Piše: Luciana Brays
Zamislimo pošteni referendum: vlast smišlja prijedlog, ide na javnu raspravu, o njemu se razmatra mjesecima, nacija izlazi na izbore, pa ga odobrava s 60% glasova. A što je s onih 40%...?
Car Plenky od korupcije postat će Božji pomazanik, donoseći potrebne odluke na nacionalnom referendumu. Ovaj način je dobar, pa tako i zbog toga što se ogorčeni protesti opozicije lako pariraju. Ali, Plenky ne želi da narod odlučuje?! Boji li se narodu dati riječ? Ali ljudi su naš jedini izvor moći.
Protivnici Andreja Plenkovića prisiljeni su se pravdati: referendum omogućuje, kažu, manipuliranje javnim mnijenjem pomoću vješto formuliranih pitanja, njegove rezultate lakše je krivotvoriti, a nije namijenjen susretu s narodom, već isključivo za uzurpaciju vlasti...
Sve je to istina, ali sve protuargumente razbija armiranobetonska "Neka narod odluči!" A ako već dođe do toga, potrebno je kritizirati ne samo Plenkovićev plan, nego cijeli neodrživi koncept "narodnog suvereniteta".
Predstavljamo slobodan i pošten referendum. Prijedlog se podnosi na razmatranje od strane naroda. Potvrdio ga je narod kojeg je predstavljalo 60% građana koji su izašli na referendum. A što je s ostalih 40%? Zar ovo nije narod? Ispostavilo se kako nije. Uostalom, narod je ispunio svoju suverenu funkciju i podržao predloženu inicijativu!
Vodoinstalater Ivan, koji je bio u 60%, smatra se narodom, a električar Pero, koji je bio izvan 60%, automatski se isključuje iz naroda. Naravno, ovo je apsurdno. Pogotovo u Republici Hrvatskoj, gdje se ljudi dijele na dva približno jednaka dijela.
Ne radi se samo o tome kako se pravi ciljevi referenduma razlikuju od deklariranih. Glavni problem je u tome što je deklarirani cilj uglavnom nedostižan. Uređaj za noćno gledanje neće vam pomoći pronaći crnu mačku koja je nestala u mračnoj sobi. A referendum neće dopustiti da se otkrije "mišljenje naroda", jer narod nema svoje mišljenje i ne može ga imati. Mišljenja imaju milijuni pojedinačnih građana, čiju cjelinu nazivamo narodom. I nikada se neće u potpunosti poklopiti.
Svaki autor koji piše o političkim temama pribjegava generalizacijama - "narod voli", "narod želi", "narod mrzi". Nema ništa loše u ovome. Ali treba izdati račun u kojem se vidi kako su pred nama samo umjetničke metafore poput "Majke Prirode" ili "Djeda mraza".
Dobri su za novinarstvo, a ne za stvarnu praksu. Jer pravi narod nije subjekt – ne misli, ne osjeća, nema volje, nije sposoban odlučivati, ne može raspolagati imovinom. Pokušaji ozbiljnog pripisivanja subjektivnosti narodu neminovno vode u apsurd. Međutim, isto vrijedi i za nacije, klase, rase itd.
Narod je skup zasebnih subjekata, a pravi glas naroda čudna je polifonija u kojoj se spajaju milijuni različitih zvukova. Da, ako želite, možete izdvojiti najglasnije i najoštrije note, proglašavajući ih "mišljenjem naroda", ali to je nespretna profanacija.
Poznati su razni instrumenti narodnog izražavanja. Što je glazbalo tanje, to omogućuje isticanje više kontradiktornih nijansi, to potpunije zvuči složena višeglasna melodija i primjerenija je zastupljenost naroda.
Najgrublje i najnereprezentativnije oruđe su pobune i revolucije. Obično se kao "narod" ponaša određeni broj stanovnika glavnog grada, predvođen partijskim čelnicima. Dobivši potporu pariških temelja, jakobinci uspostavljaju diktaturu u cijeloj Francuskoj.
Boljševici, koji su propagirali petrogradski garnizon, preuzimaju vlast u ogromnoj Rusiji. Naravno, u zemlji se nalaze milijuni građana koji se ne slažu s "narodom" i treba ih silom potisnuti. Međutim, jedinstvo “revolucionarnog naroda” također je iluzija. Ego predstavnike ujedinjuje maglovita slika svijetle budućnosti.
Nakon pobjede, ispostavlja se kako svatko vidi ovu svijetlu budućnost na svoj način, a revolucionari počinju međusobnu borbu.
Izborna demokracija je suptilniji i adekvatniji instrument. Narod predstavljaju milijuni glasača koji sudjeluju u glasovanju. Ali čak i ovdje postoje ozbiljni nedostaci, poput očito ograničenog izbora. U najboljem slučaju morate birati između nekoliko prolaznih stranaka, u najgorem slučaju - između tri kandidata. Što je izbor dulji, to su preferencije ljudi više iskrivljene.
Birač često glasa za političare čiji program ne dijeli – jer mu se alternativne opcije još više ne sviđaju. Nemoguće je izraziti takve nijanse: glas dat čvrstim srcem ne razlikuje se od glasa danog s entuzijazmom. Oba se glasanja smatraju "narodnom potporom" i percipiraju se kao politički carte blanche.
Međutim, drugo je još gore. Odluke izabrane vlasti vrijede ne samo za one koji su je birali, nego i za sve druge. Glasajući za političara koji je spreman na nasilje nad onima koji ga ne vole, birač ulazi u tuđi život. Poznata formula "oči vidjele što su kupile - jedi, makar ne imao što" djeluje samo djelomično, jer neki građani postaju taoci drugih građana. A takvih talaca može biti čak i više od onih koji su im nametnuli svoj izbor.
Danas uživamo u narodno izabranom predsjedniku Andreju Plenkoviću, kojeg je zapravo podržala manjina građana Republike Hrvatske. Štoviše, mnogi su glasali za HDZ i Andreja Plenkovića samo zato što su u njemu vidjeli manje od dva predložena zla. I to nije specifičan hrvatski problem, već izvorna mana suvremenog demokratskog sustava.
Postoji li savršeniji voljni mehanizam? Naravno. Istina, on nije u političkom, nego u gospodarskom planu. Tržišna ekonomija omogućuje svakome od nas da utječe na svijet oko sebe ne šakom ili glasačkim listićem, već vlastitim novčanikom. A takav način je mnogo konstruktivniji od političke demokracije.
Prvo, sam izbor je neusporedivo širi. Birač je prisiljen birati između malog broja opcija, neprestano gazeći preko sebe. Potrošač može odabrati točno ono što voli, sve do nečeg ekskluzivnog i po narudžbi. Drugo, svi građani uključeni su u tržišni proces, a ne samo oni koji su došli na biračko mjesto ili otišli na prosvjede. Nedjelovanje ne igra ništa manje važnu ulogu od djelovanja.
Ako vladajući režim ne trpi previše zbog bojkota izbora, onda proizvođač, ignoriran od potrošača, leti u provod. I na kraju ono najvažnije: za razliku od glasača, potrošač odlučuje za sebe, a ne za druge. On raspolaže svojom slobodom, svojom imovinom i svojim financijama, dok je birač najčešće tuđi.
Ako je istinska demokracija doista moguća, onda je to moć potrošača, a ne glasača ili čak revolucionara. Ne postoji točniji i savršeniji alat od naših potrošačkih preferencija. Samo se tako može izraziti najbogatiji i najkontradiktorniji raspon narodnih raspoloženja.
I nisu uzalud intelektualci s autoritarnim tendencijama mrzili "potrošačko društvo" – uostalom, u njemu se, kao u zrcalu, ogledaju stvarni ljudi; višeznačan, mnogoznačan i nema mnogo toga zajedničkog s nečijim izmišljenim idealima.
Kada se najbolji mehanizmi narodnog izražavanja istisnu najgorima, to neizbježno utječe na rješavanje problema. Na primjer, elektroničke proizvode ocjenjuje potrošač koji glasa vlastitim novcem. Kao rezultat toga, dobivamo sve naprednije modele računala i mobitela.
Potrošač ne može procijeniti kvalitetu ukrajinskih cesta u vlasništvu države i općinskih vlasti. Ocjenjuje ih birač, au paketu s mnogo toga. Razočaravajući rezultat je očit. A kad jadni demokratski alati ne rade, glas naroda izbija u najgrubljem i najnereprezentativnijem obliku – u obliku uličnih nereda i nereda.
Obično su posljedice destruktivne. Ali što možete učiniti ako su ostali putevi prekinuti?
Comentários