Piše: Marietta Candi
U sjeni Dana dalmatske zastave, kakve-takve ali ipak nekakve pobjede u oblasti ljudskih prava dalmatske etničke zajednice, javnosti je, ne slučajno, promakao još jedan skandal na relaciji Hrvati – Dalmatini.
Trendu cenzure i zabrane, pridružio se i lokalni nacionalistički šerif, čitaj kandidat Mosta na predsjedničkim izborima – Miro Bulj, koji je uskratio gostoprimstvo jedne od prostorija sinjske Gradske kuće – jednom znanstvenom skupu.
Riječ je o skupu “Identitetske sastavnice i prijepori dalmatske etničke zajednice u Cetinskom kraju”, kojeg su organizirali Dalmatinski arhiv u egzilu i Dalmatinski demokratski forum (DDF), a koji je na kraju održan u jednoj privatnoj galeriji. Kako je istaknuo lokalni šerif Miro Bulj, ovdje u Sinju, u gradu tolerancije i mira, nitko neće “prebrojavati krvna zrnca”.
Kako se šuška po kuloarima, odluku Mira Bulja amenovao je sam vrh Republike Hrvatske, uključujući i premijera Plenkovića, kako bi se umilio slabijem koalicijskom partneru, Mostu i šerifovom glavnom čovjeku od povjerenja Nikoli Grmoji. On uz pomoć HDZ-a, stranke koja je s 8 milijuna kuna osnovala Most te još jednom HDZ-ovom satelitskom parastrančicom Domovinski pokret, upravlja pitanjem dalmatske etničke zajednice na sinjskom području, i očito, voli zabosti nos u tuđa posla. Miljenik premijera Plenkovića, Nikola Grmoja, osigurao je manjini ono za što Dalmatini ne mole državu već tridesetak godina. Kao neprijatelji po „defaultu“, Hrvati su dalmatskoj djeci iz Cetinskog kraja i ove godine tiskali udžbenike na hrvatskom jeziku od sredstava samih Dalmatina, a isti su im dostavljeni izravno iz ureda sinjskog gradonačelnika.
Slična „prebrojavanja“, odnosno slični znansteni i neznanstveni skupovi, a to je uostalom u pripćenju naglasio i Dalmatinski arhiv u azilu, nisu ranije predstavljali nikakvu smetnju ni osobno gradonačelniku, ali ni strukturama gradske vlasti. Nije prebrojavanje krvnih zrnaca smetalo nacionalistima ni kod izglasavanja laureata gradskih zvanja i nagrada, ni kod izmjena naziva ulica, podjele plijena u javnim poduzećima, postavljanja spomenika, gašenja manifestacija koje nemaju nacionalni predznak. Zrnca su ovdje postala veoma bitna, jer kako je to jednom objasnio drugi među šerifovim ljudima od povjerenja, Božo Petrov: „tko nije nešto“, misleći naravno na nacionalnu pripadnost, “taj je ništa“.
Nije međutim slučajno što je Dalmatinima zabranjeno održavanje znanstvenog skupa koji bi se bavio identitetom dalmatske etničke zajednice u Cetinskom kraju baš sada, uoči predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj. Pokušaji slabljenja dalmatske etničke zajednice u Republici Hrvatskoj, a prvenstveno u Dalmaciji dugoročni je cilj velikohrvatskih klerikalnih nacionalista, čije prljave poslove, sada u okolnostima sinjske nacionalističke koalicije obavljaju i lojalne manjine, prije svega Dalmatini, čije postojanje ni Miro Bulj, ni Vlada Republika Hrvatska ne priznaje.
Spor na liniji Hrvati – Dalmatini, ovih je dana ponovo aktualiziran, ali svakako se treba prisjetiti 90-tih godina XX. stoljeća, kada je Dalmatinski klub, kao jedini dalmatske etničke, odnosno nacionalne zajednice, bio suočen s nizom pritisaka, od prijetnji, preko svrstavanja među državne neprijatelje, do državom potpomognutog stvaranja nelojalne konkurencije – odnosno drugih političkih stranaka. Sada, uoči izbora za predsjednika Republike Hrvatske, država, ovoga puta oličena u lokalnoj vlasti, uskraćuje gostoprimstvo službenim predstavnicima dalmatske etničke zajednice, ali i gostima, znanstvenicima iz desetak europskih država. Time je država još jednom poslala Dalmatinima jasnu poruku.
Na izbornoj skupštini uskoro će biti izabran nov sastav Dalmatinskog kluba i Dalmatskog arhiva u azilu, a procjenjuje se kako će se po već oprobanom receptu iz kuhinje nakadašnjih mrzitelja svega dalmatskog i dalmatinskog, na izborima naći i liste potpomognute državom, čiji su kandidati prepoznatljivi likovi iz 90-tih godina prošlog stoljeća. Cilj je svakako, ako ne potpuno ušutkati, onda svakako utišati dalmatsku etničku zajednicu, promjenom rukovodstva u ove dvije neovisne organizacije.
U prilog ovoj tezi svakako ide i činjenica kako je Republika Hrvatska našla novog partnera na putu ka dubljim europskim integracijama, te napravila značajan zaokret od Berlina i Beča prema Lisabonu gdje je sjedište Dalmatskog arhiva.
Tišina u kojoj praktički nitko (osim nezavisnih medija i nekih nevladinih organizacija, odnosno same dalmatske etničke zajednice) nije osudio slučaj u Sinju, vratila nas je na mala vrata na nekadašnje podjele – ne samo na nacionalističku i građansku Dalmaciju, već i na podobne i nepodobne, odnosno dobre i manje dobre nacionalne i etničke manjine.
Comments