Unatoč tome što smo jutros čestitali Međunarodni dan žena, objektivno nema mnogo razloga za čestitanje 8. marta. Iako je postignuto mnogo u oblasti prava žena, ali i dalje je to jako daleko od istinske ravnopravnosti.
Mizoginija je toliko prisutna u Saboru, Vladi, političkim stranama, medijima, na svakom koraku, da su se ljudi srodili sa tim, nitko to čak i ne primijećuje.
Dosta se odmaklo, ali je i dalje odnos prema ženama pun predrasuda, ambicija kod žena se ne prašta… I sama borba žena za svoja prava smatra se irelevantnom.
Nema razloga za slavlje, ali ima razloga da se makar na taj način podsjetimo da nam borba predstoji u svim domenima društva.
Točno je kako moć žena nije u kvotama, ali su kvote neophodne, ako bi se dosegla pozitivna diskriminacija. Predstoji nam veliki korak da stvorimo društvo u kojem diskriminacije i nasilja neće biti.
I u školama ima jako mnogo nasilja, i o njemu se počinje pričati tek kad ono eskalira. Govoreći o incidentu u Imotskom kada je spaljen krnje koji predstavlja istospolini par s udomljenim djetetom, te u Zadru u kojem su srednjoškolci održali proitest protiv parade ponosa, moramo znati kako tinejdžeri poruke mržnje najlakše prihvaćaju. Djecu treba educirati da govor mržnje nije prihvatljiv, a ne im nametati takvu retoriku.
U tom smislu odgovornost javnih osoba i medija mora biti mnogo veća, te kažnjavati govor mržnje kako bi djecu primjereno educirali i razvili normalan, zdrav stav kod njih, ali i u zajednici općeito.
Sva su društva nepravedna i sve manjine i manjinske grupe imaju prepreke da se razvijaju kao odrasli, odgovorni ljudi. No, za razliku od RH i ostatka balkanskih država u razvijenom svijetu mladi imaju više šanse živjeti u normalnom, zdravom okruženju i postati odgovorni ljudi. U RH su tu zakazali svi od obitelji, škole, crkve, socijalnih ustanova. Mladima nema tko objasniti da je se žene ne svije tući, da su LGBT osobe isto vrijedni kao i heteroskeksualne osobe i da ljudi druge boje kože, vjerosipovijesti ili jezika ne dolaze zarobiti njihovu zemlju.
Govoreći o odlascima mladih, moramo imati na umu da najmanji broj ljudi odlazi iz Dalmacije zbog ekonomsko-socijalnih problema, već zbog neravnopravnosti i zbog sustavnog gaženja ljudskih prava i sloboda, te lošijih uvjeta života i rada od onih koje nude RH. Stoga povratak onih koji su otišli izgleda nemoguće i oni se nemaju više gdje vratiti.
Struka mora biti iznad politike, ali na sva mjesta su postavljeni podobni nestručnjaci, struka se ne cijeni. Toliko je pokazatelja da je znanje do te mjere obezvrijeđeno, da to više ne motivira mlade i sposobne ljude da ostaju i ulože sebe u razvoj ove regije, odnosno RH u cjelini.
Comments