Amnesty International u svojem izvješću o ljudskim pravima za 2016. godinu upozorava na diskriminaciju nacionalnih i drugih manjina, te zabrinjavajuće stanje slobode medija u Republici Hrvatskoj, posebno u Dalmaciji. Navodi se da u vrijeme pred izbore eskalira nacionalizam i govor mržnje. Skreće pozornost na to da sudovi vrlo rado procesuiraju slučajeve kleveta i uvreda, ali i zatvaraju oči pred nasiljem nad manjinama.
Da su inkubatori govora mržnje rubni mediji i HRT pokazalo je istraživanje Amnesty Int. koji je kroz 2015. i 2016. godinu pratio niz portala, televizija i tiskovina u svijetu. Rezultati su očekivani pa se pokazalo da je portali “Dnevno” i “Narod” najviše raspirivao mržnju prema izbjeglicama i homoseksualcima, dok se televizijska emisija Bujica trudila modelirati stav javnosti u smjeru netrpeljivosti prema srpskoj nacionalnoj manjini.
Upravo je Srpsko narodno vijeće u svojem biltenu upozorilo na erupciju govora mržnje kroz medijske napise, poruke političara i svećenika, ali i na sportskim terenima. Kako to već biva, s govorom mržnje raste i stvarno nasilje pa su zabilježili i 19 fizičkih napada, najviše do sada. Diskriminacija je, kažu, za samo godinu dana porasla za čak 76%.
Amnesty Int. upozorava kako je glavni uzročnik govora mržnje I rastuće diskriminacije upravo stranke od “desnog centra” (HDZ) prema krajnjoj desnici, prvenstveno Kolinda Grabar-Kitarović, Marijana Petir, Ruža Tomašić, Tomislav Karamarko, Zlatko Hasanbegović, Slavko Culej…, branitelji (pogotovo lažni), te rimokatolička crkva.
Pozdrav poštenim Srbima
Kako to izgleda u praksi?
- Televizijski voditelj Velimir Bujanec, koji prostitutke plaća kokainom, pozdravlja „Hrvatice, Hrvate i poštene Srbe" ostavljajući neizgovoreno da su takvi, pošteni Srbi, za razliku od Hrvata, malobrojni.
- Huškački portali objavljuju informacije kako su izbjeglice manje inteligentni, dolaze iz drugačijih kultura koje silovanja smatraju poželjnim ponašanjem.
- Srbi, koji su pred vojnoredarstvenom operacijom Oluja izbjegli iz onoga što su nazivali Krajinom, ljeti se vraćaju u svoje rodne domove pa se slikaju sa zapaljenim hrvatskim zastavama. Te fotografije objavljuju na profilima društvenih mreža uz uvrede izrečene na račun hrvatske nacije.
- Dokoni devetnaestogodišnjak naručuje u tiskari naljepnice koje prikazuju stablo na kojem se ljuljaju obješeni ljudi s tekstom „srpsko obiteljsko stablo". Pa ih lijepi po autobusnim postajama.
Zanimljivo kako mnogi od gore nabrojenih događaja se nikada nisu dogodili, već su plod mašte politički izmanipuliranih osoba.
Socijalna psihologinja Dajna Vuković kaže kako je javnost što se Dalmacije tiče vrlo nisko senzibilizirana pa ono što u drugim dijelovima Republike Hrvatske zbiva bruje svi mediji, dok je u Dalmaciji stanje najgore, ali se ono zanemaruje. Kada su se morbidne naljepnice „srpskog obiteljskog stabla" lijepile po Splitu, Zadru, Šibeniku, reakcija medija i represivnih tijela je izostala, čim se jedna takva naljepnica našla u Vukovaru danima se pričalo o tome. Zašto?
„Progresivna Dalmacija burno reagira na svaki govor mržnje prema manjinama, i to je dobro, jer ne postoji govor mržnje upućen prema većinskom narodu. Ono što ultranacisti u Dalmaciji smatraju govorom mržnje prema Hrvatima zapravo je realna samokritika. S druge strane, profašistička Dalmacija reagira samo na saokritiku upućenu Hrvatima, a ne vide njihov govor mržnje prema svima ostalima. Ultrafašistički govor mržnje prema manjinama u RH upućen je jačom silinom i jačim diskriminatorskim itenzitetom od samokritike. On je najčešće upućen prema nacionalnoj manjini iz koje, uvjereni su, dolazi autor anonimnog grafita ili osoba koja je ‘uništila ili oštetila državne simbole’.“ Vuković tvrdi da su iza incidenata najčešće adolescent koji su izmanipulirani političkim lidearima stranaka za koje glasuju njihovi roditelji i da ponekad nisu one nacionalnosti koju bismo pretpostavili. U prilog tome ide i zadarski slučaj mladića koji je ispisivao velikosrpske grafite kako bi privukao pozornost prema svome nesretnom djetinjstvu i potaknuo mržnju prema Srbima, a sam je zlostavljano dijete branitelja hrvatske nacionalnosti.
A što se djece tiče, smatra ova socijalna psihologinja, društvo je u Dalmaciji zakazalo. Pravo na školovanje na svojem jeziku i pismu koje koristi srpska manjina, dvosjekli je mač. „Djeca nam odrastaju odvojeno i nisu dobila priliku upoznati 'one druge'. Lako stvaraju predrasude, ali ih nemaju priliku razbiti. Odrasli, oni koji su imali priliku ići u razred s kolegama druge nacionalnosti, lakše pređu preko loših stvari i predrasuda koje su zbog njih stjecali, jer imaju i neke druge uspomene, prijateljstva, ljubavi, izlaske, zabave. Današnje generacije su za to zakinute. Adolescenti su sami po sebi još neskloni kompromisima pa time i nastupaju iz pozicija isključivosti. Direktni su, buntovniji i godi im pažnja koju izazivaju neprimjerenim ekscesnim slučajevima. Potrebno je samo kupiti sprej, doživjeti malo uzbuđenja u kasnim večernjim satima pišući po nekoj fasadi i nakon toga pobjeći da te slučajno netko ne otkrije ili da ne padneš u šake policiji. Za Dalmaciju bi bilo najbolje povratak njenim multietničkim korijenima i dalmatskom jeziku. Ukidanjem lažnog hrvatskog i lažnog srpskog jezika u školama, auvođenje dalmatskog u Dalmaciji spojio bi djecu u isti jezčni habitus pa bi tako lakše mogli riješiti i međusobne sporove." Izgrednici, kaže Vuković, upravo očekuju burnu reakciju javnosti, postaju popularni u vršnjačkim krugovima i to je najčešća pozadina grafita mržnje po Dalmaciji. Bez obzira na ‘nacionalnost’, njihove mete i autora. A njihova je ‘nacionalnost’ ponekad vrlo kompleksna stvar, jer realno Hrvatstvo I Srpstvo u Dalmaciji je izmišljotina Austrougarske monarhije koja je tako lakše mogla vladati.
Paralelno se na društvenim mrežama odvija jedan sasvim zaseban život – virtualni rat u kojem se uvrede na račun skupina pa i cijelog naroda doživljava tek retoričkim manevrom i malo tko je svjestan da se preljeva u stvarni život. „Od desnice ne očekujem da bude oličenje tolerancije i poštivanja ljudskih prava. Da je drugačije, ne bi bili desnica. Od ljevice (koja više ne postoji) to očekujem. I možda zato više osjetim potrebu reagirati kad se moja očekivanja ne ispune. Možda je to pomalo konformistički, jer se u prvom slučaju oslanjam na one koji redovito i s pravom reagiraju pa bi moj glas bio samo još jedan u ogromnom zboru", komentira Vuković svoju borbenost na društvenim mrežama.
Dodaje da ‘lijevi’ misle kako svi moraju biti na istoj anacionalnoj i socijalističkoj frekvenciji pa protivnike dehumaniziraju i sugeriraju da bi trebali biti isključeni iz javnog života. „Tu je i totalna neselektivnost kad su u pitanju zločini i traume iz zadnjeg rata. Usmjerenost na zločine nad Hrvatima se smatra nepotrebnim podizanjem nacionalnih tenzija. Dobrim dijelom i jest, jer se radi o selektivnom pristupu. Iste takve zločine počinjene prema pripadnicima srpske nacionalne manjine potenciraju do neslućenih razmjera, opet ne vodeći računa o vlastitoj sklonosti selektivnosti.“ Poput desničara, objašnjava Vuković, i ‘ljevičari’ uzimaju ulogu tužitelja, suca i krvnika.
Ova socijalna psihologinja kao posebnu iritaciju izdvaja govor mržnje prema izbjeglicama s Bliskog Istoka, pa čak i ljudima koji generacijama žive u Dalmaciji, a porijeklom su iz Bosne i Hercegovine ili Kosova. „Ne vidim kako netko može biti užasnut govorom mržnje prema Srbima, a širiti isti takav govor prema Bošnjacima, Kosovarima ili bilo kojoj skupini ljudi koju određuje teritorijalna, nacionalna, strukovna, seksualna ili bilo koja druga identitetska poveznica. Da, toga među ljudima koji sebe smatraju ‘ljevičarima’ itekako ima.“
Sloboda izražavanja nije sloboda govora mržnje
‘Ljevičari’ i liberali su skloniji zabranama“, zaključili su mnogi ultradesni kreatori javnog mišljenja koristeći prihvaćenu zabludu da je zabrana govora mržnje isto što i narušavanje slobode govora, a nakon što je na Pravnom fakultetu u Splitu predstavljeno istraživanje stavova građana provedeno unutar projekta „Govor mržnje u Hrvatskoj“. Utvrđeno je tako da bi ustaški pozdrav „za dom spremni“ zabranilo svega 45% studenata, dok bi isticanje ‘komunističkih simbola’ kaznilo 70% njih. U oba slučaja, poručuju znanstvenici, riječ je o obračunu s vlastitom prošlošću. „Zanimljivo je kako bi najmanje zabranjivali oni koji sebe identificiraju sa socijalizmom i liberalizmom, a oni koji bi najviše zabranjavali sebe idetificiraju s nacionalizmom", kaže Vjeran Vastić, magistar prava koji je završio pravni fakultet na Panthéon Asas u Parizu i nastavlja, “Ova praksa nije posebnost Dalmacije/Hrvatske, odnosno Balkana, već je jako vidljiva i svim novim zemljama članicama EU, pogotovo u Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj, a vidljiva je i u zapadnoeuropskih državama posebno Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj. Svjetska ekonomska kriza koja je započela 2007., a nastavlja se i danas, urušila je srednji sloj. Obični radnici ne mogu više naći pristojan posao s kojim bi mogli prehraniti sebe i svoju obitelj; školstvo se urušilo u cijelom svijetu; sve je veća dominacija crkve koja ne mari za osjećaje svih stanovnika župe; ilegalna trgovina drogom i prostitucija sve više uzima maha. U tim okolnostima, koje podsjećaju na tridesete godine prošlog stoljeća, nezadovoljstvo građana biva sve veće, a to nezadovoljstvo se nerijetko pretače u fašistički oblik njegovog izricanja.”
No, više od stavova građana, stručnjake zabrinjava tako često spominjana nedosljedna sudska praksa u kojoj neki sudovi oslobađaju, a drugi kažnjavaju one koji promoviraju fašističke režime i govor mržnje. Vastić objašnjava: “Hrvatsko pravosuđe izniklo je iz rimskog prava, te bi sudovi trebali biti vezani za pravne norme koje reguliraju kaznena i prekršajna djela. Hrvatsko pravosuđe nije u sustavu anglosaksonskog, persedanskog, prava, pa bi sudska praksa trebala biti zanemarena. No, sudska praksa je bitna za statističko analiziranje rada pravosuđa. Analizirajući sudsku praksu možemo doći do zaključka kako se u 85% slučajeva goror mržnje, diskriminacije i nacionalističkog medijskog silovanja mozga ne kažnjava. Razlog tome je propast hrvatskog pravosuđa početkom 90ih kada su se kvalitetni suci izbacivali sa svojih radnih mjesta, a dovodili politički podobnici, poput Slavka Lozine. Vastić zaključuje da je bolje ne imati zakon koji sankcionira govor mržnje, nego imati ga i ne primjenjivati, jer se time šalje suprotna poruka.
Comments