Piše: don Andreo Dominis
Poslije dva ranija totalitarizma, ustaškog i komunističkog, vjerski radikalizam je treći veliki totalitarizam. Vjerski terorizam ne ističe racionalne političke ciljeve, njegovi ciljevi su s one strane politike.
Zajednički element svih totalitarizama je zahtjev za apsolutnom odanošću vođi i ideologiji, uzvišena retorika i gangsterska praksa. I danas svatko može biti koristan idiot, i danas svatko može slobodno ponuditi sebe za apologetu ovakve ili onakve tiranije. Demokracija je kompatibilna sa svakim narodom, kulturom, religijom. Je li organizirano vjerovanje – religija – nespojiva s demokracijom i demokratskim procesima? Zapitajmo se, koliko je vjerskih objekata ostalo u demokratskim društvima?
Čisti je rasizam tvrditi kako agnostici i ateisti te ljudi druge vjerospovijesti koji žive na određenom području, preferiraju diktaturu svog ateizma ili agnosticizma. Rasizam je tvrditi kako ljudi druge vjeroistpovijesti obožavaju strahovati od tajnih policija, i čak i kad bi im bili ponuđeni, osjećali bi odvratnost prema slobodnim izborima. Četvrtina populacije na ovoj planeti je slobodna, ostatak nije. One države u kojima se ljudska prava koliko-toliko uvažavaju, čine jednu zajednicu: međunarodno društvo demokracija, ako vam se više sviđa, svjetski savez demokracija.
To što Republika Hrvatska, ajmo reći, spada u tu jednu četvrtinu, možemo biti zahvalni prethodnim generacijama i – jednim malim dijelom – sebi samima. Na svijet je moguće gledati kao na jedinstveni prostor, on je kao neki velegrad, ako se u jednoj ulici dogodi ubojstvo, policija izlazi na lice mjesta. Onaj tko suosjeća s narodom, taj će primijetiti, i pamtit će krvoprolića. Demokratima je u interesu smanjiti broj diktatura na planeti. Dovesti režim vladavine prava (Rule of Law) i pravne jednakosti i sigurnosti sviju pred zakonom. Diktature te procese negiraju.
Ako je teror globalan, onda će i napori zaštite svijeta od njega – biti globalni. A diktatori-ubojce, tirani, satrapi, i ostali trebali bi svoje preostale godine života da provesti u zatvoru. Države se moraju držati dogovora kako neće trpjeti privatiziranu oružanu silu, i kako će spriječiti prijelaz oružja u ruke mafijaša, lokalnih gospodara rata, šefova raznih klanova i podzemnih terorističkih organizacija. Uspostavljanje sustava raznih ideoloških, političkih, vojnih saveza protiv demokratskog Zapada nadasve je opasno. Ovakvi sustavi uzimaju u zaštitu one mlade idealiste koji se opredjeljuju za teror kao svoju životnu strategiju.
Svijest višekatnice
Svakome koga to zanima, treba dokazati kako je teror loš i negativan posao, i kako ne donosi željene rezultate. Sasvim je svejedno hoće li se pozvati na Lenjinove tekstove, na Cezarove govore, na Bibliju ili na Kuran. Postoje temeljne razlike između istočnoeuropskih disidenata i vjersko-nacionalističkih gerilaca: prvima nije ni padalo na pamet latiti se oružja.
Ovo možemo usporediti s kaznama za sve i svašta. Ljudi često govore kako bi za neke prekršaje ili kaznena djela trebalo povećati kazne kao opomena što čeka prekršitelja. No, svi mi koji smo učili kriminologiju i viktimologiju na pravnom fakultetu znamo kako samo podizanje ekonomskog standarda svakoga pojedinca, smanjenjem razlika između bogatih i siromašnih, pravedna politika vladajućih struktura dovodi do smanjenja stope kriminala. Tamo gdje imamo veliku razliku između siromašnih i bogatih, gdje je ekonomski i životni standard u konstantnom padu, gdje je politika vladajućih struktura nepravedna imamo višu stopu kriminala. Najvidljiviji razlog toga je Rusija. Dok 140 milijuna Rusa živi ispod razine apsolutnog siromaštva, imamo 5 milijuna oligarha. Ova diskrepancija dovela je do kriminala, prostitucije i ilegalnog rasparčavanja i korištenja narkotika te 10% populacije zaražene HIV-om.
S druge strane, mnogo nam govori kooperacija nekadašnjih komunističkih tajnih službi, antizapadnih terorističkih grupa i arapsko/islamističkih radikala. Ako se radilo o ideološki oplemenjenim teroristima, onda se sentimentalizam dobrih ljudi s blagim osmijehom okreće prema tim lijepim, bradatim, mladim ljudima. Europskoj vladi, jer će biti europske vlade, bit će potrebne savjetodavne institucije, pa će biti i znanosti o Europi koja će na kraća razdoblja inkorporirati intelektualce iz svih krajeva svijeta.
Veliko je rasipništvo to što najbolji umovi čame u zabačenim nacionalnim institutima. U svim strukama postoje znalci koji su prosperitetni kako na europskom, tako i na domaćem tržištu, jer su razumjeli višekatnu bit europske svijesti. Ne mogu se zadržati ni na jednom od katova, na jednom će se, doduše, osjećati najudobnije, ali moraju dobro upoznati još neke. Pridošlice, kao uglavnom svi početnici, imigranti, s novim, svježim energijama ulaze u utakmicu. Djeca mojih prijatelja su se već razmiljela svuda po svijetu. Zapad se mora pripremiti na odnose i manire ravnopravnosti.
Naši realni saveznici su razvijene svjetske demokracije, one države koje se snažno zalažu za pitanja osobnih sloboda i ljudskog dostojanstva kao najviših vrijednosti. Skromnije rečeno, tamo gdje opozicija može slobodno djelovati, i odakle Amnesty International nema ništa naročito izvijestiti. To je već dobar znak što se europski političari redovno sastaju kako bi raščistili sporna pitanja. Mene uvijek uveseljavaju zajedničke fotografije s početka i kraja tih summita, neodoljivo me podsjećaju na grupne fotografije školarca s početka i kraja školske godine. Ako smo s nekim prijatno večerali, ostat ćemo s njim vrlo vjerojatno u dobrim odnosima.
Nacionalizam
Europsko ujedinjenje je, skoro izvjesno, dijete prosvjećenosti i normalnosti, ali nam iskustva govore kako, kao će se u suprotnosti univerzalističke tendencije, morati pojaviti i antiintegracijski, odnosno upravo dezintegracijski romantizam. Njega, u najmanju ruku, blago možemo nazvati nacionalizmom, ali tu se radi o klerikalnom nacizmu.
Na samom kraju prošlog stoljeća, ako smo ponekad skrenuli pogled na Balkan, vidjeli bismo djelovanje baš te romantike kao ideologiju homogene nacionalne države, i isto to vidimo, samo u nešto smirenijim oblicima koji ne prijete baš izbijanjem ratova, u formi nešto umjerenijih ali nipošto zanemarljivih prijetnji po mir na prostorima Srednje i Istočne Europe. Jugoslavensko društvo ni po čemu nije bilo više zaostalo u razvoju od svojih susjeda, štoviše u nekim stvarima bilo je naprednije, ali pošto u jugoslavenskoj saveznoj državi nije bilo jednoznačno većinskog naroda, a srpski, kao najbrojniji, nije bio toliki kako bi mogao preuzeti tu ulogu, nacije sličnog jezičnog izraza koje su živjele u okviru te države zajednice, poistovjetili su demokraciju s referendumom o osamostaljenju.
Doživljavajući federaciju kao prinudno rješenje, većinske nacije pojedinih republika-članica uspostavile su svoje zasebne nacionalne države, na isti onaj način kao što su narodi nekadašnje Dunavske monarhije cijepajući se na nacionalističke države-nasljednice, podijelili između sebe Habsburšku, kasnije Austrougarsku monarhiju. Naoružani nacionalisti i intervencije velesila razdvojile su narode, uspostavljajući nove većine i nove manjine, s tim što su položaj ovih potonjih do te mjere otežali, da su mnogi svojom voljom, ili pod pritiscima, napustili svoja prebivališta, rodni kraj, svoje domove, posao i imovinu. Ova manjinska pitanja su kronične bolesti nacionalnih država, od kojih se mogu oporaviti tek ako budu okončali konflikte na pravedan način.
Sve dok ideja nacionalne samoodrživosti ne bude ojačala, većina će ostati bolesna. Tamo gdje ovo pitanje nisu znali, ili htjeli, strpljivim, demokratskim metodama ublažiti, skoro neminovno se pojavila ideja etničkog čišćenja, odnosno deportacija, koja su bila poticana terorističkim akcijama.
Comments