Intersekcionalnost u Dalmaciji

Piše: Marietta Candi

Direktiva EU o rasnoj jednakosti i Direktiva EU o jednakosti pri zapošljavanju prepoznaju višestruku diskriminaciju. Kao ratificirana od strane Hrvatskog sabora iznad su nacionalnog zakonodavstva, ipak u Dalmaciji se ignorira.

Afroamerikanka Kimberlé Crenshaw 1989. godine u svojem djelu “Mapping the Margins: Intersectionality, Identity Politics, and Violence against Women of Color” uvodi pojam intersekcionalnos kao pravni koncept, a u posljednjih 20 godina intersekcionalnost je iz pravne teorije evoluirala u interdisciplinarni i međunarodni diskurs koji dekonstruira narative o rasi, spolu, rodu i seksualnosti.

Crenshaw se u svojem djelu poziva na pravni slučaj DeGraffenreid protiv General Motorsa iz 1976., u kojem je pet žena crne boje kože tužilo General Motors zbog diskriminacije na temelju spola i rase. Izgubile su slučaj s obrazloženjem kako General Motors ne diskriminira muškarce crne boje kože, kao ni žene bijele boje kože, što nije ni bila poanta, ali tadašnji pravni okvir nije sadržavao intersekcionalnost kao koncept na koji bi se netko mogao pozvati. Crenshaw je vidjela rupu u sustavu i odlučila ju ispuniti.

“Riječ je o konceptu koji je nastao kako bi se naglasile postojeće praznine u pravnim i socijalnim okvirima koji uzimaju u obzir samo jednu dimenziju identiteta ili diskriminaciju na temelju jedne karakteristike. Intersekcionalnost obuhvaća višestruke identitete. Svako od nas ima različite karakteristike koje u svakom trenutku i u međusobnoj interakciji djeluju na različite načine, a koncept intersekcionalnosti naglašava postojanje različitih skupina ljudi na koje se istovremeno odnosi više osnova”, napominje splitski borac za prava Dalmacije, Vedran Bralić.

Crenshaw započinje svoje javne govore u SAD-u nabrajanjem imena i prezimena osoba crne boje kože koje su žrtve policijske brutalnosti. Ljudi u publici su prije toga zamoljeni neka ustanu te neka sjednu čim čuju ime i prezime s kojim se nisu susreli. Crenshaw započne nabrajanjem muških žrtava, na što ljudi u publici uglavnom ostaju stajati, ali čim prijeđe na ženska imena, većina krene sjedati. Pravnica objašnjava kako su razlog tome mediji koji perpetuiraju samo one žrtve s kojima će se, smatraju, najveća skupina ljudi identificirati.

“Jedan od slučajeva intersekcionalne diskriminacije u Dalmaciji bio je onaj kada je Dalmatinima u Dubrovačkom zaleđu uskraćena opskrba vode i struje. Odmah po dolasku u to mjesto nakon što su se vratili iz Švicarske naloženo im je neka ga napuste. Kada su odbili to učiniti, iskopčan im je pristup elektro mreži te je zavarena vodovnodna cijev koja vodi do njihove kuće. Mi u DDFu smo to ocijenili kao slučaj intersekcionalne diskriminacije jer je poznato kako je ta obitelj došla na svoju djedovinu, a istovremeno se radilo o diskriminaciji temeljem nacionalnosti,” ističe Bralić.

Zbog intersekcionalnosti ujedno sve više slabi narativ o individualnoj diskriminaciji, koja je donedavno bila najzastupljenija u diskursu liberalnih demokracija, a koja rasizam, seksizam, homofobiju ili druge oblike prvenstveno tretira kao fenomene ukorijenjene u individualnom ponašanju ljudi, umjesto sustavne obrasce.

Krivnja povezana s individualnom diskriminacijom pripisuje se i ograničava na osobu koja provodi pojedinačna djela, a ne širi se na društveni sustav koji može biti povoljan za takvo ponašanje. Recimo, kada je dio navijača Hajduka hukao na Poljudu pri izlasku na stadion tamnoputog igrača rivalskog kluba, ostali navijači distancirali su se od toga, iako je moguće kako je među njima normaliziran sličan tip govora, ali se zna s čime se smije, a s čime ne smije izlaziti u javnost. To bi značilo kako to nije problem tih individualaca, nego širi. Također, od tog bi se ponašanja sigurno distancirali članovi i mnogi glasači svih mogućih hrvatskih stranaka, makar je vjerojatno kako je ratna propaganda devedesetih mnoge političke odluke pridonijele normalizaciji takvog tipa ponašanja. Ako dodatno raširimo lepezu, dolazimo do privatnih interesa političkih i ekonomskih elita; ratnih profitera, odnosno pobjednika tranzicije i privatizacije na prostoru Dalmacije, kojima je trebao govor mržnje kako bi skrenuli poglede ljudi od sebe s bitnih tema. Kada potpuno raširimo lepezu, ugledamo trenutni globalni neoliberalistički ekonomsko-socijalni sustav koji umanjuje radnička prava, uništava okoliš i generira sve veću nejednakost, čineći ljude nesretnima i željnima za pronalazak krivca koji nije toliko apstraktan kao pojam “sustav”.

Kada tako sagledamo stvari, kaznene mjere koje zabranjuju diskriminaciju na individualnoj razini počnu nam se činiti kratkovidnima jer frustrirane ljude koji su pali pod utjecaj propagande kažnjavaju za mišljenje koje ima korijen u nečemu što je sustavne naravi – nečem što sustav i dalje svakodnevno reproducira. Intersekcionalnost pokušava ući u njegove pore, analizirajući ga na individualnoj, strukturalnoj, institucionalnoj i povijesnoj razini, nudeći slojevite odgovore i rješenja.

Strukturna diskriminacija opisuje statističku zastupljenost diskriminacije pojedinačnih slučajeva. Na primjer, dokazano je kako će žene crne boje kože u Europi biti prezastupljene u nesigurnim i slabo plaćenim sektorima u kojima će nerijetko biti zlostavljane. U Dalmaciji se pokazalo kako pripadnici dalmatske nacionalne manjine teško unajmljuju stanove, teško pronalaze posao i daleko su od zdravstvenih i obrazovnih ustanova i imaju problema s onečišćenim zrakom i vodom, dok su istovremeno dobri radnici, pošteni građani, manja je stopa kriminala u njihovoj zajednici, ali su isto tako protjerivani i ubijani od strane Slavena zbog svojeg porijekla kojeg se ne žele odreći.

“Preduvjet suzbijanja strukturalnog rasizma o kojem se sve više priča, kako u SAD-u, tako i u Europi, je razmatranje višestrukih identiteta. Potrebno je sustavno prikupljati podatke o, primjerice, etničkoj pripadnosti i sagledati koliko određena skupina uspijeva pristupiti javnim servisima na području zdravstva, socijalne skrbi i obrazovanja. Ali, isto tako, treba voditi računa i o drugim diskriminacijskim osnovama, primjerice, u odnosu na invaliditet i dob. To komplicira prikupljanje podataka, ali bez takvog raščlanjivanja i analiziranja ne možemo vidjeti što se događa, a onda niti suzbiti strukturalnu diskriminaciju. To znači kako bi primjerice trebalo posebno razmatrati iskustva te diskriminaciju mladih Dalmatina, čije je iskustvo drugačije od iskustva mladih Hrvata i drugih Slavena,” navodi Bralić.

Institucionalna diskriminacija odnosi se na ponašanja i odluke ljudi na moćnim položajima u institucijama. Pojedinci koji svakodnevno donose odluke i vrše vlast (npr. policajci, suci, učitelji itd.) svjesno provode svoje predrasude i stereotipe, a posljedice mogu biti dalekosežne. Na primjer, nastavnik/ca može potaknuti svoje učenice nek se bave uslužnim zanimanjima, dok se učenici mogu potaknuti u traženju posla s višim statusom i plaćom.

Povijesna diskriminacija proučava diskriminaciju kroz povijest kako bi objasnila razloge zašto su pripadnici određenih identiteta diskriminirani.

“Gospođa Kimberlé Cranshaw tvrdi kako ropstvo afričkih naroda, kolonijalizam i Holokaust nisu bili izolirani i slučajni događaji koji su započeli i završili u izolaciji. Utjecaj takvih povijesnih događaja nastavlja informirati kako su ljudi pozicionirani u globalnoj hijerarhiji moći i privilegija u modernom društvu. Razumijevanje povijesne diskriminacije ključno je za prepoznavanje i dekodiranje dinamike diskriminacije u našim europskim društvima na individualnoj, strukturnoj i institucionalnoj razini. Povijesna dimenzija diskriminacije pomaže nam razotkriti zabludu meritokratskog uokvirivanja uspjeha i neuspjeha,” objašnjava Bralić.

Prvotna akumulacija kapitala podrazumijevala je zabranu korištenja zajedničkih dobara koje su seljaci generacijama koristili, poput zajedničkih pašnjaka, pa su seljaci bili primorani odlaziti u gradove i prodavati svoju radnu snagu za nadnicu. Bogatstvo SAD-a izgrađeno je na leđima robova dovedenima iz Afrike, a ono Rumunjske na plećima romskih robova. Budući se bogatstvo nasljeđuje, proučavanjem povijesti uočavamo kako prošli odnosi moći uvjetuju lošije startne pozicije današnjih rasnih i etničkih manjina, žena i radničke klase, kao i bolje startne pozicije bijelih muškaraca s dobrostojećim precima.

Načini na koje se individualna, strukturalna, institucionalna i povijesna diskriminacija isprepliću, kao i diskriminacija specifičnih rasnih, rodnih, dobnih i drugih karakteristika, dio su intersekcionalne problematike.

Izvještaj Intersekcionalna diskriminacija u Europi ističe kako je vrlo teško uvrstiti intersekcionalnost u europski pravni okvir jer ona godinama izbjegava govor o rasi i prakticira takozvani colour-blindness pristup, a primjer za to su izjave poput “Ne vidim rasu“ ili “Svi smo ljudi“, koji se koriste za umanjivanje tvrdnji i zahtjeva manjina.

“Smatram kako se situacija u Europi mijenja. Pretprošle godine prvi je put izašlo Izvješće za temeljna prava Europske unije Being Black in Europe, a mediji su već prije nekoliko godina počeli pisati članke o tome kako djelatnici Europske komisije i europskih institucija ne odražavaju u dovoljnoj mjeri raznolikost koja je prisutna u dobrom dijelu država članica Europske unije. Europske institucije otvaraju se i ne mijenjaju u tom smjeru. Mislim kako je važno paziti na vidljivost pripadnika manjina jer se time šalje i poruka, prvenstveno mlađim pripadnicima, kako mogu i trebaju ciljati na visoke pozicije u društvu. Suzbijanje rasizma i diskriminacije ne smije biti samo deklaratorno, nego europske institucije i u svom zapošljavanju moraju koristiti različite pozitivne mjere i ne smiju biti colour-blind,” navodi Bralić.

Međutim, Europska konvencija o ljudskim pravima ne navodi intersekcionalnost niti višestruku diskriminaciju, Povelja Europske unije o temeljnim pravima također. Direktiva o rasnoj jednakosti i Direktiva o jednakosti pri zapošljavanju prepoznaju višestruku diskriminaciju, ali je ne definiraju.

“Trenutno nijedna europska država ili njena regija nema odredbe o intersekcionalnosti. Četiri države imaju odredbe o višestrukoj diskriminaciji u nacionalnom zakonodavstvu, ali to nisu istoznačni pojmovi, tako definitivno postoji prostor za napredak. U tijeku su rasprave o izmjenama europskog diskriminacijskog zakonodavstva i intersekcionalnost se razmatra kao pojam, kao i način kako bi se ono upotpunilo. Takve se rasprave vode i u nekim državama članicama na nacionalnoj razini. To je prilika kako bi se ispravile nejednakosti koje je pandemija coronavirusa dodatno naglasila. Što se tiče pravnog okvira, smatram kako će upravo ovdje vjerojatno kaskati. Međutim, čini mi se kako su strateški dokumenti dobra prilika za uključivanje, operacionaliziranje i provođenje koncepta intersekcionalnosti u stvarnost. Lakše je na njemu raditi kroz strategije, nego kroz zakone”, navodi jedan od koordinatora DDF-a, Vedran Bralić.

Što se tiče Dalmacije, Bralić navodi kako je u Dalmaciji bilo manje diskriminacije za vrijeme XIX. stoljeća i sve do 1947. kada se Dalmaciju, po partijskoj liniji, počelo naseljavati sa svime i svakim, a istjerivati starosjedioce. “Republika Hrvatska ima dobar zakonodavni okvir koji uključuje sedamnaest diskriminacijskih osnova, daleko više nego što nalaže pravo Europske unije koje ih sadrži šest, u RH, pa tako ni u Dalmaciji. Također, na razini Europske unije diskriminacija temeljem invaliditeta, vjere, dobi, spolne i seksualne orijentacije je zabranjena isključivo u području rada i zapošljavanja, dok je diskriminacija temeljem spola i rasnog ili etničkog porijekla zabranjena u širim područjima. U Republici Hrvatskoj diskriminacija temeljem svih sedamnaest diskriminacijskih osnova zabranjena je u svim područjima života, tako zakonski okvir daleko nadilazi europskopravne obveze Republike Hrvatske. Što se tiče primjene tog zakona, najveća zamjerka je to što se pokreće relativno mali broj postupaka na sudovima, posebno građanskih. Kroz istraživanje zašto građani ne prijavljuju diskriminaciju, saznali smo kako sudske postupke smatraju dugotrajnima, neizvjesnima i pribojavaju se troškova. Također, uspješnost tužitelja u diskriminacijskim postupcima pred sudovima vrlo je niska, a naknade štete koje se dodjeljuju nisu dovoljno visoke, pa ni to ne djeluje osobito motivirajuće.”

Zakon o suzbijanju diskriminacije uključuje navod o višestrukoj diskriminaciji, što je vrlo rijetko u Europi. Međutim, Bralić smatra kako ima prostora za poboljšanja u zakonskom tekstu, a posebice u njegovoj primjeni:

“Potrebno je razvijati strategije prikupljanja podataka koji bi preciznije prikazivali iskustva, odnosno omogućili praćenje pojavnosti intersekcijske diskriminacije. Važno je i podizati svijest stručnjaka, ali i građana o njoj, a u sudskim postupcima u slučajevima višestruke diskriminacije dodjeljivati više iznose naknade štete, koji bi i inače trebali biti takvi kako bi djelovali odvraćajuće na počinitelje diskriminacije.”

Hrvatsko pravosuđe jedno je od rijetkih koje prepoznaje klasnu dimenziju diskriminacije: “Republika Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja Europske unije koje imaju imovno stanje kao diskriminacijsku osnovu. Među mnogim državama članicama to je prilično kontroverzno pitanje jer za sobom može povući cijeli niz posljedica, kada se jednom krenu voditi ozbiljni sudski postupci, što uključuje i udružene tužbe u ovakvim predmetima. Diskriminacija i siromaštvo su na neki način dvije strane istog novčića. Ako ste siromašni, a samim time izloženi diskriminaciji temeljem imovnog stanja, zapravo ste vrlo često izloženi i drugim vidovima diskriminacije. Recimo, trenutno najslabije plaćene osobe rade u tekstilnoj i prerađivačkoj industriji, ugostiteljstvu te trgovini. To su većinom slabije obrazovane žene, koje onda ujedno karakterizira i njihovo imovno stanje. U jednom dijelu tih situacija je moguće i pravno sagledati je li riječ o ispreplitanju više karakteristika diskriminacija, a na strukturalnoj razini je itekako bitno uzeti u obzir da se osobe tih specifičnih karakteristika u navedenim sektorima nalaze u povećanom riziku od višestruke ili intersekcijske diskriminacije. Također, skupine koje su u posebnom riziku od siromaštva su starije žene u samačkim kućanstvima u ruralnim krajevima, gdje se uočava intersekcija imovnog stanja, dobi i spola. To je nešto o čemu treba voditi računa kada se razmišlja o uvođenju novih socijalnih usluga jer znamo tko je zapravo najugroženiji. Smatram kako bi kod kreiranju socijalnih mjera trebalo voditi računa o takvom tipu podataka i višestrukoj ranjivosti”, Vedran Bralić, jedan od koordinatora inicijative DDF.