Piše: Silvian Petri
Na twitter nalogu inicijative DDF jučer se pojavio post koji objašnjava kako dalmatofobija sa strahom nema baš ništa. Uvredljive poruke pune mržnje nemaju veze sa strahom, već s mržnjom.
Dalmatofobi ostaju to što jesu i kada takva osoba „objasni“ zašto misli kako Dalmacija ne postoji i kako bi sve Dalmatince i Dalmatine trebalo ubiti, kako im je mjesto između četiri zida, zašto vjeruje kako im ne bi trebalo omogućiti stvaranje ili posvajanje djece, te svašta nešto drugo što utiče na kvalitetu života drugih i drugačijih tada je to izljev mržnje, a ne straha.
Osobama koje vjeruju kako je njihova dalmatofobija bolja od svih drugih dalmatifobija prije svega bi trebalo objasniti kako su dalmatofobni i kako zapravo „imaju nešto protiv“ zdravog razuma i kako su u biti oni ti koji ruše ovu državu. Ipak, odgovorit će s „ali“ što dokazuje njihovu mržnju prema svemu što je zdravo u političko-društvenim odnosima. Ovako poslije tog „ali“ dolaze ostaci koji objašnjavaju zašto je sugovornik/sugovornica prepun/a predrasuda i ništa drugo osim toga, jer to „ali“ obesmišljava sve što je izgovoreno prije.
„…ali Dalmacija i Dalmatinci ne postoje. To je povijesna floskula koju su izmislili srbi da bi racjepkali teritorij države Hrvatske“.
Ovo je jedan od najčešćih primjera, jer građanima obično nije jasno kako regionalni identitet ne živi samo u spavaćoj sobi, već je svuda oko nas, te se, kada je većina u pitanju, vidi na svakom koraku. Dakle, regionalni identitet nije samo politička proklamiranost, želja za autonomijom već mnogo više, a tjeranje bilo koga u četiri zida prosto je svođenje na kućni pritvor, ali i uskraćivanje prava na dostojanstven život.
Mrzitelji se ponašaju kao da se Dalmatinci osobe outuju kako bi mogli upražnjavati svoju političku agendu izvan ta četiri zida. Nije potrebno objašnjavati koliko je to besmisleno, budući kako je odnos s Dalmacijom i prema Dalmaciji čitav niz običnih stvari: od društvenog života, prema nebacanja otpada po ulici, školovanosti, učenja njenog jezika…, odnosno život bez pretvaranja – sve ono što se za jedno stanovništvo podrazumijeva.
„…ali nemoj da meni to nameću“.
Izgleda kako je mnogima još uvijek potrebno podsjećanje kako to što neko želi živjeti slobodno ne znači kako svojoj okolini išta nameće, osim možda želju za poštovanjem. Reprezentacija dalmatskog identiteta nikako ne utječe na život drugih, jer je jedino što bi trebalo promijeniti je način obraćanja prema manjinama – prvenstveno nacionalnim, ali i drugim. A to ne bi smjelo biti teško.
„…ali što prave od toga toliko veliku stvar“.
Zato što to je velika stvar. Iako dalmatofobi ne žele vidjeti kako HDZ i drugi preko svojih satelitskih parastrančica (što uključuje i Pametno/Centar, za osnivanje kojih je HDZ u dva navrata izdvojio po 2,5 mil kuna) uništavaju Dalmaciju, još tvrde kako bi sve bilo u redu kad bi Dalmatinci živjeli mirno i „bez nametanja“, ni to nije točno. A i da je – nikome nije mjesto u četiri zida. Borba za svoj identitet, svoje mjesto pod Suncem, protiv nasilja i diskriminacije je velika stvar, a to znaju samo oni koji su se bar jednom morali boriti za vlastitu slobodu, ili za slobodu bliskih osoba.
Ovo je tek nekoliko primera koje Dalmacija i Dalmatini slušaju već desetlječima. Istina je kako su ovakve rečenice bolje od fizičkog i psihičkog nasilja, te ignoriranja koje također boli, ali se opet radi o diskriminaciji i pokušaju da se drugačiji ušutkaju i natjeraju živjeti tuđim životom. Osoba koja ne odustane od „ali“ je osoba koja misli kako Dalmatini ne bi trebali imati jednaku kvalitetu života kao ostatak društva. Jasno je kako ta kvaliteta nikada nije uvijek isti za sve, ali je isto tako jasno kako postoje grupe kojima je unaprijed oduzeta – zajedno s dostojanstvom, a na kraju i željom za životom.
Dalmatofobe bi trebalo brutalno ušutkavati na svakom koraku, čak i kad su mekani, jer i „ali“ poručuje isto što i udarac ili paljenje Frarijeve bandire – nemaš pravo na postojanje.
Ušutkavanje je moguće samo grupiranjem i radom unutar DDF-a i širenja plemenite misije prema drugima.
Comments