Piše: Marietta Candi
Deklaracija o Dalmaciji koja sadrži i Prijedlog nacrta Statuta Dalmacije, čije je konačno donošenje nedavno najavio Europski parlament, izazvala je salve optužbi za separatizam od strane vladajuće garniture u Zagrebu.
"Padale su optužbe za izlazak iz ove međunarodne organizacije i raspisivanje izvanrednih izbora u četiri dalmatinske županije. Kako bi se ojačali ovakvi zahtjevi ispred središta Europskog parlamenta u Bruxellesu organiziran je miting na koji su, po već viđenom scenariju, autobusima dovođeni demonstranti iz raznih dijelova Slavonije, Hrvatske i BiH, posebno Hercegovine. U Bruxellesu je počeo rat dezinformacijama, na nekima od njih se predsjednici Europskog parlamenta, Roberti Metsoli prijeti smrću. Tako je atmosfera na relaciji Zagreb-Bruxelles dovedena gotovo do usijanja, a Dalmacija je, zahvaljujući Hrvatskoj vladi, postala novo potencijalno žarište nestabilnosti u Europi," glasila bi imaginarna novinarska izvješća.
Separatizma u Dalmaciji nema, odnosno ako ga i ima nalazi se u tragovima, i, koliko je poznato, do sada se nikada niti jedan od značajnijih dalmatinskih političara nije zalagao za takvu opciju. Ujedno, ako je točna činjenica, što nije – ali pretpostavimo da je – kako se Dalmacija, u kojoj živi otprilike 95 posto Hrvata, želi odcijepiti od Republike Hrvatske, tada je Republika Hrvatska u velikom problemu.
Međutim, u Dalmaciji nema separatizma, ali ima opravdanog nezadovoljstva njezinih stanovnika položajem ove regije unutar Republike Hrvatske. Ona je, naime, od nekadašnje lokomotive razvoja, kako su je nekada nazivali, došla do toga da je s indeksom 95 u odnosu na neke druge dijelove Republike Hrvatske klasificirana u nerazvijeno područje. Dalmacija je od najbogatije regije na Mediteranu postala najsiromašnija na kontinentu. Sada se postavlja logično pitanje: Ako je Dalmacija nerazvijeno područje, zašto uplaćuje 65% svih sredstava koje se sliju u državni proračun?
Godina za verifikaciju
Po stopi nezaposlenosti od 47% Dalmacija je na samom vrhu pet hrvatskih regija. Druga je Slavonija gdje stopa iznosi 24%. Unatoč ogromnoj stopi nezaposlenih i prosječnoj radničkoj plaći od samo 420 eura, zanimljiva je činjenica kako je Dalmacija najproduktivnija hrvatska regija koja generira 60% hrvatskog BDP-a. Treba se upitati što bi bilo kada bi Dalmacija imala puno zaposlenost.
Čini se kako je novi val netrpeljivost na relaciji Dalmacija-Zagreb, ovaj kojeg i danas živimo, započeo nakon izbora 1990. godine, kada je u Zagrebu konstituirana antidalmatinska većina, čiju okosnicu čini HDZ. Istovremeno, u velikim dalmatinskim gradovima (Split, Zadar, Šibenik i Dubrovnik) pobijedila „Koalicija narodnog sporazuma“ sastavljena od HSLS-a, SDSH, HKDS-a, HDS-a i HNS-a. HSLS je vladao Splitom sve do kraja 1990ih. No, izborna volja u diktatorskim režimima, kakva je RH bila '90ih, nije bitna. Tako su u ljeto 1990. postavljani povjerenici vlade, točnije prinudna uprava, tamo gdje HDZ nije pobijedio što je bio povod za pobunu Srba prvo u Dalmaciji, pa onda i u ostatku RH.
Međutim, nesporazuma je bilo i u vrijeme kada su i Zagreb i Dalmacija bili pod Jugoslavijom. Još 1921. godine je, nakon usvajanja Vidovdanskog ustava i predajom dijelova Dalmacije Italiji. I tada su se čule optužbe za separatizam koje su u to vrijeme stizale od takozvanih patriotskih snaga, ali čudi što su za svo to vrijeme od pojedinaca iz stranaka tadašnje vladajuće većine u Beogradu, pa čak i od tadašnjeg premijera Nikole Pašića, stizale optužbe za pojave separatizma u Dalmaciji i to samo zbog nekoliko odredbi u ponuđenom tekstu Statuta Primorske banovine, koje se nalaze u simboličnoj ravnini, a Dalmacija je i u to vrijeme bila redovno zakidana, stanovništvo ubijano, protjerivano, silovano, kuće paljene.
Nakon formiranja nove vladajuće većine poslije neregularnih izbora 2020., Ustavni sud RH osporio je preko 20 odredbi Statuta četiriju dalmatinskih županija i onako svedenih na minimum minimuma, čime je došlo u pitanje funkcioniranje tih županija u mnogim oblastima.
Iz Zagreba je više puta nagovještavano kako će se ovaj problem riješiti političkim pregovorima između središnje vlade u Zagrebu te Splita, Šibenika, Dubrovnika i Zadra, ali se to do danas nije dogodilo, tako da ovaj ustavno-pravni vakuum traje već skoro tri i pol desetljeća, a još nema nagovještaja njegovog raspleta. To polustanje ili međustanje bi možda potrajalo još neko vrijeme da se nisu dogodile dvije bitne stvari za vladajuću većinu u Zagrebu, prije svega za HDZ.
Ta stranka, koja je još od vremena revizije ustaštva gradila svoj imidž na „turbo patriotizmu“ i ekstremnom šovinizmu, odjednom je od strane svojih nekadašnjih političkih saveznika i ekstremističkih grupa i pokreta, koji su u određenim situacijama bili njihova udarna šaka u protestima koje su organizirali po Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima (sjetimo se samo branja kestena i šetnje plinskim bocama), počeli biti optuživani za izdaju nacionalnih interesa.
Što je najgore od svega, slične optužbe počele su stizati i od samog vrha HDZ-a, što je za njih imalo dodatnu težinu. Dakle, prvi razlog za skretanje pažnje na tobožnji dalmatinski secesionizam bio je kako bi se deficit patriotizma nadomjestio preko leđa Dalmatina i Dalmatinaca, gdje su se oni odjednom pojavili kao žestoki zaštitnici državnog jedinstva i borci protiv separatizma.
Drugi razlog je to što se baš sada ovako žestoko atakira na Dalmaciji leži u ambiciji HDZ-a da, raspisivanjem izvanrednih izbora, u neko skorije vreme kapitalizira svoj trenutni pad rejtinga, što je stekao u javnosti zahvaljujući stečenom imidžu njenog predsjednika Andreja Plenkovića kao beskompromisnog borca protiv korupcije, mada se već sada na nekoliko slučajeva potvrdilo kako je ta borba uglavnom selektivna i ne zahvaća članove HDZ-a.
U slučaju izvanrednih izbora zajedničari bi htjeli na tom valu popularnosti osvojiti apsolutnu većinu u Dalmaciji, ali, da bi se to dogodilo, moraju se prije toga isposlovati i izvanredni županijski izbori, u kojima već imaju većinu u sve četiri županije.
Greška u koracima lažnih ljevičara
Od kako je osvojila vlast na državnom nivou stranke vladajuće većine, ali najviše zajedničari, činili su sve kako bi se i na drugim nivoima – općinskim i županijskim, gdje god je za to bilo i najmanje šanse, stvorila ista vladajuća većina kao i na državnom. Tako je, što milom što silom, prekomponirana već stvorena nova vlast u mnogim općinama u RH i to po mjeri vladajuće većine iz Zagreba. Bez obzira na apsolutnu vladavinu Dalmacijom, ipak im je ova regija ostala tvrd orah. Razlog tome je činjenica što je u Dalmaciji najniža izlaznost pa se vladajući boje što bi bilo kada bar dio onih koji ne izlaze na izbore izišao.
Kako bi isposlovali izvanredne izbore u Dalmaciji, zajedničari su započeli s kampanjom osporavanja legitimiteta četiriju županijskih vlasti u kojima, oni imaju većinu, koristeći dva argumenta. Prvi, koji apsolutno ne drži vodu, je gubljenje jednog mjesta u županijskim skupštinama na izvanrednim izborima, koji su nedavno održani u Stankovcima. Drugi se odnose na optužbe za korupciju ključnih nositelja vlasti u županijama iz redova lažnih ljevičara.
Tu su, prije svega, spominjane zloupotrebe u vezi s Razvojnom bankom, koja je nedavno otišla pod stečaj, kao i potencijalne zloupotrebe u Fondu za razvoj. Međutim, ni u jednom od ovih slučajeva nadležna tijela nisu poduzela nikakve mjere protiv bilo kojeg od dužnosnika, pa se sve svelo samo na političku kampanju bez konkretnog pokrića.
Niti jedan od dva navedena argumenta nije im dao alibi za bilo kakve ulične proteste, jer bi se na njih malo tko odazvao. Zato im je, narodski rečeno, kao as na desetku došla najava predsjednice Europskog parlamenta, Roberte Matsole u vezi s donošenjem Deklaracije. Iako je sama Deklaracija sasvim benigan dokument, neki komentatori su ga okarakterizirali kao da se radi o „svetoj vodici poslije brijanja“. To je zajedničarima dalo i treći, ključni argument za pobunu protiv europskih institucija i raspisivanje izvanrednih izbora u Dalmaciji, kako se radi o separatizmu, što poslije raspada Jugoslavije mnogima još uvijek djeluje kao crvena krpa pred bikom.
Prosto je nevjerojatno kako jedna tako iskusna političarka kao što je Roberta Matsola u isto vrijeme napravi nekoliko teških gafova i time zajedničarima da, ali i drugima u „patriotskoj snazi“, argumente za organiziranje mitinga po uzoru na nekadašnju „jogurt-revoluciju“ u cilju rušenja europskih vlasti.
Prvi gaf je taj što je izašla s prijedlogom, a da prije toga nije konsultirao svoje partnere iz Europske komisije te ljude iz DDF-a i DK, koji su se mogli ograditi od ovog dokumenta. Drugi, ključni gaf, je trenutak s kojim se izašlo s ovim prijedlogom koji se poklopio s trenutkom donošenja presudne odluke u vezi s davanjem zelenog svjetla Ukrajini za početak pristupnih pregovora o članstvu u EU, što je okarakterizirano kao zabijanje noža u leđa Republici Hrvatskoj koja će imati manje mjesta u Europskog parlamentu.
Jer, kao što je već rečeno, bilo je niz drugih ranijih prilika kada je trebalo reagirati, a to se nije dogodilo, nego je izabran baš ovaj trenutak. Zašto, to zna samo Roberta Matsola.
I tako sad više nisu tema ni Slavonija ni nezaposlenost ni socijalna nesigurnost, nego nepostojeći dalmatinski separatizam. To ne može dugo trajati, bar ne koliko je trajalo u Tuđmanovo vrijeme, ali, dok traje, može nanijeti ogromne štete ne samo Dalmaciji nego cijeloj Republici Hrvatskoj, pa se čak loše odraziti i na odnose u regiji, jer se, po pravilu, nestabilnost u jednoj državi po sustavu spojenih posuda preljeva u najbliže nesigurno susjedstvo.
Comments