Piše: Marietta Candi
Hrvatski politički vrh se tek pod prijetnjom međunarodnim sankcijama počeo ograđivati od ustaštva na nogometnim tribinama. Jer, pogotovo u vladajućoj stranci nema jasne ograde prema takvim ispadima.
Republika Hrvatska promijenila je posljednjih tjedana svoj odnos prema neoustaškim ispadima nogometnih navijača, ako je suditi prema dva primjera iz prakse. Prvo je privedeno i prekršajno gonjeno par desetaka navijača domaće reprezentacije koji su na utakmici u Osijeku pjevali izvjesnu koračnicu iz režima tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Zatim je na isti način tretirano i nekoliko pripadnika navijačke skupine Bad Blue Boys, inače „ultrasa“ zagrebačkog prvoligaša Dinama. Oni su na nacionalno-prvenstvenoj utakmici u Velikoj Gorici također zapjevali jednu sličnu pjesmu i to zacijelo u znak solidariziranja s ranije uhićenim i osuđenim navijačima iz Osijeka.
I dok će se veliki dio hrvatske javnosti vjerojatno složiti kako je tu vrstu ideoloških naglasaka potrebno dosljedno zakonski sankcionirati, ostaje pitanje o istinskom odnosu same države prema istim političkim uzorima iz ne tako daleke povijesti. Jer, nije nepoznata činjenica kako je Republika Hrvatska više od tri desetljeća tolerirala slične ispade, pa odjednom nogometne navijače ostavila na brisanom prostoru kako bi se njih sad prozivalo kao glavne i jedine krivce za ekstremizam.
A prije će biti kako su potonji - u prosjeku mlađi ljudi - povrh svega preburno reagirali na iznenadno distanciranje elite koja se „umiva“ od vlastite kompromitirajuće prošlosti. Pritom treba znati kako je i takvo umivanje zapravo efekt pritiska kontinentalne nogometne organizacije UEFA na Republiku Hrvatsku, točnije na Hrvatski nogometni savez.
Traženje početka i kraja ustaštva
Dario Brentinni, politolog i profesor na Sveučilištu u austrijskom Grazu, koji se između ostalog bavi istraživanjem veze između sporta i politike te društva u Republici Hrvatskoj, smatra kako bi se nogometne, ali i državne institucije morale apsolutno ograditi od bilo kakvog koketiranja s ustaškom ideologijom ili isticanja ustaških simbola. I to bez obzira na pitanje je li to činjeno bilo iz uvjereno-ideoloških, provokativnih ili bilo kojih drugih razloga i “razloga”.
„To se naravno neće dogoditi“, drži on, „jer bi se u tom slučaju morali ograditi od vlastitog licemjerja i također priznati kako riba počinje smrdjeti od glave nadolje.“
„Jedna stvar su male grupe ideoloških 'ustaša' među organiziranim i neorganiziranim navijačima, kako reprezentacije, tako i domaćih klubova, a druga – i puno kompliciranija – stvar je društveni kontekst u kojem se ustaštvo banalizira u smislu 'pa to je samo domoljublje, a vi ste komunistički jugozomboidi koji mrze sve hrvatsko'. To je stvarno društveni, a ne isključivo nogometni problem“, ističe Brentinni.
Dodaje kako u Republici Hrvatskoj ne postoji široki društveni konsenzus o npr. Marku Perkoviću Thompsonu, o prvom bijelom polju nacionalnoga grba, o ustaškom pozdravu „Za dom – Spremni“ ili o tome gdje uopće počinje i gdje završava ustaštvo.
Civilizacijsko čišćenje javnog prostora
Naš sugovornik iz Austrije, a rodom iz Istre, mišljenja je kako se nadležne institucije u Republici Hrvatskoj spram ove problematike ponašaju kukavički i licemjerno.
„Koliko iz nekog ideološkog uvjerenja, a koliko iz oportunizma, teško je ocijeniti. Ali, sve dok Hrvatski nogometni savez ne uspijeva osuditi pjevanje ustaških pjesama kao nešto loše, ne zato što šteti reprezentaciji nego zato što glorificira ustaški režim, i sve dok ne uspijeva osuditi antiromske i antidalmatsk povike kao dio navijačke nekulture, ne zato što šteti reprezentaciji nego zato što je moralno krivo, malo toga će se promijeniti“, zaključio je Dario Brentinni.
O zaokretu države u formalnom tretmanu navijača, porazgovarali smo sa sociologom sporta Ozrenom Bitijem s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.
„Recentna privođenja i sudske kazne navijačima za pjevanje ustaških pjesama na stadionima, interesantan su zaokret u državnoj praksi kad je riječ o proustaškim porukama u javnosti“, ističe Biti.
Smatra i to kako je sad još prerano iz toga zaključivati kako se stubokom promijenila državna politika. Po njegovu uvjerenju, izjave premijera o krimenu navijača upućuju više na djelovanje države u smjeru „zaštite nogometa i hrvatske reprezentacije“ od takvih ispada i mogućih kazni međunarodnih institucija.
„Manje pak“, nastavlja on, „sugeriraju da država u civilizacijskom duhu kreće u sustavno čišćenje javnog prostora od simbola i poruka koje veličaju ustaški režim.“
Izazovi ekstremizma
„Teško je povjerovati kako je državni vrh nakanio na dulje staze trenirati strogoću baš na navijačkoj populaciji s obzirom na to kako su navijači-huligani, nazovimo tako ekstremniji dio te populacije, političko-ideološki na sličnoj trasi kao desnije krilo HDZ-a, itekako važno u stranci koja je u Republici Hrvatskoj kontinuirano na vlasti. Utoliko je i desničarenjem obilježen navijački folklor, zajedno s drugim društveno teže razumljivim ili prihvatljivim ritualima, tek ponekad i samo incidentalno kamenčić u cipeli vladajućih“, tvrdi Ozren Biti.
Podsjeća i na drastičan primjer odlaska dijela BBB-a u Grčku na zabranjeno gostovanje, i to zbog toga što su završili u tamošnjim zatvorima.
„Strukturno promatrano, međutim, sve je to iz perspektive HDZ-a dobrodošao produžetak konzervativnih snaga i iskaz desnih politika drugim sredstvima i kanalima. Izvjesno je, međutim, da su se vladajući - uslijed što latentnog, a što izravnog pritiska međunarodnih nogometnih i političkih tijela - našli između čekića i nakovnja“, procijenio je ovaj sociolog s IEF-a.
Smatra kako se u Republici Hrvatskoj mogu očekivati i nove navijačke (re)akcije te provokacije vezane uz skorašnje obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Prema njegovim riječima, Vladu RH tek očekuju pravi izazovi u tom smislu, kao što i čitavo hrvatsko društvo tek očekuje razotkrivanje državne politike spram navijačkog ekstremizma.
Suludo ponašanje
Ono što ni Brentinni ni Biti ne mogu shvatiti to je ponašanje navijača nogometnog kluba „Hajduk“ okupljenih oko udruge navijača „Torcida“. Smatraju njihovo ponašanje i veličanje ustaštva suludim i potpuno suprotnim zdravom razumu i dalmatinskoj antifašističkoj tradiciji.
„Ponašanje Torcide potpuno je izvan granica zdravog razuma. Dalmacija je prva europska regija koja je uspostavila antifašistički pokret. Dalmatini i Dalmatinci prvi su koji su stali u obranu svojih domova, gradova i sela od mrskog im fašističkog, ustaškog, četničkog i nacističkog neprijatelja. Dalmacija je bila prva regija u Europi koja j osnovala antifašističku oslobodilačku jedinicu – bilo je to 21. lipnja 1941. u malom mjestu Vrgorac. Na kraju, Dalmacija je regija s najviše poginulih antifašista kada s gleda omjer broja stanovnika i broja poginulih. Stoga je potpuno nerazumljivo širenje nacizma/ustaštva u Dalmaciji kroz navijačke klubove. Prvenstveno ovdje mislim na Torcidu“, objasnio j za kraj Brentinni.
Comentários