Hiperprodukcija neprijatelja Dalmacije

Piše: Bruno Katić

Proizvodnja neprijatelja protiv Dalmacije obara rekorde. Od drugih naroda, drugih vjera, u kojemu, identično drugim fašisoidnim konceptima, u i izvan Dalmacije, mora vladati načelo “Ein Volk, ein Reich, ein Führer”.

Sjetimo se još jednom Martina Niemöllera, njemačkog teologa i protestantskog pastora kojem se pripisuje najznačajniji poetski opis procesa koji dovodi do društvenog ludila i autodestrukcije:

“Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam bunio jer nisam bio komunist.

Zatim su došli po Židove, a ja se nisam bunio jer nisam bio Židov.

Zatim su došli po sindikaliste, a ja se nisam bunio jer nisam bio sindikalist.

Zatim su došli po katolike, a ja se nisam bunio jer sam bio protestant.

Zatim su došli po mene, a tada više nije bilo nikoga tko bi se mogao pobuniti.”

E, nakon novinara, vođa je došao po Dalmatine

Industrijska za proizvodnju neprijatelja protiv Dalmacije obara sve rekorde. Od drugih naroda, drugih vjera, do onih koji misle drugačije unutar svog nacionalnog tora, u kome, identično drugim fašisoidnim konceptima, u i izvan Dalmacije, mora vladati načelo “Ein Volk, ein Reich, ein Führer”. Ili u prijevodu na balkanske slavenske jezike “Jedan narod, jedna zemlja, jedan diktator”. I, poželjno je, jedna stranka, mada nije problem kad ih ima više sve dok svaka od njih sliči vladajućoj kao jaje jajetu i priznaju jednog velikog, ljubljenog, dragog, milostivog vođu, u svim njegovim shizofrenim izdanjima (kojih nije malo).

Dakle, nakon nacionalnih i vjerskih manjina (onih konstitutivnih), migranata (uključujući i ratne izbjeglice), koje su vlasti Republike Hrvatske sustavno istovarivale u susjednu BiH, ekonomskih i političkih analitičara, koji ukazuju na pogubnost i neciviliziranost vladajuće politike, revizora koji su javnosti iznosili podatke u suprotnosti s obmanama koje vlast propagira, nevladinih organizacija koja se bave problemom sustavne korupcije i ljudskim pravima i od vlasti uporno zahtijevaju transparentnost (što ona uporno odbija), opozicije (odnosno onog njenog dijela koji sinekurama vlasti još nije kupljen i asimiliran), ambasada demokratskih zemalja svijeta koje nastoje osujetiti ponavljanje povijesti i zaštititi građane od iživljavanja kriminogene vlasti, feministkinja koje se isključuje iz programa obilježavanja Dana žena (jer se ni one ne uklapaju u svete tradicionalne patrijarhalne vrijednosti, iako 8. mart nema nikakve veze s njima, nego naprotiv), ono malo neovisnih, profesionalnih novinara, koji odbijaju biti dio masivne propagandne mašine, koju režim drži na kratkom lancu i hrani javnim novcem, govorom mržnje i hiperprodukcijom neprijatelja, opet je došla na red Dalmacija.

Beznačajno mala i nejaka grupa miroljubivih osoba, koje pripadaju jednoj od najdiskriminiranijih društvenih grupa u Europi i koja je tek na počecima svoje sizifovske borbe s dalmatofobnim društvom i neofašističkim sustavom postala je zadnja u nizu meta sulude politike kojoj su svi drugačiji i oni koji misle drugačije neprijatelji i koja ne priznaje elementarna ljudska prava i građanske slobode.

I poslije Subašića – Subašić?

Najprije je Veliki ljubljeni Gazda Svega i Svačega u Republici Hrvatskoj, koji ima nekontroliranu potrebu pokazati to ponižavajući svoje suradnike i institucije, pred medijima promijenio već kuvertiranu odluku Policije, naloživši joj neka onemogući bilo kakvo održavanje manifestacije posvećene pravima Dalmatina “u otvorenim i zatvorenim prostorima”. Jer, veliki, ljubljeni, dragi, uzvišeni, svemoćni i umi vođa je protiv toga, što je svakome iole pismenome dovoljan argument za kršenje zakona i provedbu nasilja nad nevinim ljudima, ali ga je ON, pošto je pristojan, ipak obrazložio.

Obrazloženje je glasilo: “oni vrijeđaju naša prava”. Naša prava živjeti u totalitarnom, fašisoidnom svijetu u kojemu samo “naša prava” i postoje, a svi ostali imaju samo jedno pravo – poštovati ta naša prava, raditi i razmišljati u svoja 4 zida. I to tiho! Tako da za njih nikad ne saznamo. Jer ako saznamo, to će opet povrijediti ta “naša prava”. I mi ćemo se morati popeti na bedeme i braniti svoju tradicionalnu glupost, zatucanost, fašisoidnu netoleranciju i sklonost nasilju. I – ugled, naravno. Od kleveta i uvreda kako je hrvatski narod, kao i svi balkanski narodi skupina neciviliziranih idiota.

Kako bi tragikomedija bila veća, Gazdi Svega i Svačega, u utakmici tko više mrzi Dalmatine pridružio se i njegov mlađani, ali sve bolji imitator s položaja nazovi opozicijskog (malog) Gazde Grada pod Marjanom, koji je javnost uveselio izjavom ka je on protiv “svakog nasilja”, ali će “naš stav” (Njega i uzora mu Gazde Svega i Svačega) ostati “uvijek isti”: „Split će ostati bedem hrvatstva i na to sam ponosan, ne ulazeći u ničije pravo da se izjašnjava kako hoće, ali ne i da paradira na taj način. Svaka vlast je dužna svojom politikom kreirati one vrijednosti u koje vjeruje, a mi vjerujemo kako su, tamo neki, Dalmatini izmišljotina.”

No, nosati gradonačelnik lažnih diploma i 2,5 milijuna kuna dobivenih od HDZ-a za svoje lažno predstavljanje kao protivnika toj manipulatorsko-kriminalno-kleronacističke organizacije, osim što obmanjuje javnost, jer se nije radilo ni o kakvoj paradi, nego o prosvjedu za vidljivost i prava Dalmatina, je očito nešto pogrešno shvatio i očito mu je stranačka kolegica, koja se protivila kandidiranju njegove supruge za funkciju gradonačelnice Splita, bila u pravu kada je rekla:

„Nije zadatak vlasti, bar ne u demokratskom društvu kakvom navodno teže i Veliki i Nosati Gazda, instalirati jednoumlje i štititi većinu od postojanja manjine, nego da bude jamac ljudskim i građanskim pravima te sigurnosti svih građana."

Sigurnost koju su ova dvojica verbalnih zločinaca narušili. Uvodeći u igru nove natjecatelje u spomenutoj tradicionalnoj velikohrvatskoj igri “Tko više mrzi Dalmaciju”, koji su ispravno shvaćajući signal s vrha, požrtvovano preuzeli ulogu izvršitelja i na malu, nejaku, mirnu grupu aktivista iz Dalmatinskog kluba krenuli šipkama i bocama. Na svu sreću bez tragičnih posljedica, ali uz zaštitu policije kako ih nitko ne bi omeo u širenju tradicionalnih, velikohrvatskih vrijednosti. S fantomkama na glavama. I uz usmjeravanje od strane “običnih građana”, koje je “malo starije” ljubitelje partizanskih filmova i serija podsjetilo na kolaboracionističko otkucavanje suradnika Pokreta otpora Gestapou.

Sprječavanje “većeg ugrožavanja ljudi i imovine”

Nakon što je odradila svoj dio od Gazda, i Velikog i Nosatog, naručenog posla, ne izvršavajući svoju ustavnu i zakonsku obavezu zaštite svih građana RH, nego sudjelujući u režiranoj predstavi zastrašivanja, ali ne toliko prodalmatinskih aktivista, nego stanovništva u cjelini, Policija je prvo “spasila” traumatizirane aktiviste, neke odvodeći u bolnicu, a neke u policijsku stanicu, a onda organizatore skupa deportirala iz Grada. Posthumno su s retrogradnim važenjem, slijedeći upute Onog Koji Odlučuje O Svemu, zabranili okupljanje aktivista, jer bi moglo doći do većeg ugrožavanja ljudi i imovine.

Interesantno je kako se „logika” splitske policije poklapa s njihovom 13 godina starom logikom, koja je na prijetnju revoltiranih građana oko održavanja prvog Split pridea, koji se u gradu pod Marjanom trebao održati 2010., ali i s time kad im je satirični časopis „Feral Tribune“ „ismijavao“ „oca nacije”, kolportere od premlaćivanja spašavala protuzakonitim otimanjem tog časopisa i njegovom, također protuzakonitom, zabranom tiska i objavljivanja. Sve ovo tadašnje i današnje splitske policajce čini likovima iz viceva o glupim policajcima.

Nesposobnost kako bi zaštitli građani pri konzumiranju svojih elementarnih ljudskih i građanskih prava i kulturnih potreba, podsjeća na svojevremeni kaos koji su vjerske ekstremističke i huliganske grupe, svojim fizičkim nasiljem nad sudionicima i posjetiteljima prve službene Povorke ponosa prouzročile u Splitu. I te 2011., kao i sada, nasilje je bilo rezultat višednevnog huškanja od strane političara, vjerskih službenika i medija. I tada i sada, inspiratori zločina su, nakon što se on dogodio, kukavički i licemjerno, negirali bilo kakvu vezu s nasiljem, od kojeg su se javno ogradili, prepuštajući priglupe polusvjesne marionete koji će odgovarati za njihov zločin. Slično kao što naručitelji i organizatori izbornih prijevara, hladno puštaju stotine sitnih izvršitelja neka preuzmu cjelokupnu odgovornost za prijevaru, pred DIP-om, tužiteljstvom i sudom.

Puljak – HDZ-ovim stazama (ne)moralne revolucije

Vrijedi napomenuti i indikativnu ideološku sličnost, inače navodno suprotstavljenih velikohrvatskih nacionalista. Naime, cinična primjedbu Razočaranja Na Čelu Splita kako dalmatska nacija nikada nije postojala i kako dalmatski jezik nikada nije postojao, i kako “mi u Splitu težimo tradicionalnim stavovima i znamo što je naša vjera i identitet našeg naroda”, što valjda implicira kako Dalmatini ne znaju, ignorira činjenicu kako Dalmatina, kako ponosno ističu velikohrvatski nacionalisti - nije bilo dok su oni bili na vlasti. Što je istima – Dalmatina u njihovo doba nije bilo na dalmatinskim ulicama jer se iskorjenjivao batinama – identično kao što Židova nije bilo na ulicama Berlina za vrijeme Hitlera.

Izjave, dane nakon pred sam početak zadnje splitske Parade ponosa – izdvojimo dvije:

“Split je grad tolerancije!“ i “Obećavamo kako ćemo spriječiti svaki pokušaj nasrtaja na manjine“ – govore koliko je Nosati Gazda licemjeran te kako nad kategorijama koji se njemu osobno ne sviđaju provodi politiku uskraćivanja ljudskih prava i građanskih sloboda koju je doslovno prekopirao od njegovog političkog oca – HDZ-a.

Pri tome i jedni i drugi, pod narušavanjem javnog morala ne podrazumijevaju dogovorenu privatizacijsku i pljačku javnih resursa i prirodnih bogatstava, endemsku sustavnu korupciju, zloporabu položaja i ovlasti, sukob interesa, stranačko zapošljavanje, kupovanje diploma (kao što je to Nosati Gazda učinio u Livnu), kršenja ustava i zakona, urušavanje neovisnih institucija, kontrolu policije i pravosuđa, izborne pljačke, govor mržnje, izazivanje opće nesigurnosti, straha i stampeda mladog, radnosposobnog stanovništva, zgroženog rezultatima njihove vlasti. Ne, narušavanje javnog morala je, za velikohrvatske nacionalističke “zaštitnike tradicionalnih vrijednosti”, mirna šetnja mladića i djevojaka čija je jedina želja da ih društvo ne šikanira i ne odbacuje, nego da im se osigura konzumacija ljudskih i građanskih prava koja im prema Ustavu, zakonima i međunarodnim konvencijama pripadaju. I koji, pritom, za to što im pripada ljubazno mole.

„Visokomoralni” domaći fašisti i mafijaši, iz svih mogućih političkih torova, spremni su se tome žestoko suprotstaviti svim sredstvima, koja već sada imaju elemente udruženog zločinačkog poduhvata. I jedina prepreka njihovom procesuiranju je nepostojanje pravne države. A možda i države uopće. Jer, ovo čemu svjedočimo, poslije mafijaške podjele teritorija, najviše podsjeća na Luja XIV i njegovu izjavu: “Država, to sam ja”.

Prosvjedi – lakmus papir za vlast

Da se ne varamo, ono malo građanskih sloboda i ljudskih prava koji se poštuju u ovoj zemlji, postoji samo zahvaljujući strancima, tj. “međunarodnoj zajednici”, čiji predstavnici i sami, već neko vrijeme, prolaze istu sudbinu kao i ovdašnji aktivisti civilnog društva ili novinari od vlasti neovisnih medija. Doduše, još ih fizički ne napadaju, ali trpe iste uvrede i proljeve mržnje s političkog vrha.

No, ono što govori i dalmatinsko i iskustvo drugih država Balkana, je kako su prosvjedi, bilo koje vrste, svojevrsni lakmus papir za lokalne političare i države. Ovo izuzetno precizno objašnjava na kojem su nivou te države i ti političari.

Odličan primjer je upravo Crna Gora, koja je u bivšoj nam zajedničkoj državi, pa i godinama nakon njezinog rasturanja, odnosno osamostaljenja 2006. slovila kao jedan od bastiona “tradicionalnih vrijednosti”, podrazumijevajući pod tim “vrijednostima” i mržnju prema ostalim nacijama i gay populaciji. No, današnja Crna Gora priprema svoju 11. Povorku ponosa. I dok „političari“ u Republici Hrvatskoj gaze po ljudskim pravima nacionalnih manjina, javno ispoljavaju homofobiju i pozivaju represivni aparat u sprječavanju prava građana na mirno okupljanje, dotle u Crnoj Gori ministri otvaraju LGBTIQ+ centre i centre manjinskih zajednica, govore o unapređenju zakona u cilju poboljšava kvalitete života drugih osoba, o usmjerenosti strateških politika "ka većem stupnju ostvarivanja ljudskih prava i sloboda, ka sustavu europskih vrijednosti, ka boljem i pravednijem crnogorskom društvu" i o broju dosad sklopljenih istospolnih brakova. Dok im u Republici Hrvatskoj prijete, u Crnoj Gori političari izjavljuju kako "aktivisti i aktivistkinje iz civilnog sektora koji se zalažu za unapređenje kvalitete života LGBTIQ+ i manjinske zajednice u Crnoj Gori, naši su strateški, iskreni i nezaobilazni partneri.”

„Tolerancija” obezbjeđena silom je bolja od netolerancije potvrđene nasiljem

Ne moramo ići iz Dalmacije, kako bi pokazali što je moguće drugačijom, odgovornijom, politikom, koja poštuje ljudska prava i građanske slobode.

Kao reakcija na skandal u Splitu, u javnosti se pojavila teza, koju je nesvjesno podržao i gradonačelnik tog grada, ponosno ističući svoju netoleranciju i sklonost srednjovjekovnoj simbolici, kako su se samo Istra i Zagreb pokazali kao tolerantna sredina. No, to, zapravo, nije točno. U Splitu je održano desetak povorki ponosa, ali one nisu rezultat mitske tolerancije, koja je, kao i svi lokalpatriotski balkanski mitovi obična besmislica, nego odluke nenacionalističkih nevladinih organizacija, koja je, za razliku od konstitutivnih nacionalista na vlasti, samo odlučila poštovati pravnu državu i ljudska i građanska prava svojih građana. Jer je ta “tolerancija” osigurana angažmanom ogromne mase policijskih snaga, zaštitnim betonskim blokovima i blokadom dijela grada kojom se kretala “Povorka”. Tako da do dana današnjeg nemamo pojma postoji li ili ne ikakva tolerancija u toj sredini. S druge strane, znamo kako na tom prostoru funkcionira vlast koja nije spremna svojim građanima osigurati konzumiranje njihovih građanskih i ljudskih prava, što je dokazao slučaj prosvjeda Dalmatina.

Idealistima to naravno nije niti prava sloboda niti pravo konzumiranje ljudskih prava. Ali je pravi početak. I za dalmatsku zajednicu i za političare i za ovdašnje društvo.

I da se vratimo na lakmus papir. Odnos političara u RH prema drugim populacijama i njezinim manifestacijama, pokazuje kako, za razliku od zapadnih država EU, u ovoj državi stvarna politička i ideološka alternativa ne postoji. Postoji samo manje ili više radikalna desnica, nacionalizam i populističko koketiranje s Crkvom i “tradicionalnim vrijednostima”. I jedini ozbiljni sukob u ovom trenutku je sukob oko spremnosti da se velikog, dragog, ljubljenog, milog Vođu prati na njegovom putu u totalitarizam, sa svim njegovim pratećim pojavama.

Udruga neovisnih dalmatinskih novinara ovih je dana upozorilo kako “ekstremističke desničarske organizacije postaju sve ozbiljnija opasnost po društvo" u Dalmaciji. UNDN je pozvala nadležne državne organe neka oštro reagiraju. U ostatku EU ekstremističkih organizacija gotovo nema, jer su najopasniji desničarski ekstremisti, koji su "ozbiljna opasnost po društvo". Izuzetak je ovdje Mađarska, Italija, Austrija i Njemačka gdje su ekstremističke organizacije postale političke stranke koje se bore na izborima.

Ali, Republika Hrvatska, iako država članica EU koja je dio schengenske i euro zone, nije preuzela europske vrijednosti i standarde. To vjerojatno zbog „očuvanja tradicionalnih vrijednosti“.