Piše: Valerio Badri
U ovim trenucima scenaristi, producenti, režiseri, glumci i drugi koji rade na filmu u istočnoazijskim državama (Japan, J. Koreja, Kina, Taiwan, Thaland, Vietnam, Malezija i Filipini) tuku se za svoj dio kolača iz filmova s queer likovima.
Svi oni odlaze u Taiwan i Thailand, koji su uspostavili bazu jeftine a kvalitetne filmske produkcije u kojoj se istospolni parovi obrađuju kao na traci. Ove dvije države svjesno su osnovale filmsko i medijsko carstvo za snimanje i prikazivanje BL (boys love) filmova. I ne samo filmova već i stripova, romana, televizijskih emisija, televizijskih i radijskih serija, internet serija…
U ove dvije države je toliko boys love medijskih kuća pa je potreban cijeli internetski katalog kojim bi se mogla pratiti produkcija novih filmova i serija. Ono što je zanimljivo, većinski ili bar kontrolni udio u svim tim medijskim kućama ima država. Grabljenjem novca na BL produkciji država ulaže u produkciju ostalih filmova.
Na isti način rade i druge gore nabrojene države iz kojih dolazi nebrojeno BL filmova, no Taiwan i Thailand prednjače u produkciji. Ove dvije države izbacuju gay tematske filmove brže nego Disney i Marvel svoje gluparije zajedno.
Kina dijeli mnoge kulturne identitete i povijest s drugim gore nabrojanim azijskim državama, u širem smislu. Stoga, prisustvuje s ogromnim udjelom financijskih sredstava u artističkim programima istih. Kina želi prebaciti BL produkciju na svoj teritorij i tako kapitalizirati uložena sredstva u medijske kuće koje egzistitaju na Taiwanu i u Thailandu.
Međunarodni domet ovog poteza bio bi pozitivan, ali u konačnici šaljivo s puno dobre volje za queer publiku, koja pati pod kineskim komunizmom, odnosno maoizmom. Mislim da ne treba spominjati financijski povrat.
Zašto onda Republika Hrvatska nije uključena u ovakav način poslovanja i gledanja financijske koristi na filmu? Jer je kontrola vlastitog stanovništva donosi mnogo više koristi za nasljeđe i stabilnost države što je odraz jednoumnog sustava u koji nas je HDZ uvukao 1990.
Netko bi mogao reći: „Ako je najednom OK biti gay, kao što je to Ivo Sanader govorio,… što je još OK?“
I vrlo lako je moguće kako će se građani Republike Hrvatske početi pitati ta pitanja. Hrvatski zakon koji obrađuje pitanja medija, koji vrijedi i za strane medije na teritoriju ove balkanske banana republike, prešutno zabranjuje prikazivanje rodni identitet na način da je tradicionalan i veoma generaliziran. Sve ono čime se Željka Markić, Vice Batarelo i ostali neokleronacisti ponose.
Na primjer, muškarac ne smije biti opisan na filmu ili TV seriji kao feminiziran i osjetljiv na bilo koji način – osim ako se ne radi o izrugivanju. To je veoma teško odmjeriti jer se postavlja logično pitanje: „o kakvoj vrsti muškarca se u scenariju radi? Radi li se o senzitivnom muškarcu koji će zbog određene sitacije emotivno zagrliti svoje dijete? Plače li? Kuha li? Pleše li ili trči između kišnih kapi?“
Znamo kako dodir između dvoje ljudi ima svoje granice, a znamo i to kako su dodiri između muškaraca u društvo kakvo je Republika Hrvatska striktno van granica. To nam pruža mogućnost za uspješan suptilan pristup tihog cenzuriranja istospolnog konteksta koji može biti… čini se, malo teži nego što se čini. Teško je bilo i Amerikancima u njihovim filmovima iz 50ih i 60ih, pa sve do pojave filma „Midnight cowboy“ (1969.) u kojemu Jon Voight i Dustin Hoffman glume muške gay kurve. Prikriveni kontest nastavljen je sve do kraja 80ih. Tako su Tom Cruise i Val Klimer bili savršen gay par u filmu „Top Gun“ (1986.) ili Charlton Heston i Jack Hawkins u „Ben-Hur“-u (1959.).
Ili… možda nije sve tako crno kako se čini – crnje je. Republika Hrvatska nema kinematografiju. U privatizacijskom procesu 1990ih, kao i sve druge uspješne tvrtke, tako su se uništile i produkcijske kuće koje su radile vrhunsku kinematografiju svog doba. U to vrije u RH postojalo je više desetaka što većih što manjih filmskih kompanija, od kojih je Jadran film iz Zagreba bio najpoznatiji i najuspješniji. Mediteran film iz Splita bila je druga najuspješnija produkcija u bivšoj Jugoslaviji.
Jadran film vodi Vinko Grubišić u suradnji s bivšim novinarem HRT-a Igor Mirković; Mediteran film otkupio je za 1 kn bivši šef HRT-a Antun Vrdoljak i prebacio je u Zagreb. Tvrtku danas vodi njegov sin Andrija i suprug poznate pjevačice Ivane Ranilović-Vrdoljak (Vanna).
A možda smimanje boys love filmova i nije tako uspješno. Upoznao sam dosta gay likova neke online neke uživo i kada smo počeli pričati o boys love filmovima i serijama te prisustvu queer likova u filmovima i serijama – rekli su i kako se radi o više-manje ambivalentnom pitanju. Ne, nije baš društveno prihvatljivo, ali homofobi su danas više na tome kako ne želite da njihova vlastita djeca budu gay – zbog nasljedstva i osude okoline – ali, čini se kako se više nitko ni ne trudi otvoriti otvoreno neprijateljstvo prema LGBTIQ+ populaciji općenito.
Imajte na umu, ovo: apsolutno se ne radi o odgovarajućoj veličini statističkog uzorka za procjenu ukupnog stava prema gay osobama u RH. I, fokusirano je najviše na kulturna događanja u urbanim središtima. Isto tako, ograničeno je osobnom perspektivom ljudi s kojima sam razgovarao, i seksualnom preferencom ljudi s kojima sam pričao. Da ne govorimo o… pulsirajućoj statistici koja demonstrira vrlo jasan stav o gay osobama u RH.
Stanovnici RH su najčešće veoma relaksirani kada je u pitanju LGBTIQ+ zajednica i nemaju ništa protiv gay i queer likova na filmovima i serijama. Oni koji su danas u kasnim 40-ima i stariji jasno se sjećaju lika Stevena Carringtona (Al Corley, Jack Coleman) u Spellingovoj hit sapunici „Dinastija“ (1981.-1989. + 1991.). Stoga bi u potpunosti podržali boys love sadržaj u hrvatskim filmovima i serijama ako bi bili snimljeni i prikazani na primjeren način.
Zbog novog slamanja identiteta reci mi kako se nešto vrlo dragocjeno događa u RH – Vlada se bori s održavanjem društvenog i ideološkog jedinstva kakvog ga je Franjo Tuđman zamislio. Ministri i sam premijer Plenković primjećuju pojedince i grupe ljudi koji vode prema inkluzivnom životnom stilu. Tako vide ljude kojima postaje ugodno u vlastitoj koži unutar fragmentirane subkulture. I tako u naciji u kojoj je državna kontrola svega i svačega, a poglavito medija – u nadi kako će jednom uspjeti upotrijebiti medije da se prestane s nadzorom ljudi. Unatoč tome, Vlada RH još jače steže obruč oko medija kako bi poslala jasnu poruku građanima da ono što velikom dragom vođi – Andreju Plenkoviću – nije po volji to se ne smije ni prikazivati.
U drugim nacijama, u kojima također postoji veliki utjecaj državne propagande, ovo je uvijek bio znak za pobunu. Jer, narodna kultura koja se spontano razvija nikada nije u liniji s onim što politika želi i planira – stoga, u normalnim društvima dolazi do pobuna.
Hrvatska filmografija još je jedan dokaz kako mi nismo normalno društvo. Dok, politika steže remen oko svih oblika prikaza muškarca osim fake macho tipova, koji se opiju i istuku ženu, dotle scenaristi, producenti, režisteri, glumci i ostali šute. Na ovaj način imamo sve manje i manje filmova koji će se moći prikazati.
Kažu kada propadne film propala je država. Hrvatski film propadao je 90ih kada i država.
Comentarios