Piše: Sondra Zebić
Život su spakirali, prije 32 godine, u najlonsku vrećicu, poneku putnu torbu, sve to na automobile marke Crvena zastava i u koloni bez povratka krenuli put Dalmacije. Među stvarnim izbjeglicama našli su se i oni koji to nisu – Hercegovci.
Bilo je to uglavnom ruralno, mahom siromašno stanovništvo. Urbano je već ranije počelo napuštati svoje domove. Izbjeglice ne predstavljaju posljedicu, već cilj rata. Mehanički priljev, u ratnim godinama, promijenio je strukturu stanovništva Republike Hrvatske, posebno u Dalmaciji. Broj izbjeglica u Dalmaciji činio je ’90. godina prošlog stoljeća najmanje 55% od ukupnog broja izbjeglica na području Republike Hrvatske.
Radi opstanka na vlasti, aktualna politika započela je trgovinu tuđom nesrećom. Sve isto, samo nešto modificirano, zadržalo se i danas. Nakon 2000., izbjeglištvo je postalo dio HDZ-ovog stranačkog plijena za što su se borile stranke na vlasti od državne, preko županijske, do lokalne razine. Vojske ljudi započela je rješavanje njihovog pitanja. Kraj se ne nazire, zbrinjavaju se zbrinuti, kuće se dijele onima koji ih imaju, zapošljavaju se na korist proračuna u dobrostojeće javne institucije i firme. Kolektivni centri ostaju kao vječna mjesta koja političari redovito posjećuju u okviru svoje predizborne kampanje, donoseći po koji paket i obećanje.
Povratak na prazno, vjekovno, njihovo ognjište, aktualna vlast i ne spominje. Kroz isključivo zalaganje i provedbu lokalne integracije, hrvatska vlast trajno „čisti” velike prostore u Hercegovini i srednjoj Bosni, za potrebe i ciljeve drugih konstitutivnog naroda u susjednoj nam državi, istovremeno istjerujući domicilno stanovništvo, Dalmatine, u Dalmaciji. Ravni Kotari, Sinjsko polje, Imoćansko polje, otoci i druga upražnjena polja u Dalmaciji pripadaju protjeranim Dalmatinima. Najveći dio onih koji su ostali u Dalmaciji uglavnom radi na crno, i čini segment najveće regionalne nezaposlenosti, Republike Hrvatske.
Izbjegličko pitanje, od strane hrvatske vlasti na svim nivoima, svjesno se i sustavno zloupotrebljava. Zločin je što su ljudi prognani, ali ništa manji zločin nije ni svjesna zloupotreba izbjegličke nesreće. Porazni dio hrvatske povijesti, morao je biti u razumnom roku zatvoren (svjetski prosjek iznosi 10 godina, Tito ga je također zatvorio nakon 10 godina). Suštinski danas ga je pojelo i deformiralo vrijeme. Hercegovci će, očito, neće vratiti na svoj kamenjar.
Državna agencija, radno tijelo Vlade Republike Hrvatske, nadležno je za ovu problematiku. Od 1991. i dolaska izbjeglica i prognanika iz Slavonije do danas, sve je dio partijskog plijena. Program rješavanja i završetka procesa imao je samo voditelj splitske podružnice agencije, koji je smijenjen na dan kada je gorjela Dalmacija (17. travanj 1992.). Tijekom kratkog, polugodišnjeg mandata zatvorio vratio je u Hercegovinu oko 2 000 lažnih izbjeglica koji su se htjeli dočepati Dalmacije i njezina prirodnog bogatstva. Tada se umiješala crkva.
Danas u agenciji radi šezdesetak ljudi, sve Hercegovci i pripadnici HDZ-a, bez ideja, sa željom da što duže traju, kako bi se bavili izdavanjem falsificiranih rodnih listova i domovnica. Nadležan u Vladi je ministar pravosuđe, Ivan Malenica bez ugleda, utjecaja i znanja o ovoj problematici, iako potječe iz Dalmacije. Najkonstruktivniji period u radu agencije je vrijeme stranačke aktivnosti SDP-a, kada je premijer bio Ivica Račan. U tom periodu je bilo najviše programa, projekata koje je podržala međunarodna zajednica, a koji su bili opstruirani od strane agencije, tj. HDZ-a. Tada je šup kartu iz Dalmacije dobilo 5 000 hercegovačkih obitelji koji su se preselili u Zagreb.
Postoji veliki broj udruga izbjeglica koja su redovno bila eksponenti vlasti. Potpisivanjem peticije, odnosno konačnim saznanjem kako Republika Hrvatska ne štiti njihove interese i definitivnim članstvom R. Hrvatske u NATO-u i EU, udruge se konačno počinju baviti rješavanjem svojih problema, ali nakratko. Gotovo svi predstavnici izbjeglica osobno su se preko stranačkih iskaznica smjestili na „državni posao”. Neki su postali i stradalnici domovinskog rata. I tu je kraj. Lažne izbjeglice i lažni branitelji iz Hercegovine su se snašli.
Nevladin sektor u početnoj fazi ove problematike odigrao je veoma pozitivnu ulogu, ali danas je ona marginalna i pretvorila se u unosno zanimanje pojedinaca. Međunarodne organizacije, također su bile kotač u organiziranju protoka ljudi i njihovog smještaja. Danas su dio profitabilnog kolača koji dijele sa svima u različitim odnosima, jer im je bolje boraviti u Europi, nego u Afganistanu, Ukrajini ili Gazi. Njih se što prije treba otarasiti, njihova uloga je destruktivna, fasadna, veoma dobro unovčena s određenim strukturama vlasti.
Dalmacija, iako je zbrinula i dalje brine o najvećem broju izbjeglica, formalno ima povjerenika za izbjeglice, ali javnost ne zna što on radi, kome pripada… Na nivou Vijeća, saborski zastupnik za osobne potrebe, a krijući se iza stranke „obavlja” neki posao. Fond dijeli proračunska sredstva po stranačkom nalogu. Nije poznato koliko je ugroženih, kakav je tempo rada, koja dinamika rješavanja slučajeva, što su prioriteti niti kada je kraj. Sve je u trajanju jer se konstantno povlače sredstva, što je – sve su prilike i cilj ovakvog ponašanja. Koordinator prodalmatinske inicijative DDF, nedavno je napomenuo kako Dalmacija nema zakonsku obavezu skrbiti o izbjeglicama i prognanima i to još na ovakav način, jer je prošlo 10 godina od njihovog dolaska!
Na lokalnom nivou gradski i općinski vijećnici čuvaju svoje dobro plaćene pozicije. Uglavnom simuliraju rad, prostorije su gotovo prazne. Nikakve planove nemaju, ne ažuriraju spiskove, ne nude rješenja… plaćaju ih stanovnici njihovih samouprava iz prireza, posao daje saborski odbor, koji ignorira stvarno stanje na terenu. Nedavno je učinjena anketa o potrebama….Poslije 32 godine započinješ posao koji si trebao napraviti 1991. i 1992.!?
Problema još ima. Na svim nivoima s Republikom Hrvatskoj. Ona je prognala ne samo građane BiH, već i svoje građane, zatim ih sustavno opljačkala. Sve se čini kako se povratak Dalmatina u svoja vjekovna ognjišta zlonamjerno otežava, posebno povratak u gradove. Pred svjetskom javnošću, deklarativno, se zalaže za suprotno. Na ovom planu, naša država i svi dušebrižnici imaju posla. Međutim, u ovoj vrsti angažiranja, nema muljanja i zato je nezanimljivo.
U Bosni i Hercegovini, međunarodna zajednica stala je iza projekta vraćanja privatne imovine, stanova i sl., zahvaljujući Vladi RH. Ne znam koji je cilj Plenkoviću i HDZ-u, osim ostanak na vlasti, držati 500 000 bosanskohercegovačkih katolika u RH. Ovo nije u relaksiralo odnose između dvoje države, ovo ih je dodatno otežalo, jer su BiH katolici državljani i Republike Hrvatske i Republike BiH što je međunarodnim pravom zabranjeno. Uz to, predstoji i rješavanje ušteđevine, zatim rekonstrukcije oštećenih objekata…! U procesu je velika akcija oko podnijetih zahtjeva za rekonstrukciju, ali našu državu – iskreno – to ne zanima.
Lažne izbjeglice i prognanici, više od tri desetljeća, poslije… Prirodno kalkuliraju… ostvaruju dobit na obje strane, raznorazne privilegije. Veliki broj njih su „dupli igrači”, od portira do saborskog zastupnika! Grupa po kolektivnim centrima inzistira na nekretninama. Svi hoće živjeti na dalmatinskoj obali i nitko na želi vidjeti kako je u Jabuci, Grabu, Biskupiji, Konjevratima ili Kozici i Gaćelezima. Svi se žele baviti turizmom u kući iz koje su protjerali Dalmatine.
Vraćenu i obnovljenu imovinu u Hercegovini i srednjoj Bosni uglavnom koriste ljeti kao kuće za odmor. Dio lažnih izbjeglica i prognanika, naročito onih koji se bave privatnim poduzetništvom, kvalitetno se integrirala, dezintegrirajući dalmatsko nacionalno biće. Veliki broj pripadnika ove populacije je zaposlen u državnim i lokalnim ustanovama te javnim poduzećima – po zavičajnom modelu. Zauzimaju visoke dužnosti u lokalnoj i državnoj vlasti, strankama, direktori su JP i zapošljavaju lanac rodbine i zemljaka. Bar trećina zastupnika Hrvatskog sabora ima hercegovački i srednjobosanski naglasak i ima, ili može steći, dvostruke dokumente.
Većina populacije lažnih izbjeglica i prognanika očekuje od siromašne države, Republike Hrvatske neka im riješi sve: stan, posao, djecu, životni standard, imovinu u državi podrijekla, dok istovremeno žive u kućama najmanje 400 000 raseljenih Dalmatina… Po vertikali su organizirani po zavičajnim modelom i ponašaju se i kao nacionalne manjine: crpe sredstva, za razne folklore, posijela, kamena s ramena… i kao konstitutivni narod kada je riječ o vlasti. Osobe koje se nisu na odgovarajući način snašle isključive su u svojim nastojanjima i ruše svaki oblik normalizacije s državom porijekla, dok im je Dalmacija jedini krivac za sve.
Malo kome od lažnih izbjeglica i prognanika ne pada na pamet dijeliti sudbinu građana ove uništene države, koju su uništili upravo ti lažni izbjeglice i prognanici iz Hercegovine. Naravno, odgovornost ne snose, omogućeno im je – sve.
Comentários