Piše: Miona Vuković
Ono što se u RH naziva lokalnom samoupravom nije ništa drugo do li rezultat međustranačkih dogovora, nerijetko ucjena na državnom nivou, bez da građane itko išta pita.
Stalni verbalni sukobi jedinih boraca za prava Dalmacije, inicijativa DDF i DK, s ostatkom scene u koji se iz pozicije suca, uključuju svi oni koji su protiv bolje budućnosti Dalmacije, ponovo je skrenuo pažnju javnosti na dalmatinsko pitanje. Ne onako javno, već potajno, sotovoce, ali šuška se.
DDF i DK imaju pravo kada smatraju kako bi se građani aktivno trebali uključiti u izgradnju pravednijeg i boljeg odnosa Zagreba i drugih regija prema Dalmaciji, jer trenutni status ove regije ni iz daleka nije zadovoljavajući, dok građane boli neka stvar za boljim životom njih, njihove djece, njihovih unuka, praunuka. Odgovor DDF-a je sljedeći: građani Dalmacije čine apsolutno sve suprotno od onog za što je potrebno kada je u pitanju devolucija RH i bolji život u njoj. I u pravu su kada to kažu.
Dalmatinsko pitanje česta je tema među stanovništvom ove regije, no najčešća je uoči izbora. Ovaj put se intenziviralo dosta ranije nego inače, čak dvije godina prije pretpostavljenih izbora, jer je – po nekim neovisnim istraživanjima javnog mnijenja – u porastu “autonomaško raspoloženje” u Dalmaciji. Prema neovisnim istraživanjima, navodno čak 65% stanovništva ove regije podržava DDF-ov prijedlog za regionalizacijom i decentralizacijom Republike Hrvatske na 5 autonomnih regija (Dalmacija, Hrvatska, Istra, Primorsko goranska regija i Slavonija). Spomenuti akteri, a prije svega inicijative DDF i DK, računaju na tijelo sličnog profila, pa je sasvim prirodno da se trude ljudima objasniti stanje u kojem se Dalmacija nalazi zadnje 32 godine.
O porastu “autonomaškog raspoloženja” govori i to kako je trenutni status Dalmacije postao neprihvatljiv za sve koji razmišljaju svojom glavom i imaju iole osjećaja za budućnost. Naravno, najlakše bi bilo reći kako je to samo verbalna akrobatika, no takva tvrdnja nije sasvim ispravna.
Naime, ono što se danas naziva položajem Dalmacije u RH zapravo je u potpunosti neprihvatljivo za svaku normalnu i psihički stabilnu osobu koja shvaća bit regionalizacije i decentralizacije, točnije devolucije Republike Hrvatske. Svi uviđaju kako je županijski sustav loš za Dalmaciju, jer sa sobom nosi njeno ekonomsko-socijalno iscrpljivanje ove regije i uništavanje sudbina stotina tisuća ljudi koji u njoj žive. Možda čak ni Tuđmanovi sljedbenici ne bi u tiho tražili izmjene statusa Dalmacije, a to ne bi činili ni Račanovi ljudi – unatoč tome što ove dvije političke opcije agresivno napadaju “autonomaške i separatističke težnje” Dalmatinaca.
Zašto ovo tvrdim? Zato što se i oni izvrsno uklapaju u priču o “autonomiji“ Dalmacije.
I njima je jasno kako županije, bez obzira na preambule županijskih Statuta, ne znači kako one – u zaštiti svojih civilizacijskih, kulturnih, političkih, ekonomskih i ostalih specifičnosti, na autonoman način brane i razvijaju ove svoje karakteristike. Ne znači ni to kako se na županijskom nivou odlučuje o svemu što je nepotrebno podići na nivo države. Županije znače kako se u međustranačkim sukobima i trgovini odlučuje o tome tko će i koliko sredstava, rudnih bogatstava, obale i ostalih vrijednosti oteti od Dalmacije.
Ključ od dalmatinskog trezora njenih bogatstava je u rukama Vlade RH i Hrvatskog sabora. Ako neka stranka ili pojedinac želi zgrnuti bogatstvo, taj se obraća centralnoj vlasti u Zagrebu – ucjenjivački ili moleći.
Arsen Bauk, jedan od najuspješnijih političara u RH i istaknuti predstavnik “autonomaško-decentralističkog krila” SDP-a nedavno je na ovu temu rekao kako su „Dalmatinci dobili ono što su tražili, a tražili su najveću glupost – decentralizaciju”. Ne samo kako je apsurdna njegova izjava, već je činjenica kako i SDP-u odgovara ovakva rascjepkanost na županije i više od 500 općina i gradova, kao što odgovara i HDZ-u – što je, navodno mjera za ostvarenje procesa decentralizacije – što nije istina, jer postoje brojni primjeri kvalitetnije administrativne podjele.
Pošto je sustav na lokalnim nivoima, baš kao i na državnom, partitorkratski, nema sumnje kako se „kapitalne investicije“ i projekti financiraju velikim dijelom na stranačkoj osnovi, a na isti način se dijele i subvencije.
Dakle, ono što se naziva decentralizacijom Republike Hrvatske nije ništa drugo do li rezultat međustranačkih dogovora, nerijetko ucjena na državnom i lokalnom nivou.
A regionalizacija i decentralizacija koje se značajan broj građana Dalmacije rado sjeća, tj. regionalizacija i decentralizacija koja se razvijala od 1963. godine, a doživjela svoj zenit od početka ’70-ih. Takav vid regionalizacije i decentralizacije eutanaziran je u ljeto 1990. – ona je postojala u drugačijem, nešto pravednijem sustavu. Takav model lokalne samouprave preuzele su mnoge države svijeta, jer je predstavljao pravi odnos državne/republičke (pokrajinske) vlasti prema lokalnoj samoupravi i lokalne samouprave prema državnoj/republičkoj (pokrajinskoj) vlasti.
Nije naodmet napomenuti kako tadašnja partija/država nije bila monolitna, niti homogena kao što se priča. Nije bila takva ni u pogledu odnosa prema Dalmaciji, bez obzira što je na zahtjev Zagreba 1947. ukinula autonomiju Dalmacije.
Regionalizacija i decentralizacija postojala je i cvjetala u socijalizmu. U višestranačkom sustavu i kapitalizmu, koji bi trebao predstavljati demokratsko društvo, nije se dospjelo ni blizu obima nadležnosti iz doba socijalizma. U višestranačkom sustavu i kapitalizmu još nije smišljen “model“ autonomije pet povijesnih regija, osim ako se ne zadovoljimo ovim sadašnjim, ograničenim unitarističkim, odnosno centralističkim Ustavom, usvojenim na „čudan“ način, modelom koji je “proizvod“ međustranačkih trgovina. “Uspješnost“ trenutnog “modela“ ilustrira činjenica potonuća Dalmacije ispod nivoa državnog prosjeka, a 1989. je bila ravna sa Slovenijom. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni tragične posljedice ere Tuđmanove fašističke diktature.
Dakle, prije svega trebalo bi raščistiti i pojasniti podrazumijevamo li danas pod pojmom decentralizacije isključivo raspodjelu dalmatinskog bogatstva, što u praksi znači međustranačku trgovinu, ili zaista postoji neki civilizacijski identitet, sa svim pripadajućim političkim, ekonomskim i ostalim svojstvima, zbog kojeg su županije neophodne. Tek nakon toga možemo doći do detalja, točnije do pitanja kako demokratizirati višestranačku partitokraciju i očekivati da onih 65% anketnih stanovnika Dalmacije koji podržavaju njenu autonomiju u granicama od prije 1921. postanu članovi DDF-a i bore se za bolju budućnost ove regije.
Comentários