Piše: Silvain Šverko
Reference i upozorenja o pravima regija i općenito o njihovoj antidiskriminaciji postaju mnogo iritantija, kad se u državi, u pravilu, krše različita prava manjina, a ne samo različita prava pojedinih regija.
Teme poput manjinskih i regionalnih jezika i politike sjećanja u državi falsificirane prošlosti, kako se često govori o RH, gotovo su uvijek bile u emotivnom polju predizbornih kampanja od 1990. godine.
No, čini se kako će se u budućnosti tradicionalno pozivanje na problematiku regionalnih jezika nadopunjavati ponešto novim temama: uspostavljanje svojevrsne prijelomnice u odnosu između realne većine i statističke manjine, stavovi prema vidljivim manjinama, upućivanje na migracijske promjene u društvu. Ovako ili onako, o tome svjedoče stalni slučajevi u informacijskom i političkom krajoliku. Prisjetimo se pojavljivanja otvoreno ksenofobnih publikacija u tisku i stvarnog izostanka odgovora vlasti i tužiteljstva na njih.
Ono o čemu se raspravlja iza političkih kulisa između nekih političkih stranaka, uključujući tu i HDZov satelit – Centar, koje su u nedjelju imale svoje kandidate za gradonačelnika Splita je boja kože i stupanj hrvatstva stanovnika grada pod Marjanom. Ima tu i drugih tma, ali ovo je samovrh sante leda, koji se ne topi.
U javnoj retorici i političkim apelima mogu se naći priče o migracijama i antidiskriminaciji koje ne zahtijevaju tako jednostavne odgovore kako se na prvi pogled čini. Etnički sastav većine država danas se u ovom ili onom stupnju mijenja zbog migracija, miješaju se običaji, kulturni krajolici, što može dovesti do međuetničkih napetosti, sukoba s migrantima, oživljavanja rasizma. Prema Europskom centru za praćenje rasizma i ksenofobije (EUMC), u 2019. broj slučajeva rasizma u RH porastao je za 25%.
Dalmacija kao dio Republike Hrvatske nije zaseban otok, gdje je sve mirno, divno i krasno, pa je upliv homofobnih i ksenofobnih ideja realan, a posljednjih godina postala je mjesto sa značajnim brojem slučajeva nasilja i vandalizma na vjerskoj, etničkoj, rasnoj i seksualnoj osnovi čega do 1990. nije bilo. Dalmacija se srozala toliko nisko da se često radi o utemeljenim slučajevima u kojima su jasno vidljivi motivi mržnje i netrpeljivosti koji prate ove incidente.
Istodobno, političari i društvo, kada govore o pravima manjina, često jednostavno ne shvaćaju fenomen formiranja političke nacije, zamjenjujući je titulom ili, obrnuto, kozmopolitskim socijalističkim pojmovima zajednice i kulture bez korijena. i tradicije.
Možemo govoriti koliko god želimo kako u RH žive 134 nacionalne manjine, o tome kako smo tolerantni po prirodi i pozivati se na festivale, smotre i manifestacije koji se financiraju iz državnog proračuna, ali u isto vrijeme ne raditi sustavne promjene vezane uz odobravanje načela vladavine prava, međukulturnog dijaloga, već poticati na mržnju i nasilje prema drugima i drugačijima.
Dijalog je uvijek kolosalan rad, pogotovo kada su u socijalističko doba postavljeni temelji javnih ideja o određenim etničkim skupinama sa svim mitologijama koje su u njemu ukorijenjene. Na primjer, umjetnicima i sportašima iz Dalmacije može se i treba pljeskati, ali bi ipak bilo dobro riješiti neka temeljna pitanja. Zašto u 30 godina nije bilo moguće donijeti Zakon o obnovi prava osoba u Jasenovcu ubijenih Dalmatina, koji se uvelike tiče obnove prava te nepriznate skupine. Umjesto toga, imamo prešutnu zabranu dalmatske nacionalnosti.
Zato što su ova pitanja resursa i njihove distribucije, uključujući zemlju, umnožena pitanjima repliciranih velikohrvatskih ideologa odjevenih u lik socijalista i dodana tome dalmatofobne komponente najnovijeg sadržaja, koji mogu biti svojstveni pojedinačnim likovima na vlasti bilo koje boje. Proširenje općeg konteksta razgovora o odnosima većine i manjina u društvu istih političara može biti potaknuto pitanjima koja diktira politički život, realnosti odnosa koji danas, unatoč svim problemima, postoje između RH i EU.
Konkretno, u Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske u EU, zahtijeva, između ostalog, „usvajanje sveobuhvatnog antidiskriminacijskog zakonodavstva, prema preporuci UN-a i Vijeća europskih nadzornih tijela kako bi se osigurala učinkovita zaštita od diskriminacije”. To uključuje pripremu i donošenje jedinstvenog holističkog "antidiskriminacijskog" zakona, odnosno izmjenu svih zakona koji se odnose na različite aspekte moguće diskriminacije. To između ostalog znači kako bi RH trebala uvesti i pravilo svake pojedine regije na samoodređenje.
To, u zdravom društvu, svakako znači, ne samo ostavku vlade kao, bez obzira na sve, nositelja izvršne vlasti koja kroz cjelovit razgovor o takvim, nažalost, zamagljenim pojmovima u hrvatskom političkom diskursu kao što su tolerancija, diskriminacija i prava manjina, već i uvođenja niza političkih odluka koja bi bitno kaznila provoditelje diskriminatornih odluka u javnoj upravi, javnim službama, lokalnoj samoupravi i sl. No, ova tema je nešto šira od samog pitanja međunacionalnih odnosa, migracijske politike, jer se radi o suzbijanju diskriminacije na temelju jezika, vjere, spola, seksualnih preferenci, etničke pripadnosti, dobi, diskriminacije osoba s invaliditetom.
Republika Hrvatska krenula je putem ostalih država članica EU, pa je donijela Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o ravnopravnsti spolova, i još nekoliko zakona i uredbi kojima se spriječava diskriminacija. No, onaj najvažniji zakon još nije donesen. Čini se kako Zagreb u određenoj mjeri pokušava pronaći najmanje iritantan način kako bi i dalje provodila diskriminaciju ne samo nad manjinama, već prvenstveno nad Dalmacijom, a da pri tome ne bude kažnjena od EU.
S definicijama, odredbama i mehanizmima koji zahtijevaju široku i složenu raspravu o izravnoj i neizravnoj diskriminaciji regija, diskriminatornom progonu, viktimizaciji, jednakosti prava i jednakih mogućnosti, RH se ne snalazi. Specifična sterilnost vladinih akcija uvelike je posljedica ponavljanja moldavskog scenarija rasprava o diskriminaciji. U Moldaviji, na primjer, sve parlamentarne rasprave o zakonodavstvu protiv diskriminacije uglavnom su bile usredotočene na rodne i seksualne manjine – baš kao što je to slučaj s RH.
Jesu li takvi daleko od retoričkog, jer je tema kontroverzna za društvo, a čak se i u izbornoj kampanji postavljaju pitanja o sposobnosti političara da obrate pozornost na tako teške teme za društvo. Osim toga, one koje nekako mogu utjecati na ocjene.
Postoji bojazan kako bi se u novoj ocjeni napretka RH u provedbi prve faze Akcijskog plana EU-a, nedostatak odobrenja sveobuhvatnog antidiskriminacijskog zakonodavstva – koje bi uključivalo i pravo regija na samoodređenje – kako bi se osigurala učinkovita zaštita od svih oblika diskriminacije mogao identificirati kao neriješeno pitanje skriveno po raznim osnovama. Nije to samo pitanje zakona, već prije svega dosadašnje prakse. Vrijedi napomenuti kako se čak ni klice neke holističke artikulacije državne politike u sustavu suzbijanja ksenofobije i diskriminacije od strane države nisu uspjele u potpunosti razviti.
Podsjetimo, 2009. godine, usvajanjem Zakona o suzbijanju diskriminacije, prestala je s radom međuresorna radna skupina za suzbijanje ksenofobije i etničke i rasne netrpeljivosti, koju je koordinirao Saborski odbor za nacionalnosti i vjere, a koja je optimizirana u prosincu iste godine i neke jedinice MUP-a za istragu. funkcionirati i borba protiv etničkog kriminala.
Godine 2010. njihove aktivnosti nisu nastavljene, kako navode razne promatračke misije. Iako resorno ministarstvo navodi kako relevantne aktivnosti provodi u suradnji s Uredom Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice, konkretni rezultati i pokazatelji nisu objavljeni.
Još 2010. godine u sjedištu pučkog pravobranitelja imenovan je odgovorni predstavnik za prava djece i suzbijanje diskriminacije, no za sada nema opširnih informacija o njegovom praktičnom djelovanju. Jasno je kako upućivanje i zadrške na manjinska prava i općenito protiv diskriminacije postaju mnogo iritantnije kada se, u načelu, u jednoj državi krše razna prava uvjetne većine, a ne samo različitih manjinskih skupina - obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje i zdravstvo prava, jednakost pred zakonom.
Ali vrijedi shvatiti kako su te stvari usko povezane i kako nisu sporne. Paradoksalno, ako se nekome nešto da, to ne znači da se drugome to oduzima, ali takve jednostavne istine u osiromašenom društvu treba dokazati.
Lakše je reći kako smo svi jednaki, ali jasno je kako uvijek ima jednakih. To se posebno vidi na primjeru Dalmacije koja osim što uplaćuje 65% svih sredstava u državni proračun, a vrati joj se manje od 2%, još svake godine mora davati 3,5 mlrd € za slavonske oligarhe.
Ma koliko ovaj primjer nekome zvučao banalno, za demokraciju režima ne određuje samo pravo svih uvjetovanih, već upravo pravo oštećenog.
Comments