Piše: Sondra Zebić
Iako mlade boli neka stvar za politikom i političarima sve se češće može čuti kako mlađima od 18, a starijima od 16 godina života treba omogućiti biračko pravo po uzoru na neke zapadnoeuropske države.
Pred svaki izborni ciklus pojavi se pitanje o sudjelovanju mladih u političkim procesima. Jedna od tema koja se tako pojavi svakih par godina (površnim listanjem tiskovina i portala, na ovu temu nailazimo 2007. a kao temu kada se izvješćuje o glasanju u drugim zemljama još i 2011. i 2015, pa ponovno kod nas 2020. i sada 2024).
Obzirom na relativno česta izvješćivanja o ovoj temi, postavlja se logično pitanje treba li pomaknuti dobnu granicu pasivnog biračkog prava s 18. na 16. godina života?
Mladi nisu zainteresirani za politiku
Bez obzira na široko rasprostranjeno mišljenje kako mladi nisu zainteresirani za politiko i o njihovom slabom sudjelovanju u političkim procesima ipak možemo bazirati i na nekim znanstveno-politološkim istraživanjima, a ne samo na ’’osjećaju’’.
Istraživanje neovisne agencije CCO iz Splita iz 2022. govori kako samo jedna trećina mladih redovno izlazi na izbore, dok 60% njih nikada nije glasalo (dobra granica mladih je 30 godina). S druge strane, osobe starije od 45 godina redovito izlaze na izbore. Razlozi za to su svakako isto poznati: mladi ne osjećaju obraćanje političara njima, a postoji i snažno nepovjerenje u političke procese (’’svi su isti’’, ’’gdje sam tu ja’’ „gdje je tu moja grupa“, ’’nemam za koga glasati’’, ’’moj glas ništa ne vrijedi’’ i slični dominantni odgovori koji spadaju u ove kategorije).
Iako nam je točna izlaznost prilično nejasna, uslijed brojne dijaspore, točnije pripadnika jednog od tri konstitutivna naroda u BiH – Hrvati (to je razlog zašto je broj upisanih u birački spisak toliko velik u odnosu na broj stanovnika prema zadnjem popisu ili broj izišlih na birališta), procjene su kako je ona negdje prilično nerespektabilnih 46,9% – s 1,705 milijuna izišlih na izbore uz oko 3,678 milijuna ukupnih birača u RH.
Rješenje problema nezainteresiranosti mladih za političke procese trebalo bi tražiti u animiranju onih mladih koji u njima mogu sudjelovati, a ne baš u širenju biračkog prava na još mlađe, i samim tim još manje zainteresirane skupine mladih. Interesantno je kako ovakav korak izgleda najviše podržavaju lažna ljevica i krajnja desnica, odnosno Možemo! i HČSP, barem sudeći prema izjavama njihovih lidera iz ožujka ove godine.
Slabi argumenti za
Prvi argument za spuštanje dobne granice biračkog prava s 18 na 16 godina života je to kako će ovo povećati kvalitetu demokracije, jer će se u političke procese uključiti novi ljudi širenjem biračkog prava. Drugi argument je onaj koji govori kako mladi sa 16 godina već mogu donositi određene pravno obvezujuće odluke, na primer stupiti u bračne odnose ili ostvariti radni odnos (pod uvjetom dobivanja suglasnosti roditelja), pa bi širenje biračkog prava bio prirodan proces.
Treći argument je kako su neke države, prije svega zapadnoeuropske i neke američke savezne države ovakav korak odavno učinile. U europskim okvirima, to su Nizozemska, Belgija, Austrija, Malta i Grčka gdje mladi sa 16 godina imaju puno pravo glasa na svim izborima, kao i Estonija, Njemačka i Škotska gdje mladi mogu glasati samo na lokalnim i regionalnim izborima.
Ovi argumenti baš i nisu nešto posebno uvjerljivi. Što se tiče ponašanja drugih država, ako neko skače u bunar, je li baš pametna ideja pridružiti se toj vratolomiji? Također, lista europskih država u kojima mlađi od 18 godina nemaju pravo glasa mnogo je duža, pa ovaj argument potire samog sebe.
Razlozi protiv
Što se tiče toga kako mladi mogu stupati u neke ozbiljne pravno-obavezujuće odnose i donositi ozbiljne pravno-obvezujuće odluke već sa 16 godina, ovi slučajevi su toliko rijetki da su više izuzetak nego pravilo. Osim toga, za njih je potrebna aktivno dopuštenje roditelja, skrbnika, udomitelja ili posvojitelja. Bila bi malo čudna odluka kada bi netko mogao glasati samo ako mu mama i tata to dopuste.
Utjecaj ove mjere na kvalitetu demokracije ovako izolirano od ostatka političkog i društvenog konteksta prilično je bespredmetan. Što vrijedi smanjenje dobne granice na izlazak na izbore i pravo glasa osobi mlađoj od 18 ako su izbori pokradeni. Sjetimo se kako je NFRJ, preteča SFRJ, spustila pravo glasa s 21 na 18 godina (i dalo pravo glasa ženama), da bi potom ukinula slobodne izbore.
Prema godinama za izlazak izbore, socijalistička Jugoslavija bila je bastion demokracije u odnosu na Zapadnu Njemačku gdje se do 1970. glasalo tek sa 21 godinom života, premda Jugoslavija nije imala takve sitnice kao što su slobodni i fer izbori ili sloboda govora, mišljenja i tiska.
Međutim, najvažniji argument protiv tiče se biologije. Prefrontalni korteks nije do kraja razvijen, što znači kako kod mladih ljudi nisu do kraja razvijeni procesi racionalnog donošenja odluka, što je i glavni razlog zašto u većini civiliziranog svijeta maloljetnici ne odgovaraju za kazneno počinjena djela, ili što su kazne za mlađe punoljetne osobe u pravilu niža od standardnih kazni, ili zašto ne smiju piti alkohol ili kupovati cigarete.
Naravno, ne postoji potpuno jasna dobna granica kada neko iz jedne kategorije prelazi u drugu, pa je trenutno rješenje povlačenje granice uzrasta koja može djelovati arbitrarno, ali ipak postoji neka logika zašto ova granica postoji. Za sada postoji konsenzus kako se razvoj prefrontalnog korteksa završava do 25-e godine života. Izlazak na izbore sa 16 godina u ovom svjetlu djeluje zaista preuranjeno.
Argument kako su mladi od 16 godina osobe bez životnog iskustva i znanja kako svet funkcionira je dodatak argument koji je smislen. Mladi možda znaju što je mitohondrij, ali što je porez ili kako se financira zdravstveni, školski, vojni, policijski sustav teško je poprilično slab jer i većina starijih birača o ovome veoma malo zna.
Mnogo važniji argument protiv je taj što bi spuštanje granice za glasanje na 16 godina dovelo do logičkog paradoksa. To bi značilo kako vjerujemo kako neko ima kapacitete zaokruživanja svoga kandidata na izborima i tako utjecati na razne državne politike, ali ne vjerujemo kako smije kupiti pivo ili cigarete u kvartovskom dućanu.
Glavni razlog protiv
Nakon ovih filozofskih promišljanja, dolazimo i do terena realne politike. Glavni razlog zašto će granica za glasanje ostati na trenutnih 18 godina je taj što se političkim strankama ovakve promjene ne isplate. Opozicija u ovakvom političkom i društvenom kontekstu nema snage postaviti određenu temu na dnevni red Hrvatskog sabora i progurati je do kraja. Čak i kada bi mogla, oportunitetni trošak političke energije i resursa bio bi prilično veliki.
Režim, s druge strane, nije previše zainteresiran za širenje ljudskih prava i sloboda, jer mladi nisu njihova ciljna skupina. Stranke vladajuće koalicije koje čine okosnicu tehničke vlade okupljena oko HDZ-a zgraža se nad ovom idejom. HDZ-u i njegovoj koaliciji nije jasno kako bi točno mlađi glasači birali, jer nemaju istraživanja o tome, ali je smisleno pretpostaviti kako bi oni koji bi glasali u većem broju slučajeva dali bi svoj glas za opoziciju – prvenstveno stranku Možemo. Ostatak bi glasao za necentrističke stranke lijevog dijela političkog spektra jer su mladi po prirodi skloniji ekstremima.
Prema zadnjem Popisu stanovništva, u Republici Hrvatskoj je 3 287 000 stanovnika između 16 i 87 godina, što nije posebno snažan, od toga između 16 i 18 godina svega 76 300, što nije uteg na vagi. Ako bi oni glasali u istom procentu kao i drugi mladi, a sigurno bi na birališta izišli u još manjoj mjeri, to bi značilo tek 20-ak tisuća novih aktivnih glasača. U isto vrijeme, onih koji su stariji od 65 godina u Republici Hrvatskoj ima oko 867 000, pa je potpuno jasno zašto u izbornoj kampanji političari pričaju mnogo više o visini mirovina nego o temama boje su bitne za mlade.
Ovo bi značilo kako bi stranke koje su predložile ovu temu trebale više pažnje posvetiti samima sebi, manje starim ljudima i prestati se nesposobni a podobni uhljebljivati u razne odbore i nadzorna tijela.
Comments