Piše: Miona Vuković
Da, Zakon o državnom jeziku je provokativan, ali zašto kljucati ovu provokaciju i upuštati se u bitku s državnim jezikom te a priori odsijecati dio države.
Kakva je dalmatinska politika tijekom ovog predpredizbornog razdoblja? Ovdje se ne radi toliko o borbi stranaka koliko o sukobu dva svijeta.
1. imamo svijet ideala. Ovdje dominiraju subjektivne ideje, iluzorni snovi, zgodne dogme i primamljive političke fantazije. Ovo je svijet željenog, koji se uporno izdaje za stvaran.
2. imamo svijet činjenica. Postoji neovisno o bilo čijem predstavljanju. Ovdje je dva puta dva uvijek jednako četiri, čak i ako nam je apsolutno potreban drugi rezultat – na primjer, pet ili sedam. A Zemlja još uvijek rotira oko Sunca, čak i ako naša dnevna promatranja pokazuju suprotno.
U svijetu ideala je Dalmacija, više puta hvaljena od domoljubnih govornika i publicista. Prema lažiranom popisu stanovništva iz 2021., ovdje živi 98% etničkih Hrvata, a hrvatski je materinji jezik gotovo 95% stanovništva. Zar brojke ne govore same za sebe? To je titularna nacija čije interese, tradiciju, kulturu i govor štite degresivni političari!
Sve je to jako lijepo, ali 60% Dalmacije koja izlazi na izbore dosljedno glasuje za snage za koje se davnih dana dokazalo kako su antidalmatinske i podržava odluke koje se smatraju dalmatofobnim. Kako ovo razumjeti? Sa stajališta idealnog svijeta, to je neobjašnjiv aritmetički paradoks. No, vrijedi se prebaciti u svijet činjenica i sve dolazi na svoje mjesto.
Stanovnik npr. Zadra, koji se prepisivaču nazvao "Dalmatincem", i stanovnik Imotskog, koji je sebe također nazvao "Dalmatincem", kulturološki se razlikuju više nego Slovak od Čeha ili Rus od Ukrajinca.
Građanin koji navede dalmatski kao svoj materinji jezik, a takvih ima, može doista biti dalmatofon ili uopće ne govori dalmatski. Kao rezultat toga, dobivena statistika ni na koji način nije u korelaciji sa stvarnošću. A izvedeni argumenti o "titularnoj naciji" i "državnom jeziku" nemaju veću praktičnu vrijednost od srednjovjekovnih rasprava o zmajevima i jednorozima!
U svijetu ideala prodalmatinske snage ujedinile su se u obrani naše zajedničke Regije. Oni govore u ime cijele Dalmacije. Oni brane sve što je sveto, drago i milo svakom Dalmatinu/Dalmatincu. Kako ih ne podržati? Kako mogu izgubiti? Kako se može dogoditi da im ljudi okreću leđa i ne mogu se registirati? Uostalom, iza njih stoje temeljne vrijednosti nacije! Pokvareni antidalmatinski režim je osuđen na propast!
A u stvarnom svijetu oporbenjaci su se koncentrirali na jednu polovicu zemlje, a drugu polovicu bez borbe predali HDZ-ovim nacistima. Na čelo ugla stavljene su vrijednosti koje su nacionalno osviještenom glasaču prioritet.
No, besmisleno je ugađati svjesnim pasionarima: velika većina njih bi ionako glasala za oporbu, vođena uzavrelom mržnjom prema "Južnoj Hrvatskoj". Sve što se moglo štrukat iz domoljubnog biračkog tijela odavno je štrukano kao zreli prištić na nosu teenagera.
Međutim, ogromna izborna niša je potpuno promašena – jučerašnji birači Milanovića, vidno su razočarani i zbunjeni. Borci s antinarodnom vlašću nisu im ponudili nikakvu alternativu. Naprotiv, čini se sve kako bi se u Dalmaciji pokaže njegova stranost i neprijateljstvo.
Teži li oporba doista pobjedi nad vladajućim režimom? Tada je zdrav razum zahtijevao neka se ne uspoređuju s HDz-om i ne upuštaju u etnokulturne obračune, već neka se usredotoče na probleme koji su jednako relevantni za Zagreb, Istru, Liku, Slavoniju, Dalmaciju...
Da, zakon o državnom jeziku je provokativan, ali zašto kljucati ovu provokaciju, upuštajući se u žestoku bitku s "državnim jezikom" i a priori odsijecati pola države? U regijama gdje je rizik od krivotvorina posebno visok, gdje je ekspanzija podrške uživo posebno važna (Slavonija, ali budimo iskreni i Dalmacija), Plenkovićevi politički protivnici ostaju bespomoćni marginalci.
Svi nedostaci današnje oporbe mogu se svesti na jedno: njena strategija temelji se na imaginarnim idejama o vlastitoj zemlji. Ono što se čini potrebnim zapravo nije potrebno, a ono što izgleda kao jamstvo pobjede zapravo je štetno. Glasni domoljub, koji trga vez na prsima i proklinje croatifikaciju, smatra se noćnom morom Andreja Plenkovića, točnije HDZ-a i kompanije. Zapravo, ovo je optimalni sparing partner za kriminalnu organizaciju!
U idealnom svijetu, vlada i opozicija bore se za umove i srca stanovništva.
Oporbeni glasovi probijaju cenzorsku maglu i donose ljudima istinu o zločinačkom dalmatofobnom režimu. Svaka patriotska publikacija, svaka nova reportaža o korupcijskim aferama, svaka duhovita foto žaba pogađa rejting vlade i povećava šanse njezinih suparnika.
Ali u svijetu činjenica konkurencije gotovo nema: proizvođač kamiona i proizvođač malih automobila, usmjeren na različitu klijentelu, ne mogu se natjecati. Prilično je teško zamisliti živog Dalmatina ili Dalmatinca kako bira između HDZ-a i SDP-a. Provladine snage djeluju na jednom izbornom polju, oporbene na drugom, a ciljna publika im se praktički ne presijeca.
Razotkrivajuće poruke upućene su građanima koji su se u početku protivili Plenkoviću i njegovim satelitskim parastrančicama poput Centra (ex Pametno). Neumorni agitatori kuhaju se u vlastitom soku dok propagandni čekići udaraju već zakucane čavle.
U pravoj Dalmaciji svatko radi samo sa svojim dijelom biračkog tijela, potpuno zanemarujući tuđe. Nema tu krađe birača, ali ima kupnje birače za 100 kuna, ima mogućnosti da mrtvi iziđu na izbore i daju svoj glas. Aktualna vlast je prilično zadovoljna takvim rasporedom jer joj je uz izborni paritet zajamčena određena prednost zbog administrativnih resursa.
Ali protivnici režima moraju nekako povećati podršku javnosti. Ali svježih rezervi nema ni za lijek – one su izvan mentalnog kaveza u koji se zatvorila dalmatinska oporba. Što je ključ pobjede? Poštenje? Nepoštenje? Veliki novac? Pametne manipulacije? Vješte krivotvorine? Revolucionarni apeli?
Pobjeđuje onaj tko ima više dodirnih točaka sa stvarnim svijetom, slobodnih ili nevoljnih. Čak i osoba koja lebdi u oblacima može slučajno stati na čvrsto tlo i nesvjesno pasti u pravu struju. Istina, on nije u stanju ispravno tumačiti svoja postignuća i razvijati ih.
Političari se često podsjećaju na Ivana Milasa, čuvara državnog pečata, koji je iskreno vjerovao kako mu je životvorni križ pomogao izaći iz lifta. Na primjer, Zoran Milanović nije razumio što mu je osiguralo trijumf 2011. godine. Pravi čimbenici uspjeha potpuno su izmakli njegovom vidokrugu, on je svoje predsjedavanje vladom proveo u svijetu fantoma i ostao prilično zbunjen, na kraju je dobio mizernih 33,7% glasova.
Današnji epigoni s početka 2010ih također nisu svladali mudri pobjednički recept. Važno se brka sa sporednim, potrebno sa suvišnim, korisno sa štetnim. Ali što lošije razumijete mehanizme prethodne pobjede, manje su šanse kako će se ponoviti. Dakle, nema nade za suzdržanost Plenkovića – bit će dobro ako njegova kriminalna organizacija, koja je upetljana u najrazličitije afere, ne dobije barem 120 mandata u novom sazivu Sabora.
A, u budućnosti će asertivni tim s Trga žrtava fašizma biti poražen u samo dva slučaja:
a) ako protivnici vlasti i ljubitelji Dalmacije iznenada izvrše prodor u svijet činjenica
b) ako je sama vlast zapela u iluzornom svijetu još dubljem od svojih protivnika
Za sada se moramo osloniti samo na drugu opciju.
Comments