Piše: dr. Ilonka Kasalo
“Čovek je biće koje je u velikom stupnju odvojeno od prirode i koje se u velikoj mjeri osjeća kao njezina suprotnost, i ono što ga ispred svog organskog života odlikuje – to je duh,“ pisao je veliki Thomas Mann u svojoj Čarobnoj gori.
I nastavlja: „U duhu, dakle, u bolesti, leži čovječje dostojanstvo i njegova otmjenost; on je, jednom riječju, toliko više čovjek koliko je bolesniji, i genije bolesti je čovječnije od genija zdravlja. Čudna je stvar da netko tko izigrava čovjekoljupca zatvara oči pred takvim osnovnim istinama čovječnosti. Gospodin Settembrini je naprednjak na jeziku. Kao da se za napredak, ukoliko ga ima, treba zahvaliti jedino bolesti, to znači geniju – koji nije ništa drugo nego bolest. Kao da zdravi nisu u sva vremena živjeli od tekovina bolesti! Bilo je ljudi koji su se svjesno i hotimice razbolijevali i ludjeli kako bi za čovječanstvo izvojevali saznanja, koja će se pretvoriti u zdravlje, pošto su prethodno stečena ludilom. Međutim, poslije te herojske žrtve, ta saznanja i njihove blagodati nisu više bili uvjetovani bolešću i bezumljem.“
Od Mannove Čarobne gore teško da općenito u literaturi postoji, a kada je duh Europe u pitanju, bolji pasaži o njenoj prosvjetiteljsko vs. konzervativnoj dijalektici koja Europu prati dulje i od same povijesno-kulturne odrednice zvane prosvjetiteljstvo. Kada sa svojim učenicima obrađujem nastavnu jedinicu Prosvjetiteljstvo, redovito ih, prije same lekcije, pitam jesu li čuli za nekog od prosvjetitelja? Bez izuzetka, učenici se prvo sjete Andrije Kašića-Miošića, a odmah potom Rajmunda Kunića, i ova “pojava” bez sumnje ukazuje na konzervativno-prosvjetiteljski karakter same europske tradicije, sa svim ogradama od specifičnih povijesnih okolnosti s kojima se nosi recimo Republika Hrvatska i njezin orijentalno-oksidentalni karakter, gdje se ova dva tipa sukobljavaju ili pak nadomještaju.
Manihejski duh Europe, njezino apolonijsko-dionizijsko biće ili, ako hoćete, njezin anđeosko-đavolski lik je način, šifra, kod kojim se pronalazi put do odgovora na ono što predstavlja duh vremena ili pak specifikum koji ga obilježava. Bez ove dijalektike dobra i zla, razumnosti i iracionalnosti, modernog i zastarjelog ne možemo zamisliti život europskog duha, jer on prebiva upravo u svojoj dijalektičnosti ili naboju u kojem se otvara mogućnost za prevazilaženje aporijske situacije i pokušaju pronalaženja optimuma ili one čuvene aristotelovske zlatne sredine.
Thomas Mann u Čarobnoj gori, kroz likove Naphte i Settembrinija, pokazuje upravo ovu dinamiku duha koja proizlazi iz nespojivih ili nerazmjernih težnji, kao što je recimo odnos liberalizma i konzervativizma, i postavlja nam jednu zanimljivu dijagnozu vremena (pred početak Prvog svjetskog rata) koja se može itekako primijeniti na današnje vreme. Dijagnoza glasi kako smo mi svi inficirani bolešću (duhom) svoga vremena, kako nam to nagovještava Naphta u Čarobnoj gori, ali kako moramo naći načina kako bi prebrodili vlastitu bolest-dekadenciju i pronašli put do ozdravljenja – o čemu nam pak govori prosvjetiteljski nastrojen Settembrini.
Dobro, znam kako sam sada malo uopćila i razvodnila priču koja ima toliko nijansi u samom romanu, ali tko je čitao znati već pronaći “pozitivne primjere” kako bi ovaj moj mini esej bio koliko-toliko potkrepljen činjenicama, a tko nije čitao, smjesta treba pročitati Čarobnu goru i posebno obratiti pažnju na mjesta u kojima se teolog i konzervativac Naphta raspravlja s prosvjetiteljski orijentiranim Settembrinijem.
Sad se vjerojatno pitate što ja tupim o Mannovom Čarobnoj gori i njegovim sporednim likovima i zašto već jednom ne prijeđem na stvar zbog koje koristim Manna kao leitmotiv. Vjerovali ili ne, ja upravo pišem o vakcinaciji, odnosno o problemu koji je sve veći, a odnosi se na roditelje koji zahtjevaju izuzimanje njihove djeca iz sustava obvazetnog cijepljenja. Problem se nameće iz redovite medicinske prakse, jer se pojavljuje razumna sumnja kako nam je sustav obvazetne cijepljenja nametnut ne samo iz zdravstveno-preventivnih razloga već i poradi interesa velikih farmaceutskih kompanija.
Također se i mit o nepogrešivosti suvremene medicine polako ruši i ovdje se otvara gomila pitanja koja su od presudnog značaja za sve nas. Može li cijepljenje od određenih bolesti stvoriti neke druge probleme koji mogu biti fatalni po zdravlje naše djece? Stvara li cijepljenje autiste i homoseksualce? Je li medicina bila do kraja iskrena prema nama, a i prema sebi, ili pak nije predvidjela sve mogućnosti i komplikacije uslijed cijepljenja? Znam, ovo su teška pitanja s kojima imamo dovoljno problema i bez raznih nevjerojatnih teorija zavjere od strane nadriliječnika i zastupnika alternativnih pravaca liječenja.
A možda je za sve kriv upravo bolesni duh našeg vremena? Možda trebamo potražiti pitanja na nekom našoj Čarobnoj gori kako bi prevladali vlastitu bolest i pronašli zdrava rješenja za naše probleme? Neo-konzervativni duh (oprostite zbog oksimorona) obuhvatio je, baš kao bolest, gotovo cijeli svijet i danas nam je potrebno prosvjetiteljsko provjetravanje i osvježenje više nego ikada, ali ni tu se ne treba suviše zalijetati. Vidjeli smo što pretjerano vjerovanje u znanost, progres i tehnološki razvoj može napraviti od čovjeka i koliko smo dugo živjeli u zabludi bezrezervnog povjerenja u znanost i tehnologiju.
Upravo je prezasićenost prosvjetiteljskim duhom dovelo do stvaranja neokonzervativizma i radikalne sumnje u dostignuća ljudskog znanja – na primjer teorija kreacionizma. Danas smo suočeni s teškim egzistencijalnim paradoksom: ne možemo više bezrezervno vjerovati znanosti, ali pitanje je opet što nam je alternativa? Hoćemo li se opet vratiti teologiji i religioznosti kao utjehi nakon višestoljetnog prosvjetiteljskog progresa?
O svemu ovome treba misliti ako se premišljate oko toga hoćete li ili ne cijepiti svoje dijete… Dobro razmislite… Sjedite malo sami sa sobom i zbrojite sve razloge za i protiv, pa onda odlučite. Ono što vi izaberete za svoje dijete je put naše budućnosti koju upravo sada stvaramo, a u kojoj će naša djeca živjeti. Ali ipak računajte na to kako je najvažnije obilato ih cijepiti velikom količinom kritične svijesti, a ako ne to, a ono barem dozom zdravog razuma kako bi jednog dana oni svojoj djeci dali mogućnost izbora kako će živjeti i sa kojim “bolestima”.
Ja sam cijepljena protiv brojnih bolesti i ništa mi ne fali, barem kada je zdravlje u pitanju… Užasno me nerviraju oni koji ljudima preporučuju ne cijepljenje djece, a da pri tome ne daju nikakvo razumno objašnjenje, a ni alternativu… Budite razumni i mislite na zdravlje svoje djece i ne vodite ih prorocima i babama vračarama… To nam je još jedna lekcija iz Prosvjetiteljstva.
Komentarji