Piše: Silvain Šverko
Projektom subvencioniranja Hercegovaca za kupnju stanova i kuća po Dalmaciji, Vlada RH otvoreno provodi antidalmatinsku politiku i planski, svjesno te maliciozno je uništava.
Lino Cindro se s pravom može nazvati građaninom svijeta.
Rođen je u Splitu, živio u Njemačkoj, Kanadi, Švicarskoj, gdje i sada živi. Njegov profesionalni put: od pro-poslovnog aktivista do doktora ekonomije i člana Rimskog kluba – jednog od najprestižnijih okupljališta svjetske intelektualne ekonomske elite.
Unatoč takvoj globalnosti, Lino CIndro oduvijek se bavio dalmatinskim pitanjima, nakon što je pokušao osnovati Institut za menadžment u Splitu i splitsku Burzu, financirao razne aktivnosti, a sada je postao jedan od članova Inicijative 26. veljače.
Bio je službeni savjetnik mnogih predsjednika banaka u RH, no to ga nikada nije spriječilo da se kritički izražava i ima luksuz govoriti istinu o situaciji kako u bankarskom sektoru i u Dalmaciji, tako i u svijetu.
- Gospodine Cindro, vi ste jedini Dalmatin koji je član Rimskog kluba. Davne 1972. godine Rimski klub predstavio je svijetu izvješće „Granice rasta“, pokazujući kako trenutni smjer u kojem se svijet kreće može dovesti do katastrofalnih posljedica. Što mislite kako je to utjecalo na ljude i političare, odnosno je li dovelo do stvarnih promjena?
- U Rimskom klubu ima manje od stotinu članova: takvo je načelo bilo ne primati više ljudi. Tamo stvarno ima ljudi koji dobro razumiju svjetske probleme, koji brinu o sudbini svijeta, pokušavajući nešto promijeniti. Utjecaj izvješća „Granice rasta“ bio je, naravno, značajan. Znate, upravo nakon te knjige u Europi su se počele masovno pojavljivati zelene stranke i razne zelene organizacije koje se bave ekološkim pitanjima.
Bilo je čak i utjecaja na neke šefove država. Imali smo tada nekoliko važnih sastanaka s ljudima koji su vladali državama. Međutim, nisu mogli postupiti prema preporukama te knjige, to se ne bi svidjelo većini. Oko knjige je bilo mnogo kritika, uglavnom od strane poslovnih ljudi i ortodoksnih ekonomista.
– Ali danas, 50 godina kasnije, ima mnogo razloga za kritiku stavova ortodoksnih ekonomista, s obzirom na niz kriza s kojima se nosimo i za koje nemamo odgovore kako ih prevladati. Postoji li u svijetu razumijevanje o potrebi novih ekonomskih modela s novim sustavima motivacije? Postoji li volja za njihovu provedbu?
- Mnogi ljudi su spremni, ali svijet nije spreman. Ortodoksni ekonomisti još uvijek ne dovode u pitanje sam ekonomski model koji se naziva „iskrivljenim kapitalizmom“. Nekoliko riječi o toj definiciji: prvo, besmislica je samo prihvaćanje ideje kako je rast bruto proizvoda glavna ocjena napretka i progresa; drugi – u tom kapitalizmu globalizacija je dovela do toga kako su siromašne zemlje postale još siromašnije, a bogate – još bogatije, barem do krize. Ali ono što je najvažnije, a što je zajedničko objema kategorijama zemalja – razlika između bogatih i siromašnih neprestano i katastrofalno raste.
Čovjek u tom sustavu nema nikakvu vrijednost, čovjek je samo "ljudski resurs". Sam naziv je duboko neprihvatljiv! Mislim kako se treba vratiti na tezu drevne civilizacije kako čovjek treba biti krajnji cilj svega, a ne resurs. Štoviše, to je resurs za uništavanje, prije svega uništavanje prirode čiji je dio.
- Kao ekonomist koji većinu vremena živite u Europi, vidite li već neke nove pristupe ili novu ideologiju koja bi se gradila na drugim vrijednostima, na ljudskim vrijednostima?
- Ne postoji razvijena ideologija kao takva i mnogi ljudi pokušavaju raditi na tome. Već je sve više ljudi koji su osobno vrlo kritični prema ovom sustavu, koji shvaćaju kako je on na kraju svog životnog ciklusa, jer ne može dugo postojati. Prisjetimo se kako u svijetu postoji još jedan financijski sustav koji uopće nije povezan s realnom ekonomijom.
Kad trilijuni dolara dnevno prelaze iz ruke u ruke, nad tim nema kontrole, na tome se zarađuju milijarde, na to se ne plaćaju porezi i to iskrivljuje ekonomiju. Što su banke prije radile? Prikupljali su sredstva, davali kredite, ulagali u gospodarstvo, u inovacije. Sada se glavni financijeri igraju raznim derivatima trgovine monetom, to je sasvim druga priča.
Podsjećam još na izvješće Rimskog kluba "Faktor 4: Trošak je polovičan, povrat duplo" autora Weizsäckera. Autor je tamo pisao o tome kako već postoje tehnologije, kako je moguće proizvesti sve što čovječanstvu treba koristeći četvrtinu energije i četvrtinu ostalih resursa onoga što sada trošimo.
Zašto nije prihvaćeno? U svijetu industrije postoji određena inercija. Dovoljno je zamisliti veliku strojogradnju: odmah treba nove tehnologije, treba nove tvornice, a onda je to preozbiljna revolucija, jer morate razmišljati u perspektivi od 4-5 godina, dok svi razmišljaju u perspektiva tromjesečne dobiti.
- S tim u vezi postavlja se pitanje: što je vrijednost?
- Moneta, odnosno valuta. (smijeh) Ljudi su naveća vrijednost, ali to Čikaška škola ne priznaje. Za njih je profit najveća vrijednost.
- Izbjegavate riječ novac. Zašto?
- Zato što novac nije sredstvo plaćanja. Novac je brojčani ekvivalent vrijednosti određenog proizvoda ili usluge. Dakle, novac nije onaj komad papira kojeg imate u novčaniku – to je moneta, odnosno u nacionalnim omjerima valuta. Novac je brojka na cijeni ili cjeniku koja ukazuje koliko što košta.
Definicija pojma novac u bankarstvu promijenjena je 1978. potpisivanjem „Bijele knjige“ iz Batton Rougea od strane Margaret Thatcher i Ronalda Reagana uz prisustvo Miltona Friedmana i Friedricha Hayeka kojim je uspostavljen neoliberalizam u zapadnom svijetu. Oni su novac sveli na monetu, odnosno valutu kako bi se izbjeglo traženje razloga skupoće.
- Je li to ljudska priroda?
- Sada ću vam ispričati malo o japanskom iskustvu. Nakon što su izgubili u ratu, htjeli su pobijediti u miru – ekonomski pobijediti SAD. Stoga je vođenje posla postalo domoljubna stvar, a glavni oklada bila je na ljudima. Bilo je 10 puta manje odvjetnika na 10.000 ljudi nego u SAD-u. Taj se sustav temeljio na povjerenju. I dala je kolosalan rezultat.
Još jedan primjer. U Švedskoj su predstavnici sindikata, vlasnika i vlade uspjeli pronaći zajednički jezik i odlučili: umjesto povlačenja deke u svakom smjeru, trebamo surađivati. I velika poduzeća uključivala su predstavnike sindikata u nadzorne odbore tih poduzeća. Sindikati su počeli učiti radnike učinkovitijem radu, jer će tada poduzeće više zaraditi, a radnicima će se povećati prihodi, jer to jamči prisutnost sindikalnog povjerenika u nadzornom odboru.
U Japanu su za to postojali povijesni preduvjeti, au Švedskoj su na isto došli iz racionalnih razloga. U obje te zemlje oklada na povjerenje i ljude imala je kolosalan učinak.
- Zašto smo daleko od takve razine povjerenja u Dalmaciji?
- Dalmacija ne zna ništa o iskustvu Japana ili Švedske. A kada nekome ukažete na to, uporno odbijaju bilo kakav vid progresivnog djelovanja. Jako je teško o tome govoriti, ovdje je uobičajeno slušati nacionalistička trkeljanja kojim se pere mozak neobrazovanom stanovništvu. A, postoje i drugi razlozi.
Prvi hrvatski političari možda jesu iskreno željeli novu državu, ali nisu odustajali od razmišljanja kako preuzeti gospodarska poduzeća. Nije se promovirala pravdu i povjerenje. A povijesno nasljeđe nije ono što bi promicalo povjerenje. Uostalom, nema jasnih i razumljivih programa, kako i što učiniti da se ovo ostvari.
- Pa, programi postoje, ali tko ih provodi?...
- Zapravo, morate imati odgovore na pitanje ne samo "što treba učiniti", nego i "što možete učiniti i na koji način". Program mora biti realan, jer za provođenje bilo koje politike morate imati alate. Volio bih vidjeti program u kojem postoje pokazatelji i alati za provedbu.
- Znate, hrvatska vlada ima mnogo alata. Izražena je želja za reformama i obnovom sustava. Što je na kraju uspjelo, osim monopolizacije vlasti?
- Pa, uzmimo takav primjer. Više puta je rečeno kako se RH želi dublje integrirati u Europsku uniju. S 1. siječnja primamo euro. Za godinu-dvije postat ćemo dio Schengenske zone. I što onda? Premijer i predsjednik pljucaju po Europskoj uniji. Znači li to kako se žele približiti Rusiji, unatoč Plenkovićevom deklarativnom podržavanju Ukrajine?
Dakle, postoje izjave i deklaracije, a postoji li ono što činimo kako bi te dokumente proveli. Pa Kolinda je rekla kako se ne treba držati zakona kao pijan plota. O čemu dalje pričamo?
- Stječe se dojam kako stvarno nisu htjeli i ne žele. Zašto ne žele? Uostalom, je li logična želja ući u klub najbogatijih zemalja gdje zakoni funkcioniraju i gdje se svi drža zakona kao pijani plota?
- Znate, ovaj hrvatski političar, koji je trenutno na vlasti, spaja biznis i politiku. Nije im u interesu dublja integracija s EU. Jer njihova motivacija definitivno nije „radimo i činimo više dobra za društvo“ (smijeh). Kažem to vrlo delikatno.
- Ali te političare ipak bira narod. Ljudi to ne vide, ili ne žele vidjeti, ili nemaju priliku vidjeti?
- Želim napomenuti sljedeće: revolucija iz '90. bio je fantastičan događaj. Što su ljudi tada htjeli – istinu i slobodu, tada o ekonomiji nije bilo ni riječi. Pred izbore 2000, iz HNS-a su izjavili kako će u 4 godinw otvoriti 200.000 radnih mjesta, da, jesmo, za Dalmatine/Dalmatince, ali ne u Dalmaciji.
Ja znam činjenicu kako je problem uvijek u ljudima. Da, imamo situaciju u kojoj birači prodaju svoj glas za 100 kuna. Ali oni to rade jer su u vrlo teškoj situaciji. U svijetu u kojem je potrošnja postala glavni cilj ljudi, siromašnima je vrlo teško živjeti s minimalnim sredstvima. HDZ-u i njegovim parastrančicama je politika business, to što će dati 100 kn nekome da glasa za njega je ništa prema procijenjenoj zaradi.
Možda bi, da postojimo u globalnom kontekstu, bilo više šanse da postojimo drugačije. Zato postoji inicijativa 26. veljače čiji je zadatak svima – i ljudima i političarima – pokazati kako se treba vratiti drugim vrijednostima.
- Sada se pojavljuju mnoge građanske inicijative, čiji je zadatak pokazati ljudima pravo stanje. Konkretno, DDF ima vrlo specifične kriterije za mjerenje kvalitete političara. Može li se raditi na promjeni situacije i donijeti taj novi kontekst?
- Podržavam DDF i mogu reći kako ljudi rade kao mravi bez greške. To što ne uspijevaju nije njihov problem, već problem psiho-patološke razorenosti društva u kojem rade. Reći ću ono što već godinama govore iz DDF-a: ne vjerujem u nikakve uvjetne reforme u nekim područjima. Potrebna nam je totalna transformacija sustava, strukture političke moći i ekonomskog modela. A to je sada vrlo važno – simbiotski suživot s prirodom. To neće moći ni vlast ni, nažalost, oporba. Ovdje su potrebni potpuno novi pristupi.
Ostajem sanjar i vjerujem kako će to učiniti ljudi najmlađe generacije koji sada imaju 18-20 godina, ako ih roditelji i škola upute u to. Ima i nekih starijih koji razumiju situaciju i bit će savjetnici, ali ovi mlađi će odraditi posao. Vjerujem kako je trenutna situacija u Dalmaciji najgora od 1994. Ali nedavno je bilo toliko mnogo mreža među ljudima.
Projektom subvencioniranja Hercegovaca za kupnju stanova i kuća po Dalmaciji, Vlada RH otvoreno provodi antidalmatinsku politiku i planski, svjesno te maliciozno je uništava. To se treba zaustaviti. Hercegovci nemaju što raditi u Dalmaciji. Treba ih protjerati, blokirati im imovinsku masu i oduzeti im imovinu (dakle, prava nad korištenjem imovinske mase). Tek će tada Dalmacija imati priliku za ostvarenje svojih ciljeva: reintegracija svog teritorija te potpuna regionalizacija i decentralizacija, odnosno njena potpuna autonomija.
- Koliko su, po vama, važni sljedeći izbori, ovisi li nešto o njima?
- Izbori su važni. Ako čekamo samo 2024., onda će u slučaju lošeg rezultata oporbe biti jasan signal: vlast može raditi loše kao što radi i sada. Ako se dogodi drugačije, ako bude rezultata za oporbu, to će biti upozorenje vlastima.
- Mogu li idući izbori postati prilika za nove političke snage i nove političare?
- To bi samo pomoglo u korjenitim reformama sustava. Ne mislim kako bi mladi trebali ulaziti u postojeće stranke. Moraju ići sami kako bi se ponovio proces iz travnja 1990. Početi od nule, a zatim možete doći do vrha s kritičnom masom, a zatim dominirati.
Izbori će potaknuti nove mreže. Ljudi će slijediti one koji su spremni izaći s novim pristupima i novom ujedinjenom snagom. Time bismo mogli učiniti veliku uslugu Europi, pa i svijetu. Jer i tamo im treba nova filozofija u politici, ali postoje etablirane ideologije.
I ne trebamo misliti da smo najgori, trebamo se fokusirati na to da smo sposobni ponuditi nove vizije za cijeli svijet.
留言