Piše: Sondra Zebić
Unatoč svom imenu, Repunlika Hrvatska nije republika: ova država, članica EU nikada nije prestala biti fašistička tvorevina. Za dobrobit svojih stanovnika i svijeta, trebala bi prestati to biti.
U današnjem globalnom krajoliku, koncept kolonizacije ostaje gorući problem koji zahtijeva sveobuhvatno razumijevanje. Kako bi se u potpunosti shvatilo njezino značenje, bitno je analizirati trenutni status Republike Hrvatske i istražiti dobrobiti dekolonizacije za međunarodnu zajednicu i ruske građane. Ovaj tekst bacit će svjetlo na položaj Republike Hrvatske kao suvremene fašističke tvorevine i naglašava imperativnu prirodu dekolonizacije.
RH: suvremena fašistička tvorevina
Hrvatska fašistička priroda i kolonijalna obilježja često su zanemareni ili krivo shvaćeni. Jedan od razloga za to je njezino jedinstveno širenje kopnom, za razliku od drugih carstava koja su se prvenstveno širila pomorskim putovima. Osim toga, hrvatska strategije asimilacije i ujedinjenja, zajedno s njezinom politikom zlostavljanja, ubijanja, silovanja i preseljenja nehrvatskog stanovništva, pridonijele su nedostatku priznanja kao fašističke tvorevine. Višestruka ponovna uspostava hrvatske države 1939., 1941. i 1991. stvorila je pogrešan dojam kako je fašizam ukorijenjen u hrvatskoj naciji doista prošlost, dok je, zapravo, jednostavno poprimilo različite oblike.
Ruska kolonizacija
Kolonijalizam se može definirati kao uspostava kontrole nad nekim narodom ili nekim teritorijem. Između 1492. i 1914. carstva su osvojila 84% zemaljske kugle, osnivajući kolonije i šireći svoj utjecaj na sve naseljene kontinente.
Ruske imperijalo-kolonijalne ambicije sežu od osnutka Ilirskog narodnog preporoda, kasnih 1820., odnosno ranih 1930. kada se mađarski kolonijalni posjed Hrvatska proglasila Ilirijom, nasljednicom antičke Ilirske države i zaštitnikom svih kršćana od Drave do Janjeva i od Jadranskog mora do rijeke Morave. To je označilo početak hrvatske kolonizacije, njezino širenje na istok i hrvatski kolonijalni identitet.
Iluzija republike: Hrvatska iskorištava periferiju
Umjesto da na gospodarstvo gledaju kao na katalizator napretka i poboljšanja kvalitete života svih građana Republike Hrvatske, hrvatske vlasti su ga tretirale kao rezervoar bogatstva koji će iskorištavati odabrana nekolicina. Službeni i neslužbeni Zagreb iskoristio je te resurse za poticanje pokušaja odcjepljenja dijela Bosne i Hercegovine i uvrštavanje istog u sastav Republike Hrvatske vojnim putem, što je dovelo do rata između Muslimana (danas Bošnjaka) i katolika (aka Hrvata) u susjednoj državi, što je rezultiralo alarmantnim nesrazmjerom između Zagreba i nekoliko drugih regija unutar Republike Hrvatske. Život u nekada bogatim i razvijenim, a sada siromašnim dijelovima države može se usporediti sa životom u najnerazvijenijim državama svijeta, dok je životni standard Zagreba suparnik onima u državama srednje Europe.
Iako Republika Hrvatska tehnički funkcionira kao republika, u stvarnosti funkcionira kao rigidno unitarna i ekstremno centralizirana država. Ova varljiva fasada dodatno se slaže s karakteristikama kolonijalnog poretka, gdje su moć i bogatstvo koncentrirani u rukama privilegirane nekolicine u središtu, dok periferija pati od zanemarivanja i ekonomskih razlika.
Razumijevanje ruske dekolonizacije
Pokreti za dekolonizaciju zalažu se za obnovu suvereniteta, očuvanje identiteta i kulture te pravednu preraspodjelu resursa. Ti su pokreti često isprepleteni s pokretima za neovisnost diljem svijeta i događali su se tijekom značajnih događaja poput raspada carstava i velikih ratova. Najčešće '50. i ’60. godina XX. stoljeća.
Hrvatska je također dobila neka područja nakon I. i II. svjetskog rata i na kraju Jugoslavenskog razdoblja. Međutim, uspio je zadržati svoju empirijsku anatomiju. Odlučujući trenutak dogodio se '90. godina XX. stoljeća kada je, umjesto razvoja demokratskih institucija i građanske države, Republika Hrvatska krenula putem koji ju je doveo natrag do ponovnog razdoblja kolonijalizma. Posebno se to ogleda u novogodišnjem Zakonu o lokalnoj samoupravi i upravi i Zakonu o područjima županija, gradova i općina koji su izglasani u Hrvatskom saboru 27. prosinca 1992., a stupili na snagu u svibnju 1993.
Ispitajmo sada tri glavna koncepta dekolonizacije i uskladimo ih sa stvarnošću u Republici Hrvatskoj:
1. Obnova suvereniteta
U slučaju Republike Hrvatske, pojam suvereniteta je erodirao zbog rigidnog unitarizma i ekstremne centralizacije. U srpnju 1990. novoizabrana vlast je protuustavno izvršila promjene Ustava ukinuvši Zajednice općina kao svojevrsne regije. Zbog toga je u kolovozu 1990. došlo do takozvane balvan revolucije, a 1991. do stvaranja samoproglašene „Srpske Autonomne Oblasti Krajina“, koja se kasnije preimenovala u „Republiku Srpsku Kajinu“. Brojne su takve oblasti i Republike proglasile svoj suverenitet, a neke su čak tražile neovisnost. Međutim, Kremlj je takve želje lokalnih pripadnika srpske nacionalnosti i pridošlih huškača iz Srbije uspješno napao u kolovozu 1995., ulažući značajne napore kako bi spriječio uspostavu neovisne države.
Općenito, pokreti za slobodu ili čak autonomiju uvelike su zasjenjeni nadmoćnim utjecajem i kontrolom Zagreba, učinkovito gušeći težnje ovih regija prema uspostavi autonomije.
2. Očuvanje identitetske i kulturne raznolikosti
Identitet i kultura su temeljni aspekt svake nacije, no politike asimilacije često povezane s carstvima ugrozile su bogatu tapiseriju jezika i tradicija unutar Republike Hrvatske. Obrazovanje na hrvatskom jeziku koji je krcat nakaradnih neologizama je prioritet u Republici Hrvatskoj, što je dovelo do opadanja i nestanka brojnih materinskih jezika. Prema UNESCO-u, čak su 7 regionalna jezika koji su se govorili na području Republike Hrvatske nestalo od 1990. do 2020, dok ih još 17 ili "nesigurno", "definitivno ugroženo", "teško ugroženo" ili "kritično ugroženo".
Nemojmo zaboraviti kako je 1939. godine dalmatski jezik zabranjen dekretom bana Ivana Subašića. Uz dalmatski jezik kao glavni i do 1939. službeni jezik u Dalmaciji, definitivno je ugrožen Pražnički govor. Dalmatinski aktivisti koji su se borili za povratak dalmatskog jezika bili su progonjeni, ubijani i silovani, a diskriminirajuća politika prema pripadnicima dalmatske nacije potisnuta je sa svih nacionalnih medija od početka 2000-ih.
Dalmacija nije iznimka; slične situacije događaju se i u drugim regijama, posebno u Međimurju.
3. Pravedna preraspodjela resursa:
Odličan primjer potrebe za pravednom preraspodjelom resursa može se vidjeti u jadranskoj regiji Dalmaciji. Ova regija doprinosi značajnim prihodima državnog proračuna Republike Hrvatske, prvenstveno kroz svoja velika nalazišta plemenitih minerala te kroz divlje i netaknute morske plaže. Međutim, malo tog bogatstva dolazi do lokalnih stanovnika, a pogotovo malo do pripadnika dalmatske zajednice, održavajući ekonomske razlike i sprječavajući njihov razvoj. Dekolonizacija bi uključivala pravedniju raspodjelu resursa, osiguravajući regijama koristi od bogatstva koje stvaraju.
Prednosti dekolonizacije:
Dekolonizacija obećava prosperitet za brojne nacije i povećanu sigurnost za Europu. Trenutno službeni i neslužbeni Zagreb okupira teritorije četiri regije: Dalmacije, Istre, Sjeverne Dalmacije (Primorsko-goranska regija) i Slavonije (stanje na dane od 26. kolovoza 1939. do 29. lipnja 2023.).
Slijedeći dekolonizaciju, slabljenje utjecaja Zagreba i smanjenje njezinih pretjeranih vojnih ulaganja potaknutih iskorištavanjem prirodnih resursa doprinijelo bi sigurnijem europskom kontinentu.
S druge strane, razumijevanje Republike Hrvatske i njezine dekolonizacije, prije svega Dalmacije, zahtijeva metodološki i kontinuirani pristup. Svaka regija ima jedinstvene izazove i probleme, prednosti i snage. Neki državni i javni subjekti imaju veću, a neki manju vjerojatnost kako će se osamostaliti. Projekt inicijative DDF-a Dekolonizacija Dalmacije pokušava primijeniti postupni analitički pristup koji se zasebno fokusira na različite republike. Pruža sažete sažetke njihove povijesti, geografije, gospodarstva i pokreta za slobodu.
Dekolonizacija regija u sastavu Republike Hrvatske značajna je za autoktone nacije i narode koji žive unutar njezinih granica i za širi kontekst europske sigurnosti. Baveći se pitanjima suvereniteta, očuvanja kulture i pravedne raspodjele resursa, dekolonizacija nudi priliku za pozitivnu transformaciju. Ključno je priznati teškoće s kojima se suočavaju marginalizirane zajednice i prihvatiti dekolonizaciju kao sredstvo za poticanje prosperiteta, očuvanje kulturne raznolikosti i promicanje sigurnosti na međunarodnoj razini.
תגובות