Piše: dr. psych. Nera Dvornik
Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje ili poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD) stanje je za koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma.
ADHD se uglavnom smatra poremećajem, ali ne i bolešću. Ljudi s ADHD-om najčešće su vrlo inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u uobičajena pravila i odredbe društva oko njih čini ih na neki način nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju „izlječenja“ hiperaktivnosti.
U Republici Hrvatskoj postoje lijekovi koji mogu „smiriti“ hiperaktivne osobe. Ti lijekovi djeluju na mozak ostalih ljudi kao stimulansi. Jedan primjer lijeka za ADHD je Ritalin. Primjena Ritalina u Republici Hrvatskoj vrlo je raširena. Razlog tome je to što većina ljudi kroz svoj razvojni period prolazi kroz razdoblje hiperaktivnosti kojemu je cilj istraživanje okoline, a roditelji i društvo to vide kao nešto "nenormalno".
ADHD najčešće nestaje nakon puberteta, ali kod nekih ljudi ostaje cijeli život. Za njih se može reći kako su "pravi" hiperaktivni ljudi.
Iz svega navedenog proizlazi činjenica kako su mnogi hiperaktivni ljudi korisni članovi zajednice, te njihovo stanje nije poremećaj koji zahtjeva psihijatrijsku dijagnostiku, te posljedično liječenje i terapiju.
Problemi u obrazovnom sustavu
Sustav u pravilu ne radi razliku između hiperaktivne i „normalne“ djece. Budući kako su hiperaktivna djeca u pravilu nemirnija, teže se koncentriraju na nastavno gradivo, sklonija su skretanju s teme i ometanju nastave, često traže na WC kako bi se prošetali po hodnicima škole i skloni su upadanju u riječ jer reagiraju impulzivno reagiraju, etiketiraju se kao zločesta, loša i problematična.
Budući kako sustav ne iskazuje emocije i ljubav prema djetetu već na njega gleda kao dio kolektiva, a ne kao na osobu kojoj treba individualni pristup dijete je nerijetko frustrirano, roditelji ljuti, a profesori nezadovoljni. Tada djeca mogu skrenuti u delikventno ponašanje koje je najčešće posljedica kriminalnog mentaliteta djeteta samog i njihovih roditelja, odnosno općenite obiteljske sklonosti kriminalu, a manje kao posljedica ogorčenja sustavom, te unutrašnjoj tuzi koja iz unutrašnje patnje prelazi vanjsku u agresiju. Zbog toga mogu imati nisko samopouzdanje i osjećaj manje vrijednosti iz čega proizlazi vandalizam, zlouporaba opojnih sredstava i promiskuitet.
No, postoji još jedan problem koji nastaje između obrazovnog sustava i djece s ADHD-om te njihovih roditelja. To je dijagnostika.
Najveći problem s dijagnostikom ADHD-a proizlazi iz činjenice što se ADHD u pravilu dijagnosticira djeci s posebnim potrebama, odnosno smetnjama u razvoju koja su istovremeno impulzivna i imaju manjak koncentracije, iako njihovo stanje ne mora nužno biti posljedica ADHD-a. Drugim riječima ADHD ili nije prava dijagnoza, samo je dio neke druge (šire) dijagnoze, ili se pak radi o ekstremnom obliku ADHD-a. Istovremeno ADHD se u pravilu ne dijagnosticira osobama koje su lagano hiperaktivne, impulzivne i imaju manjak pažnje, ali čije ponašanje istovremeno ne predstavlja problem u svakodnevnom životu, odnosno mogu najnormalnije funkcionirati unutar zajednice. Te osobe najviše problema imaju unutar kolektivnog obrazovnog sustava, ali ne i u obiteljskom životu i radnom mjestu. Ključna razlika između ove dvije skupine je u individualnosti, ovi prvi ne mogu samostalno funkcionirati tj. živjeti, dok ovi drugi teže ka samostalnosti i odvajanju od mase/kolektiva. Dok prvi izbjegavaju socijalizaciju općenito (neselektivno), drugi samo selektivno odnosno traže ljude (prijatelje) sličnih interesa.
Isto tako, veliki problem predstavlja činjenica što se svakom neodgojenom i bezobraznom djetetu danas može dijagnosticirati ADHD. Iako postoje posebni i izrazito jeftini testovi koji jako dobro razlikuju neodgojeno dijete od djeteta s ADHD-om, oni se iz nekog razloga u Republici Hrvatskoj ne primjenjuju. Tu još imamo i problem školskih psihologa, pedagoga, defektologa i ostalih osoba zaposlenima u stručnim službama hrvatskih škola koji ne radi svoj posao, odnosno ne liječe klinički djecu s teškoćama u razvoju, pa tako ne liječe ni djecu s ADHD-om iako je to njihova zakonska obaveza.
No, najnovija studija pokazuje kako je ovaj poremećaj hiperaktivnosti i pažnje vjerojatno bio evolucijska prednost u prošlosti. Primjerice u potrazi za hranom.
ADHD je bio prednost za naše pretke?
Kao što smo vidjeli ADHD obično ima negativne konotacije. Hiperaktivnost, impulzivnost ili problemi s pažnjom – simptom hiperaktivnosti i deficita pažnje uglavnom se vidi kao manjkavost. Ali, ADHD može predstavljati i određenu prednost, što pokazuju najnovija znanstvena istraživanja. Osobe koje su time pogođene smatraju se kreativnima, dinamičnima, socijalno i emocionalno kompetentnima i imaju visoke kognitivne sposobnosti.
Istraživači sa Sveučilišta Pennsylvania sada su pokušali istražiti podrijetlo ADHD-a. David Barack, jedan od autora studije, piše na platformi X:
„ADHD i osobine slične ADHD-u, kao što su problemi s fokusiranjem pozornosti i impulzivnost, raširena su pojava i često se na njih gleda kao na negativne. Ali ako su doista negativne, onda je njihovo postojanje i trajanje kroz vrijeme vrlo zbunjujuće."
Dakle, je li ADHD ustvari igrao važnu ulogu u evoluciji? Prema aktualnoj studiji, to je po svemu sudeći tako. Američki i europski znanstvenici vjeruju kako se ADHD razvio kao prilagodljiva strategija preživljavanja naših predaka. Njihova je studija objavljena u časopisu The Royal Society.
Skupljanje bobica uz pomoć ADHD-a
Istraživači su analizirali podatke 457 odraslih osoba, od kojih je 206 reklo kako imaju ozbiljnije simptome ADHD-a.
Ispitanici su zamoljeni neka skupe što više bobica iz virtualnog grmlja u videoigri. Vrijeme za to bilo je ograničeno. Sudionici su morali uvijek iznova odlučivati: hoće li nastaviti skupljati na istom mjestu gdje bobica ponestaje ili će promijeniti lokaciju kako bi istražili novi grm? Ova druga opcija košta dragocjenih sekundi, pa tako i bodova.
Igrači s ADHD osobinama skloni su bržim promjenama i provode manje vremena na jednom grmu. I tako su skupili više bobičastog voća od druge skupine bez simptoma ADHD-a. Oni su imali tendenciju zastajanja na pojedinim grmovima u nadi kako će optimirati prinos.
Ovaj rezultat iznenadio je istraživače. Radna hipoteza bila je kako će brza izmjena grmova dovesti do slabijeg prinosa.
„Ali jači simptomi ADHD-a dovode do viših stopa nagrađivanja i boljeg učinka, ako je igrač bolje usmjeren", kaže autor studije Barack.
ADHD kao strategija preživljavanja
Ova taktika ima prednosti: sprječava eksploataciju resursa na jednom mjestu, dok se istovremeno istražuju nova područja. Strategija je to koja je nekoć mogla biti ključna za opstanak lovaca i skupljača.
Druge studije također podržavaju teoriju evolucijske prednosti. Pokazale su kako je nomadski stil života povezan s genetskim mutacijama koje igraju ulogu u ADHD-u.
Sve bi ovo potencijalno moglo objasniti zašto je ADHD još i danas tako čest. Razlika je u tome što karakteristike koje su prije bile korisne u potrazi za hranom više nisu toliko korisne u današnjem društvu. Pogotovo kada resursi više nisu toliko ograničeni.
Dopamin je međuproizvod u biosintezi adrenalina počevši od aminokiseline tirozina. On se brže razgrađuje kod osoba s ADHD-om nego kod osoba bez tih sindroma. Stalno stremljenje organizma za tom važnom tvari koja prenosi informacije može dovesti do toga da osobe s ADHD-om stalno osciliraju između različitih zadataka, bez da uistinu dovrše ijedan od njih.
Ali znanstvenici također naglašavaju potrebu za daljnjim istraživanjima, jer je još nejasno koliko su njezini rezultati uistinu pouzdani, prije svega zato što su se opisi simptoma ADHD-a temeljili na samoprocjeni ispitanika.
Stoga se već planira nastavak studije. U sljedećem koraku studija će se provesti s ispitanicima kod kojih je ADHD klinički dijagnosticiran. Osim toga, treba postaviti zadatke traženja hrane u stvarnosti, što zahtijeva više truda od online igrice.
Comments