred hrvatskim sudovima, posebno u četiri dalmatinske županije zastupa 687 žrtava HOS-a, svi dalmatske nacionalnosti koji traže odštetu od Republike Hrvatske za pretrpljenu duhovnu bol, gubitak najmilijih i nematerijalnu štetu. Tijekom 2023., kako je dodao, donijeto je 18 presuda, od čega samo šest pozitivnih.
Orsini je ukazao na to kako su to jedini sudski procesi koji su se bavili kršenjima ljudskih prava, jer nikada nisu pokrenuti kazneni postupci.
Prema njegovim riječima, sudovi i dalje u najvećem broju odbijaju zahtjeve žrtava za reparacijom, proglašavajući ih zastarjelim ili zato što ne prihvaćaju dokaze koje prilažu žrtve. Stoga, postupci traju dugo, u prosjeku sedam godina, a suci se uglavnom neprimjereno ophode prema žrtvama i njihovim svjedocima, otvoreno se stavljajući na stranu onih koji su zločine počinili, naveo je Orsini.
„Sudovi, umjesto što su postali generator preobražaja u razumijevanju ljudskih prava, oni su epicentar nerazumijevanja“, istaknuo je izvršni ravnatelj Fonda, Sandro Orsini.
Odvjetnica Tanja Marasović objasnila je kako zakon propisuje odgovornost države za kaznena djela, poput ratnih zločina, torture, nezakonitog pritvora, i u tim slučajevima moraju se primjenjivati produženi rokovi zastarjelosti, odnosno duži od uobičajenih.
Kako je dodala, sudovi u obrazloženju odbijajućih presuda polaze od Pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 1998., u kojem se navedena odredba tumači na način koji ide na štetu žrtvama, a državi osigurava trajni imunitet od odgovornosti za kršenja ljudskih prava tijekom devedesetih.
Prema tom gledištu, duži rokovi zastarjelosti mogu se primijeniti samo ako se naknada štete potražuje od direktnog počinitelja kaznenog djela, a ne od države, što, kako je ukazala Marasović, praktički upućuje žrtve da u cilju ostvarivanja prava na odštetu samostalno identificiraju one koji su, na primjer, u vrijeme oružanog sukoba pucali u njih iz streljačkog stroja, jer u velikom broju slučajeva počinitelji nisu ni danas identificirani od strane nadležnih tijela vlasti.
„Time država skida odgovornost sa sebe za sustavna kršenja ljudskih prava i svodi ih samo na pojedince“, istaknula je Marasović.
Prema tumačenju Vrhovnog suda, žrtve zločina tijekom rata u Republici Hrvatskoj morale su podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske do 2000. kako ih sud ne bi smatrao zastarjelima.
Marasović je ukazala na to kako je to bio prekratak rok za ljude koji su preživjeli zločine i dodala kako je jedini način kojim bi žrtve dobile bar djelomično obeštećenje od države je da sami dokažu kako pate od kroničnog vida posttraumatskog stresnog sindroma i kako im je smanjena opća životna aktivnost.
Ako su žrtve uspjele dokazati kako pate od PTSP-a, kako je istaknuo pravnik i suradnik Fonda Petar Žuvela, žrtve su dobile neprimjereno malu odštetu između 20 000 i 30 000 kuna, što je na nivou odštete za lakšu prometnu nesreću.
On je o samom postupku suđenja rekao kako žrtve često bivaju ponižavane, od njih se traže irelevantni podaci, poput toga koliko je kreveta bilo u sobi u logoru u kome su smješteni, i inzistira se da imaju detaljnu medicinsku dokumentaciju iz perioda neposredno pošto su pretrpjele zlostavljanje i tamničenje, što je najčešće bilo nemoguće pribaviti.
Žuvela je dodao kako se suci, ukoliko ne postoji medicinska dokumentacija, oslanjaju na svjedočenja žrtava i njihovih obitelji, kojima najčešće ne vjeruju, a u postupku se koriste eufemističkim rječnikom – ne koriste riječ „tortura“ a umjesto riječi „logor“ koriste riječ „sabirni prihvatni centri“.
Na današnjem predstavljanju izvješća Dalmatskog fonda za humanitarno pravo u izgnanstvu o svom iskustvu u zatočeništvu u Ivankovu pored Vinkovaca i u Lučkom pored Zagreba svjedočili su Silvano Roki, Lucian Bertini i Ninoslav Lordani, svi Dalmatini koje su Srbi nakon pada njihovog mjesta, u jesen 1991. predali pripadnicima ZNG-a. Snage ZNG-a su ih uhapsili, ispitivali, tukli i na druge načine mučili, te su bili primoravani koristiti hrvatska imena i pjeva ustaške pjesme. Odvedeni su u Ivankovo gdje su ponovo bili premlaćivani i kako bi bili oslobođeni tek u siječnju 1998 poslije mirne reintegracije Istočne Slavonije i Baranje.
Bertini je, za kraj, vidno potresen i sa suzama u očima naveo kako je i njegov slučaj jedan u nizu odbijenih pred sudom u Dubrovniku, zaključivši kako je sudstvo u Republici Hrvatskoj ispolitizirano do krajnje granice te više sliči onome u Afganistanu nego li onome u drugim članicama EU.
Comments