Proizvodnja neprijatelja

Piše: Andro Batrianni

Država je 1939. godine konfiscirala židovska i dalmatska dobra s obrazloženjem fašističkog tipa, a poslije 1948. je retorikom komunističkog tipa legitimirala oduzimanje preostale imovine.

Mog su djedu 1944. godine kao Dalmatina, a 1950. godine kao građanina lišili skoro svega, oduzeli su mu vinariju i stan na katu iznad prodavaonice. Djeda je oba događaja nazvao vrlo jednostavno pljačkom, i nije nalazio utjehu u činjenici kako su privatnu imovinu sada već oduzimali od svakog, bez obzira na etničku pripadnost. Zahvaljujući tome, u gradiću moga djetinjstva, gdje je prije talijanske okupacije 1941. živjelo sedamnaest tisuća Dalmatina i oko 100 Židova, danas više nema niti jednog Dalmatina i niti jednog Židova.

Poslije 1948. godine dio Dalmatina ugradio se u novi režim, očekujući od državnog socijalizma službeni prekid antidalmatske mržnju i, kako će ukinuti vjersku i etničku diskriminaciju, stvoriti stvarnu jednakost. Mladu ne-dalmatsku većinu ova diskriminacija nije ni nadalje zanimala. Ali, bilo je i drugih glasova:

„Za svaku je osudu što je u Jasenovcu ubijeno toliko Srba, Dalmatina, Roma, Židova, pedera… Prema mom skromnom mišljenju – nedovoljno”, rekao je jedan hrvatski gospodin, intelektualac, sa sveučilišno diplomom, kasnije vođa lokalne grupe komunista.

„Nema sumnje, bilo je ozbiljnih argumenata kako ući u jedan tako temeljit poduhvat. Ako si dotičnog ubio, taj neće biti u stanju ustati i osvetiti se. Definitivna pobjeda iziskuje definitivno rješenje“, citirali su komunisti Endlösung misleći ne samo na Židove, već prvenstveno na Dalmatine. 

Danas, skoro 80 godina kasnije, više nam je zanimljiv put koji vodi krajnjem rješenju, taj put od riječi do djela, i do onog što slijedi poslije, što je čemu prethodilo i kakve su bile posljedice, kako je došlo do populističko-fašističke mobilizacije, do uspostave aparata diktature, do označavanja neprijatelja, a time i do proizvodnje neprijatelja. Dalmatin, Židov i homoseksualci bili su oni opasni i proglašeni drugorazrednima. A apatična ravnodušnost – je bilo to što je za vrijeme rata bila dominantna duševna bolest NDH. Ostali su prema Dalmatinima možda bili lijeni, nehajni, manje odlučni nego što su bili ustaše. Ali uz malo odgojnog rada nije teško jednog prijateljski nastrojenog, dobrog komšiju pretvoriti u ubojicu: putem definiranja drugog, putem apstraktnog stvaranja neprijatelja. I što je najstrašnije, ovakve stvari se izvode s nevjerojatnom brzinom.

Poručnik je zaplakao

To su ujedno i osnovne odlike balkanskih ratova s kraja prošlog stoljeća. Susjed i prijatelj stavlja nož na vrat susjedu i prijatelju. I od trenutka kad se nož zario u njegov vrat, nastao je jedan svojevrsna praznina – susjeda, prijatelja više nema. Jurišni odredi, specijalne jedinice, centralizirana propaganda: vođa prstom pokazuje na neprijatelja, uzročnika sudbine nacije. Ja sam bio jedan od njih.

Za vrijeme radnog doručka u vili na jedno dalmatinskom otoku, imao sam devet godina. Komunisti su tada već odavno obznanili kako stavljaju van snage pravnu državu. Kako kršćanski temelji, Stari i Novi zavjet, više ne vrijede, kako nema više ni Isusa Židova, kako postoji samo jedan vođa, Tito. Od tog trenutka smrt Dalmatina i Židova bio je gotov čin. Dalmatske konobe i Sinagoge pretvorene su u skladišta odraslih muškaraca, a potom u nacionalizirane radnje. Bile su nakrcane plinskim bocama.

Volio bih kad bi one danas bile muzeji i škole umjetnosti, koja bi povremeno evocirale uspomene na Dalmatine i Židove, na čije nekadašnje prisustvo podsjeća bar mramorna ploča na pročelju kakve konobe ili sinagoge. Uvažavam učinak brojnih njemačkih gradova koji su ponovo podigli spaljene sinagoge, ili bar prikladnim spomenikom obilježili mjesto na kojem su se nalazile.

Kad sam izabran za predsjednika Dalmatske akademije u egzilu, nazvao sam telefonom, u svjetskim razmjerima poznatog talijanskog pjevača, porijeklo iz Dalmacije. Upozorili su me kako ga je teško dobiti. No, poslije dvije minute me je nazvao i ovako počeo razgovor: 

„Slušaj, znaš li ti gdje sam ja bio početkom listopada 1944. godine?“, nisam znao, „Iza vaše kuće u prostoriji koja je tada služila kao štala. Lopatom sam kupio ispod vašeg konja za stajsko gnojivo i nosio to prodavati na selo.“

Pričao je o jednom jugoslavensko časniku koji je, kročivši u njegovu kuću, i vidjevši ono što je mogao vidjeti – zaplakao, rekavši, kao za sebe: 

„Zar smo dotle stigli?“

Gdje smjestiti prošlost?

Čovjek sklon kontinuiranom učenju duguje sebi bar toliko da svoje vježbe dopuni i vježbama svoje empatičke imaginacije. Smatram prvorazrednim pedagoškim zadatkom detaljno zamišljanje onog događaja, sve do posljednjih grčeva smrti u jasenovački jamama, koji su se odigrali prije osamdesetak godina, u doba moga djetinjstva. Posve je razumljivo to što današnji roditelji ne žele zamisliti svoje dijete na tom putu, od željezničke rampe do sabirnog centra u Jastrebarsko. Zašto bi? 

Međutim, suosjećanje, pogotovo suosjećanje u patnjama drugih je takva duševna sposobnost bez koje – bez primjene te sposobnosti – nema moralne inteligencije. A sad, zamislimo sebe u ulozi počinitelja: Obavili su posao, sredili su ove, tako da ih više nema. Pa, onda, nazdravlje! 

Kako su naučili, kako su Dalmatini, Srbi, Romi, Židovi i homoseksualci krivi za sve njihove nesreće, sve nedaće, sad, kad ih više nema, mogu slobodno biti sretni. Nije neobično to što je Pavelić rekao ono što je rekao, već je čudno to što su trezveni ljudi stali iza tog bezumlja, tog ludila. Naknadno brisanje nekadašnjeg događaja potiče iz odbrane samopoštovanja. Odbijamo povjerovati kako su naši – naši sunarodnjaci, naši preci bili u stanju počiniti takve stvari. Štoviše, ne branimo samo svoju nacionalnu zajednicu od toga da bude obilježena žigom kolektivnog masovnog ubojice, već štitimo i ljudsku rasu kako je ne bi snašla takva sumnja, jer naprosto nije moguće da zdravorazumski, pismeni ljudi počine takva zla.

Počinitelj je htio vjerovati, kako žrtva nije čovjek, već neko inferiorno, tek čovjekoliko biće. Žrtva je pak htjela vjerovati kako počinitelj nije čovjek, već samo jedan bezdušni robot-ubojica. Ubojice, međutim, nisu bili od rođenja izopačeni, već su se izopačili – radeći. Kod kuće su bili očevi, sinovi, braća, prijatelji. A onda su otišli na posao i službeno radili ono što je bilo naređeno, i popili koju čašicu poslije dobro obavljenog posla. 

Imali su dobar osjećaj, osjećaj uspjeha, zadovoljstva, isto kao mesar koji je toga dana obradio omanje krdo stoke dovedeno na klanje, ili kao lovac koji pedantno poreda na travu svoj plijen.