top of page
Writer's pictureAutonomija Dalmacija

Hrvatska kinematografija i queer likovi (1)

Piše: Mislav Bošković

Pišuću članak o hrvatskoj kinematografiji i TV produkciji, a ne spomenuti manjak likova koji oko nas u svakodnevnom životu postoje znači ne vidjeti realnost situacije koja nas okružuje.

Dobio sam na stotine upita tijekom posljednjih ne koliko godina zašto hrvatski studiji ne uključuju queer likove u naše filmove, serije i druge programe. Odgovor je jasan: 1. to se čini isključivo zbog sveprisutne velikohrvatske ksenofobije; 2. zato što se time žele umiriti i velikohrvatske klerofašističke i nacističke skupine. Postoji i treći razlog zašto se to događa: (ne)službena politika Vlade RH.


Hrvatski filmski i televizijski studiji pravdaju se da je to zato što građani ne žele vidjeti takve likove u sve lošijim i lošijim filmovima i TV serijama koje, apsolutno nitko, ne gleda. Kao da su svi građana RH poslali pismo baš svim studijima u RH sa željom da se takvi likovi ne prikazuju. Umjesto te gluposti, realnost je drugačija – VladaRH, točnije HDZ, je izvršila pritisak na studije za zahtjevom da ne stavljaju takve likove u svoje uratke ukoliko ne žele biti zabranjeni.


Jer, istina je kako je Vlada RH jasno homofobno određena i ima izrazito homofobnu politiku koju provodi, i jako im se ne sviđa bilo kakvo javno predstavljanje LGBTIQ+ populacije u medijima. Da je ovo činjenica, pojedini Plenkovićevi ministri uložili su golemi napor kako gay parovi, npr Kozić i Šegota, ne bi mogli udomiti djecu. Tek nakon odluke Vrhovnog upravnog jezičac na vagi se u tom slučaju okrenuo u korist normalnog – gay parovi mogu posvojiti djecu.


Ali, mogli biste biti šokirane kada doznate kada bi saznali kako bi hrvatska kinematografija mogla zaraditi ogroman profit kada se ne bi povinovala proustaški orijentiranoj vladi. Zapravo, vlada čini sve manje kako bi uvjete učinila povoljnima za studije.


Ispod linije

Prva stvar o kojoj trebamo razgovarati su kino blagajne i koliko naši filmovi zarade kad su na programu u kinima.


Zbog izrazite nekvalitete umjetničke stvarane filma: scenarij, režija, produkcija te još lošije kvalitete tehničke strane hrvatskog filma: rasvjeta, ton, zvuk, glazba, kamera… (o glumi i neprirodnoj dikciji namjerno ne bih, jer su ove dvije stavke dotaknule samo dno dna), hrvatski film je negledljiv i stoga nema svoju publiku. Stoga se oni s kino repertoara skidaju nakon 1 ili najviše 2 dana. To je razlog zašto hrvatski filmovi ne mogu prikazati dobit, a studija su često u gubicima.


Drugi, nedvojbeno važniji razlog je što ne mogu zadržati sav novac od prodaje ulaznica. Kina zadržavaju mnogo – posebno nova kina koja se malaze u mallovima (mall = trgovački entar). Postotak zadržavanja obično se razlikuje od studija i vrste filma. Disney, npr., traži najveći povrat od prodaje ulaznica – 50%. Studija dobivaju najveći povrat kada film prvi put dođe u kina, a postotak će se okrenuti u korist kina kada film ostane dulje od tjedan dana na repertoaru. Hrvatskih filmova i onako nema na repertoaru, a još ih kina zakinu za 75% od prodaje ulaznica.


Ali to nije razlog zašto hrvatski kinematografi ne stvaraju više LGBTIQ+ likova koji će biti oblikovani, ne stereotipno – kako ih neka ćelava kutija s tri prsta debelom kadenom na kojoj visi križ i koja svaki 5. kolovoza podiže desnicu vidi – već onako kakvi članovi te populacije zbilja jesu.


A da se građane RH, posebno Dalmacije, pita – imali bismo više LGBTIQ+ likova u našim filmovima i serijama. Ali, ne pita se.


Šira slika

Jedna stvar, koja se da često primijetiti kada se ova tema pojavi u komentarima na društvenim mrežama, je kako se iz tih komentara može iščitati kako su Hrvati kao nacija rođeni homofobni, a ne kako su takvi stvoreni od društva koje ih okružuje. Da im sam pogled na dva muškarca koji se očešu jedan o drugog izaziva povraćanje.


Ali, imam novosti za vas. Jeste li znali kako je u 10% odraslih muškaraca u RH gay. Isto kao što je to u Kanadi, Švedskoj, Francuskoj, Grčkoj ili Koreji (Južnoj dakako, jer u Sjevernoj – kao ni prema HBK u RH – nema gay osoba). Isto tako 5% odraslih žena su lezbijke, kao što to je u Keniji, Brazilu, Australiji i na Madagaskaru.


Hrvatska Vlada ne bi uvela puzajuću zabranu prikazivanja LGBTIQ+ populacije na filmu i TV kada bi znala točne podatke o broju članova te populacije. No, kod u RH je već četvri popis stanovništva za redom problematičan. Lažiraju se podaci u njemu na sve strane, a sada možete znati kako bi se tek lažirali da vas na popisu stanovništva umjesto pitanja o nacionalnosti i religiji pitaju o seksualnosti i seksualnim navikama – kao što je to bilo na lanjskom popisu u Velikoj Britaniji.


Obzirom na to kako u RH nema točnih podataka o broju stanovnika (jer je popis lažiran) i obziroma na to kako u RH nema točnih podataka o broju pripadnika pojedinih seksualnih grupacija, možemo samo nagađati kako u RH živi oko 388.000 (10%) homoseksualaca i 194.000 (5%) lezbijki. Tako ne možemo na anšim malim i velikim ekranima vidjeti suptilne istospolne ljubavne priče, krimi priču u kojoj je glavni junak gay (kao što je to bio Ray Liotta u seriji „Shades of blue“, u kojoj mu je partnerica bila Jennifer Lopez), povjesne drame o tlačenju radnika, kmetova ili robova (Boja purpura), neokaubojski gay ljubavni film (Planina Brokeback)...


Ali čak i uz puzajuću cenzuru LGBTIQ+ likova u našim serijama i filmovima, glad za njima ne jenjava čak ni nakon pada broja stanovnika. Ovi su likovi najtraženiji upravo u Dalmaciji. Ono što je najzanimljivije zahtjev za ovakvim likovima ne dolazi od članova populacije o kojoj ovdje govorimo već prvenstveno od onih koji se deklariraju kao heteroseksualni muškarci te od heteroseksualnih žena između 16. i 35. godine života.


Ova činjenica na znači kako će VladaRH uskoro ublažiti svoj stav prema članovima LBGTIQ+ populacije i njenim pravima utvrđenima u čl. 3 i čl. 14 Ustava RH. Uz svu svoju privlačnost, snimanje filmova s queer likovima treba izbjeći pod svaku cijenu dok se usredotočuje na fizičku snagu i privlačnost svojih muških likova. Puzajuća zabrana stvaranja i prikazivanja ovakvih likova u RH čvrsta je nakaradna sprega između najveće mafijaške organizacije na svijetu – rimokatoličke crkve – s pronacističkim vlastima.

5 views

Comentarios


bottom of page