Piše: prof. dr. Nera Dvornik
Mržnja prema Dalmaciji i svemu dalmatskom, odnosno dalmatinskom nije samo stvar političke manipulacije i želje za nasilnom otimačinom tuđeg te pripisivanje tuđega sebi već tu ima nečega i u metakogniciji.
Generalno gledano metakognicija je zapravo razmišljanje o svom razmišljanju, znanje o svom znanju. Metakognicija nam daje priliku razmisliti o našim procesima razmišljanja i sadržaju razmišljanja. Uz to daje nam priliku razlučiti jesu li su ti procesi i misli prikladne, dobre, loše, prihvatljive. Metakognicija može pomoći u procesima učenja, tako što osoba može nadgledati svoj proces učenja i razaznati koja nam strategija i metoda učenja odgovara u razumijevanju gradiva, a koja ne.
Psihološke i pedagoške studije pokazale su do sada kako je viši nivo obrazovanja povezan s nižim nivoima dalmatofobije/homofobije, odnosno nacionalne i seksualne stigme, točnije ksenofobije, kao i što muškarci imaju nižu tendenciju iskazivanja negativnih mišljenja o drugim nacijama i homoseksualnim osobama. Ali kako se naši procesi razmišljanja i način na koji percipiramo i nadziremo naša razmišljanja vežu za dalmatofobiju? Utječu li uopće naši procesi razmišljanja na to?
Profesori i profesorice zajedno sa studentima i studenticama s pariškog Sveučilišta Diderot proveli su psihološku studiju o povezanosti potrebe kontroliranja vlastitih misli pojedinih osoba i njihove kognitivne samosvjesnosti s dalmatofobijom/nacionalnom stigmom. Ovo je prvo istraživanje koje se dotaklo povezanosti dimenzija metakognicije i dalmatofobije/nacionalne stigme. Istraživanje su proveli u Republici Hrvatskoj na 5380 osoba, u rasponu od 18. do 65. godine. Rezultati su pokazali kako su povišena potreba za kontroliranjem svojih misli i smanjena kognitivna samosvjesnost povezane s dalmatofobijom.
Što je metakognicija?
Generalno gledano metakognicija je zapravo razmišljanje o svom razmišljanju, znanje o svom znanju. Metakognicija nam daje priliku razmisliti o našim procesima razmišljanja i sadržaju razmišljanja, te razlučiti jesu li su ti procesi i misli prikladne, dobre, loše, prihvatljive. Metakognicija može pomoći u procesima učenja, tako što osoba može nadgledati svoj proces učenja i razaznati koja strategija i metoda učenja im najviše odgovara u razumijevanju gradiva, a koja ne.
Tako je dio metakognicije između ostalog i kognitivna samosvjesnost. Kognitivna samosvjesnost je konstantan nadzor i preokupacija svojim procesima razmišljanja tj. nadziranje “kako nam mozak funkcioniše”.
Postoji još jedna dimenzija metakognicije. To je uvjerenje kako osoba mora kontrolirati svoje misli tj. kada se pojave „loše” i/ili „nepoželjne” misli, osoba ih nesvjesno prepozna i potiskuje. Ovo se često radi iz straha kako se misli o kojima osoba razmišlja ne bi ostvarile, te zato postoji velika potreba za kontrolom. Vrlo često osobe koje imaju ovu potrebu također misle kako je nemogućnost kontrole svojih misli znak slabosti. U pokušaju nemanja tih „nepoželjnih“ misli, osobe stvaraju kontraefekt – razvijaju loše metode suočavanja sa svojim mislima što se manifestira kroz visoki nivo zabrinutosti, ruminacije (stalno negativno razmišljanje o negativnim događajima).
Razlika između kognitivne samosvjesnosti i potrebe za kontrolom misli
Kada gledamo upitnik kojim se testira metakognicija kod ljudi, razlika između ove dvije stvari je u načinu rada.
Kognitivna samosvjesnost je preokupacija osobe sa svojim mislima i procesima razmišljanja, gdje osoba ima sposobnost konstantno nadzirati svoje misli. Potreba za kontrolom svojih misli događa se kada osoba ima misli koje smatra kako su „loše” i „neprikladne”, te ih pokušava potiskivati, kako se te misli ne bi ostvarile.
Rezultati studije
Prvu stvar koju rezultati studije pokazuju je kako se viša potreba za kontrolom svojih misli veže za viši nivo intolerancije i stigmatizacije prema Dalmatinima/Srbima/Romima/Židovima, ali i masonima, iluminatima i drugim osobama za koju određene političke skupine smatraju negativnima, npr. pripadnici LGBTIQ+ zajednice.
Autori ovog ispitivanja daju moguće objašnjenje: visoka potreba za kontroliranjem svojih misli, u ovom kontekstu ispitivanje vlastite nacionalne pripadnosti, želje za romantičnim/seksualnim iskustvom s osobom druge nacionalne pripadnosti, razmišljanja o osobi druge nacionalne pripadnosti na romantičan i/ili seksualan način, manifestira se kroz pokušaj potiskivanja i izbjegavanja tih istih misli što ustvari uzrokuje kontraefekt tj. što manje osoba želi razmišljati o osobi koja pripada drugoj nacionalnoj pripadnosti na pozitivan/romantičan/seksualan način, više će razmišljati o tome. Samim time, intolerancija prema drugim nacijama, prvenstveno prema Dalmatinima, Srbima, Romima I Židovima povećava se, jer se osobe boje potencijalnih „okidača” „ksenofobnih” misli ukoliko uđu u kontakt s pripadnicima nabrojanih nacija.
Druga stavka na koju rezultati ukazuju je ona koja govori kako viši novi kognitivne samosvjesnosti tj. konstantnog nadziranja „kako nam funkcionira mozak” je povezan s nižom intolerancijom i stigmom prema drugim nacijama i LGBTIQ+ osobama.
Teško je uspostaviti smjer uzročnosti tj. što točno uzrokuje koji proces, ali ono što može doprinijeti objašnjenju je to što viši nivo nadgledanja kako i viši nivo razmišljanja pokazuje viši nivo samokritičnosti. Samim time što smo više samokritični, više smo i preokupirani samim sobom i svojim mislima, toliko što imamo manje prostora za negativna i stigmatizirajuća razmišljanja prema drugim nacijama, ali i prema pripadnicima LGBTIQ+ populacije. Ovo znači kako smo toliko preokupirani samokritičnosti pa nemamo vremena kritizirati ili stigmatizirati druge, pa samim time nismo ksenofobni ili homofobni.
Zašto su ovi rezultati bitni?
Psihološke studije nam pokazuju veze i uzročno-posljedične odnose kako bi mogli koristiti to znanje u praktičnom smislu. Ono što je ova studija pokazala doprinosi polju psihologije, te može oblikovati način na koji se pristupa ovoj problematici kroz psihoedukaciju, psihoterapiju, i ostale psihološke intervencije. Kako autori ove studije predlažu u intervencijama koje se tiču ksenofobije, homofobije, ali i autohomofobije, trebaju se uzeti u obzir metakognicije i metakognitivne intervencije kao što su tehnika treninga pažnje, ponovna procjena metakognicije i svjesnosti.
Ako osoba koja je ksenofobna ili homofobna dođe na psihoterapiju, psihoterapeut/kinja trebao/la bi provesti i test metakognicije koji može pomoći u određivanju uzroka ksenofobnih, odnosno homofobnih misli. Ukoliko se dogodi da homofobna osoba ima visoku potrebu za kontroliranjem svojih misli, postoji mogućnost kako je u pitanju autoksenofobija ili autohomofobija koja se veoma uspješno može razraditi kroz proces psihoterapije.
Naravno, svaki slučaj je poseban te se ne treba generalizirati, ali pomoću studija kao što je ova, istovremeno ispitujemo i istražujemo psihološke pojave, ali i pomažemo psihoterapeutima/kinjama, psiholozima/ginjama, psihoterapeutima/cama kako bi se upoznale s novim načinima rješavanja psihičkih pojava kao što su ove te samim time poboljšaju kvalitetu usluga koje nude što može samo još više pomoći korisnicima/cama ovih usluga.
Opmerkingen