piše: Silvain Šverko
Ubojstvo Dalmatina, premlaćivanje pripadnika LGBTIQ+ populacije, uzgajanje pronacističke agende i širenje psihoze dok Vlada RH drži sve medije u svojim rukama dovoljan su razlog zašto se sve više šuška kako u RH vlada hibridni režim.
Sve češće možemo čuti ocjenu kako je u Republici Hrvatskoj na snazi puzajući hibridni politički režim. Što to ustvari znači? Znači li to kako je Republika Hrvatska postala autokracija? Znači li to kako je i dalje demokratska država? Pa, ne baš. Hibridni režim je ustvari nešto između. Kao što mu ime kaže, hibrid između demokratskih institucija i autoritarne antinarodne prakse.
Što se ludo rodi…
Hibridni režim je ustvari mješoviti tip režima, često nastao kao ishod nedovršene tranzicije iz autoritarnog jednopartijskog sustava u demokratski sustav, te kao takav kombinira karakteristike demokracije i autoritarizma. U takvim sustavima, proceduralno se ispunjavaju mnogi od formalnih kriterija demokracije, bar na papiru: postoje zakoni, institucije, procedure, prava i slobode. U praksi, stvari su malo mnogo drugačije.
Pojava ovakvih režima primijećena je prvo u tzv. trećim valom demokratizacije, koji je bio aktualan u zadnjem desetljeću XX. stoljeća tijekom kojeg je veliki broj južnoeuropskih, latinoameričkih i najzad, istočnoeuropskih diktatura krenuo prema demokraciji. Na tom putu, u manjoj ili višoj mjeri, nastale su nove forme autoritarizma skrivene iza fasade demokratskih procedura. Zahvaljujući vanjskom pritisku međunarodnih aktera zainteresiranih za promociju demokracije i unutrašnjem pritisku u vidu građana željnih demokratskog načina odlučivanja, autoritarne elite često su formalno prihvaćale zahtjeve za demokracijom i organizirale izbore, ali su zadržale mnoge mehanizme manipulacije i pritiska kako bi osigurale očuvanje vlastite institucionalne moći.
Raznovrsna praksa ovih režima dovela je i do konfuzije unutar discipline političkih nznanostiauka, te je za sličnu pojavu koja se nalazi negdje između ukorijenjene demokracije i klasične autokracije, osmišljen čitav niz termina: polu-demokratija, delegativna demokracija, pseudo-demokracija, kompetitivni autoritarizam, polu-autoritarizam, iliberalna demokracija, izborni autoritarizam itd.
Bio jednom jedan hibridni režim
Zapadni demokratski standardi očito su nerealni i nedostižni za brojne države, što je i logično jer su se institucije razvijenih demokracija razvijale u različitim povijesnim, vjerskim i društvenim okolnostima. Međutim, s vremenom kompletno shvaćanje demokracije poistovjećeno je s liberalnom demokracijom – formom vladavine koja se oslanja na predstavnički sustav, podjelu vlasti, slobodne izbore, vladavinu prava, pluralizam, otvoreno društvo i široku zaštitu ljudskih i građanskih prava i sloboda. Mnoge države nisu bile u stanju dosegnuti taj nivo, bar ne u kratkom periodu razvoja demokracije u nekoliko zadnjih desetljeća, za što je razvijenim zapadnim demokracijama trebalo nekoliko stoljeća.
Nerealni kriteriji nerijetko su vodili do iznevjerenih očekivanja. Veliki dio država „u tranziciji“ može biti svrstan u ovu političku sivu zonu. Republika Hrvatska je, konkretno, imala dva iskustva s hibridnim režimom od vremena pada socijalizma.
Prvo, koje nam se dogodilo ’90. godina XX. stoljeća, značajan je po tome što autoritarni režim nije imao želju u potpunosti napustiti vlast, odnosno – Republika Hrvatska je zapela na svome putu u demokraciju, te se sama država i njezini građani još nisu oporavili od toga. No, u očima vlasti, za sve je bio kriv „nametnuti rat“.
U drugom pokušaju, nakon 2015. godine, radi se o tome kako je država, sada već članica Europske unije, imala kakvo-takvo demokratsko iskustvo, ali je došlo do erozije. Bilo do raspada demokratskih institucija, ili češće, kako su te institucije bile slabe i funkcionirale su po demokratskim principima samo zahvaljujući dobroj volji aktera, stranom pritisku, ili ravnoteži političkih snaga. Kada je toga nestalo, autoritarna praksa se uselila u postojeće ljušture demokratskih institucija.
Gde smo sada?
U ovakvom tipu režima, izbori se održavaju redovno i donekle su kompetitivni, ali uglavnom nisu ni slobodni ni pošteni, najviše zbog drastične neravnoteže u pristupu financijama, medijima, pravosuđu i institucijama od strane jednog takmaca. Tu je još prisutna krađa i kupovina glasova te dovođenje birača na izbore iz drugih država – najčešće Hercegovine. To rezultira dekorativnom prirodom demokratskih institucija u kojoj izbori ne služe za eventualnu promjenu vlasti, već su proces u kome je pobjednik unaprijed poznat, a koji služi za davanje legitimiteta vlasti. U ovom procesu najčešće služe nikad provedene ankete koje nisu u služi informiranja građana o provedenoj anketi, već su u službi promocije stranke koja će preuzeti vlast. Slično je i s većinom ostalih institucija. Ipak, pored toga, važno je reći kako ove režime od diktatura razlikuje relativno nizak nivo nasilja.
Kako bilo, pored brojnih istraživača, neki od najpoznatijih svjetskih indexa demokratskih sloboda danas Republiku Hrvatsku klasificiraju u kategoriju hibridnog režima. Ovakvi indexi pružaju dobar presjek stanja, jer sumiraju veliki broj pokazatelja, te omogućavaju komparaciju između država i praćenje trendova kroz vrijeme.
Tako je 2019. godine, Freedom House, Republiku Hrvatsku službeno proglasio kao puzajući hibridni režim. V-Dem institut Republiku Hrvatsku karakterizira kao na korak do izborne autokracije. Zanimljivo, Democracy Indeks poznatog časopisa „The Economist“ Republiku Hrvatsku još uvijek ne svrstava u hibridne režime, već u manjkave (flawed) demokracije. Iako je na samoj granici njihove skale (ocjene 0 do 10) hibridnog režima s ocjenom 6,23. Granica između hibridnog režima i manjkave demokratije nalazi se na ocjeni 6,00.
Ipak, kada razmotrimo objašnjenja razlika između ove dvije grupe država, vidimo kako se ustvari radi o dvije potkategorije iste pojave. Manjkave demokracije su one koje imaju slobodne izbore i građanske slobode, ali brojne teškoće u provedbi istog koje se prije svega odnose na pritiske na medije i opoziciju, kao i nerazvijenu političku kulturu. Hibridne režime karakteriziraju nešto otvorenije izborne prevare i veći pritisak na medije i građanske slobode, kao i beskrupuloznija okupacija institucija, pravosuđa i medija od strane izvršne političke vlasti. Republika Hrvatska, kao što i sam rezultat kaže, varira između ove dvije grupe.
Izvješće Freedom Housa u kojem će Republika Hrvatska, prvi put od 2000. godine, biti označena kao puzajući hibridni režim, a ne kao polukonsolidirana demokracija, imao nije imao odjeka. Kada na proljeće iziđe cjelovito izvješće vidjet ćemo hoće li Vlada Republike Hrvatske poslati službenu žalbu na izvješće i hoće li se u medijima se o tome raspravljati danima kao što je to bilo 90-ih.
Jasno je kako je Vladi važno kako našu državu klasificira jedna od najutjecajnijih američkih nevladinih organizacija, ali za hrvatske građane i promatrače političkih procesa u našoj zemlji ovo nije novost. Republika Hrvatska danas nije demokracija i ova će ocjena razumljivo kasniti za realnošću – ne živimo u demokraciji bar od 2015.
Između demokracije i autoritarizma
Hibridni ili mješoviti režimi predstavljaju tip režima koji kombinira demokratske i autoritarne elemente – to znači kako ih ne možemo svrstati ni na jednu ni na drugu stranu, već postoje kao poseban tip režima koji uspijeva opstati u „međuprostoru“. Česta greška koja je ranije pravljena bila je promatranje ovih režima kao usputnih stanica na putu prema demokratskom režimu, uz optimistična očekivanja kako je samo pitanje vremena kada će proces demokratske tranzicije biti dovršen. Ipak, pokazalo se kako se hibridni režimi i te kako mogu učvrstiti i odoljeti pritiscima za demokratizacijom društva i države.
Najveći dio ovog optimizma leži u iskustvu „trećeg vala“ demokratizacije (1974. – 1989.) kada je veliki broj država prošao kroz demokratizaciju ili liberalizaciju, pa je kraj Hladnog rata dočekan uz najave „kraja povijesti“ i očekivanja kako će demokratski režimi postati dominantan oblik uređenja diljem svijeta. Posthladnoratovska realnost pokazala je nešto drugo – značajan broj društava nije se kretao prema demokratizaciji, ali nije bilo riječi ni o klasičnim autokracijama, a još manje o diktaturama ili totalitarnim režimima.
U ovoj grupi našao se i Tuđmanov režim kojeg je činila fašistička organizacija opasnih namjera HDZ, sve do trećesiječanjskih promjena koje su označile početak demokratizacije Republike Hrvatske. Dvadeset i četiri godina kasnije, ponovo se nalazimo u međuprostoru koji, ipak, izgleda malo drugačije, prvenstveno zbog međunarodnog konteksta i manjih pritisaka od strane tradicionalnih promotera demokracije – EU, SAD i brojnih međunarodnih organizacija. Danas je Republika Hrvatska članica NATO-a i EU, lani je ušla u Schengensku zonu i eurozonu. Drugim riječima, standardi međunarodne prihvatljivosti danas su dosta niži nego krajem prošlog stoljeća, pa je često dovoljno održavati privid demokratskih izbora, a posljedice toga možemo vidjeti na primeru autoritarne vladavine u Orbánovoj Mađarskoj ili do nedavno u Poljskoj.
Republiku Hrvatsku danas najbolje opisuje tip hibridnog režima kojeg zovemo kompetitivni ili takmičarski autoritarizam. Ukratko, to znači kako demokratske institucije poput izbora formalno postoje, ali su daleko od poštenih, dok možemo reći kako su u određenoj mjeri slobodni. Režim je, u odnosu na opoziciju, u značajnoj prednosti – medijskoj, financijskoj, institucionalnoj i svakoj drugoj – pa je i opozicijska borba daleko teža nego u normalnim okolnostima. Tu moramo reći kako je administrativna podjela napravljena s ciljem lažiranja izbora, a u tu svrhu ide i katastrofalno loše stanje u obrazovnom sustavu, od kurikuluma, udžbenika do odnosa prema nastavnicima i osoblju škole.
Steven Levitsky i Lucan Ahmad Way, profesori sa Sveučilišta Harvard Sveučilišta u Torontu, koriste metaforu nogometne utakmice da bi opisali ovaj sustav – zamislite da postoje dvije ekipe, režimska i opozicijska, ali kako su suci na strani režima, kao i to da je teren nagnut na jednu stranu tako da opozicija trči uzbrdo i pokušava igrati napad uz konstantnu obranu. Levitsky i Way u svom najnovijem radu klasificiraju Republiku Hrvatsku kao kompetitivnu autokraciju.
Ovakvo stanje, unatoč tome što će ocjene organizacija poput Freedom Housea ili drugih indexa demokracije stići tek na proljeće, postoji već nekoliko godina. Nepravilnosti na izborima, napadi provladinih medija na političke oponente, neistomišljenike, osobe drugih nacionalnosti i seksualnosti, zloupotreba javnih sredstava u kampanjama, ugrožavanje slobode govora, tajni ugovori i sveprisutna korupcija – sve su to odlike političkog života u Republici Hrvatskoj koje su sada samo službeno istaknute brojnim izvješćima o prirodi režima Andreja Plenkovića i HDZ-a. Teren za takvo degradiranje institucija u velikoj je mjeri postavljen ranije, ali je za strmoglavo urušavanje demokracije prvenstveno odgovoran aktualni režim.
Srbija u lošem glasu
Izvješće Freedom Housea bit će najnovije, ali ne i jedino koje označava Republiku Hrvatsku kao nedemokratsko društvo. 2020. godine i Institut Varieties of Democracy (V-Dem) s Univerziteta u Göteburgu klasificirao je Republiku Hrvatsku kao izborni autoritarizam. Bila je značajna promjena u odnosu na 2009. kada je Republika Hrvatska označena kao država s izgledima za demokraciju. Podatak koji još više zabrinjava je taj što se RH u izvješću iz 2009. našla na četvrtom mjestu, od preko 200 promatranih država i teritorija, po stupnju autokratizacije u proteklom desetljeću. Sedam država u kojima je V-Dem zabilježio najveći stupanj autokratizacije su: Mađarska, Turska, Poljska, Republika Hrvatska, Republika Srbija, Brazil i Indija.
Kao i drugi indexi demokracije, i ovaj prati veliki broj pojedinačnih čimbenika, što nam omogućava praćenje trendova urušavanja demokratskih institucija. Tako možemo vidjeti kako se u ovih sedam država odigrava sličan scenarij: prvi na udaru režima našli su se sloboda medija i civilno društvo, nakon čega je uslijedio udar na manjine, počevši od nacionalnih sve do rodnih i seksualnih, i na kraju se na udaru našlo degradiranje slobodnih i poštenih izbora.
„Ostali indikatori, posebno oni koji se odnose na medije, civilno društvo i građanske slobode, također su se pogoršali prije nego li je na red došao integritet izbora, a ova je država s izborima održanima 2020. i 2021. godine skliznula nazad u autoritarizam“, navodi se u dijelu izvješća o Republici Hrvatskoj.
O ugrožavanju slobode medija govori veliki broj ocjena, a jednu od najrelevantnijih objavljuju Reporteri bez granica (Reporters Without Borders). U lanjskom izvješću, ova organizacija navodi kako je nakon šest godina pod vodstvom Andreja Plenkovića, Republika Hrvatska postala država u kojoj je često opasno bavljenje novinarstvom. Posebno se ističe portal Autonomija koji smeta vladajućim strukturama, jer govori nepristranu istinu o stanju u Dalmaciji, dok su napadi na novinare Autonomije u porastu.
Postoje, ipak, indexi koji Republiku Hrvatsku i dalje klasificiraju kao neki oblik demokracije. Dok registrira pad od pet mjesta na lanjskom Indeksu demokratije časopisa The Economist, list označava režim u RH kao manjkavu ili nepotpunu demokratiju (flawed democracy). Imajući u vidu trendove koje ovi indexi detaljno dokumentiraju, vjerojatno je pitanje vremena kada će aktualni režim u svim relevantnim izvješćima izgubiti demokratski status.
Pored toga, treba imati u vidu kako međunarodni indexi ne trebaju nužno precizirati trenutak u kojem neko društvo prelazi iz jednog tipa režima u drugi – oni nam služe za praćenje trendova u pojedinačnim oblastima (sloboda nacionalnih, vjerskih i seksualnih sloboda, stupanj regionalizacije i decentralizacije, slobodu medija, vladavinu prava, pravosuđe, korupciju i slično), kako unutar jedne države, tako i u širem međunarodnom kontekstu.
Nije izvjesno koliko će dugo hibridni režimi postojati u trenutnom obliku, kao ni koliko će međunarodna klima doprinositi njihovom održavanju. Upravo zbog toga je ovaj tip režima sve više u fokusu političkih i politoloških analiza. U međuvremenu, usporedno iskustvo režima poput Orbánovog u Mađarskoj ili Erdoganovog u Turskoj mogu nam poslužiti kao smjernice – kako za razumijevanje funkcioniranja hibridnih režima, tako i za potencijalne prostore i mehanizme jačanja demokratskog kapaciteta društva.
Comments