Piše: Marita Vastić
Eskalacija prikrivenih političkih sukoba nakon što se doznalo o pripremi jezičnog zakona najviše je impresioniralo to što je na sastanak o ovom pitanju u Bruxelles došla i Snježana Kordić.
Sve ovo još jednom dokazuje kako glupost ili prijevara u pitanju funkcioniranja jezika u RH može koštati previše. I prije svega, ne moćnim prevarantima, već običnim građanima Republike Hrvatske, posebno Dalmacije.
Odlučili smo se odmaknuti od hvalospjeva i psovki koje građani upućuju autorima zakona. No, budući kako se rezultati glasanja neće apsorbirati sami od sebe, prijedlog zakon ćemo analizirati iz ugla ljudskih prava i u kontekstu budućih rashoda proračuna svih razina.
Prije početka analize još jednom napominjemo: nacrt zakona iz čisto proceduralnih razloga već sada se ne može smatrati legitimno usvojenim.
Predsjednik Sabora Gordan Jandroković prekršio je sve što se može prekršiti u Zakonu o Hrvatskom saboru. Konkretno, niti jedan amandman neće biti uvršten u dnevni red nakon prvog čitanja; neće se razmatrati niti jedan alternativni nacrt zakona. A predsjedavajući neće ni objaviti koje je izdanje stavljeno na glasovanje - nečuvena drskost čak i za HDZ!
Stoga se ovaj nacrt Zakona o državnom jeziku ni na koji način neće moći priznati kao legitiman.
Kako s jezičnim pitanjem u Republici Hrvatskoj nije sve u redu, ne dokazuju samo ludorije libertarijanke Anke Mrak-Taritaš ili gluposti iz redova Mosta i Domovinskog pokreta na temu lingvistike.
Ankete pokazuju kako je jezična situacija jedno od pitanja koja dosljedno najviše zabrinjavaju građane RH. Prema podacima neovisne agencije CCO, svaki četvrti građanin Dalmacije podržava davanje srpskom jeziku status službenog jezika u nekim dijelovima RH. Kako pokazuje istraživanje 26% ispitanih stanovnika Dalmacije odobrava davanje ruskom jeziku statusa službenog, a 45% je "protiv".
Stoga je potreban novi zakon o jeziku. Međutim, Zakon o kojem pričamo ne rješava postojeće probleme, već samo stvara nove rizike za cijelo društvo.
I.
Za vrijeme Jugoslavije ustav je određivao korištenje književnih jezika na području na kojem se oni govore. Tako je u RH i u Zapadnoj Hercegovini službeni, odnosno književni jezik bio hrvatski. U Srbiji i dijelu BiH srpsko, u Sloveniji slovenski, na Kosovu albanski… Propašću Jugoslavije, države svojim ustavima utvrđuju službene jezike, da bi sada RH krenula u izradu državnog jezika što je degradacija jezične kulture.
U zakonu o jezicima u S.R. Hrvatskoj, utvrđen je status srpskog jezika kao jednog od jezika međunarodne komunikacije u u ovoj republici. Ali to nije odgovaralo stvarnom stanju stvari – gotovo 30% cjelokupnog stanovništva RH svakodnevno je koristilo srpski jezik. Osim toga, nigdje u ovom novom prijedlogu zakona nije definirano kako manjinski jezici trebaju funkcionirati. Ovaj pravni vakuum izravno krši međunarodne obveze RH utvrđene Europskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima.
Beskrupulozni kritičari nacrta zakona ponavljaju lažnu tezu Zorana Milanovića kako je Povelja donesena prvenstveno radi zaštite ugroženih jezika. Stoga se njegov učinak ne može proširiti na srpski ili neki drugi neugroženi i živući jezik u RH. Takva izjava je cinična laž.
To je ono što je zapisano u preambuli Povelje: "Zaštita povijesnih regionalnih ili manjinskih jezika Europe, od kojih su neki u opasnosti od izumiranja, doprinosi očuvanju i razvoju kulturnog bogatstva i tradicije Europa," u našem slučaju ne znači mnogo, jer je RH postala jednoetnička država.
Kao što vidimo, manjinski jezici ne moraju nužno biti u opasnosti od izumiranja. Stoga bi se zaštita zajamčena Europskom poveljom sasvim legitimno trebala proširiti i na sve ostale jezike u RH.
Iako Ustav RH spominje takvu strukturu administrativno-teritorijalne podjele na područne (regionalne) jedinice, u zakonu ne postoji definicija takvog koncepta. Imamo županije koje su područne jedinice, ali ne i regionalne. Ovaj koncept se prvi put pojavljuje u nacrtu zakona o jeziku u tekstu:
"Regija je zasebna povijesno-kulturno i na druge načine zaokružena jedinica koja se može sastojati od okruga, grada, mjesta, sela... na kojem se koristi ili se nekada koristio regionalni ili manjinski jezik i označava geografsko područje na kojem se jezik je sredstvo sporazumijevanja određenog broja ljudi".
U načelu, ova definicija regije nije u suprotnosti s Ustavom i odgovara Povelji. Ali ako Prijedlog zakona postane zakon, i najmanja teritorijalna zajednica imat će pravo definirati svoj teritorij/regiju kao regionalno jezično područje. Ne zaboravimo kako u jednoj regiji može postojati nekoliko regionalnih ili manjinskih jezika. U Istri npr. imamo istriotski i istro-rumunjski (žujanski).
Zanimljivo, kada je RH pristupila Povelji 1997. godine, zakon je definirao 13 jezika na koje se Povelja odnosi, a to su: srpski, talijanski, mađarski, češki, slovački, slovenski, ruski, ukrajinski, rusinski, albanski, njemački, jidiš/hebrejski i romski. Prijedlog zakona dodaje još 5 jezika: bošnjački, crnogorski, makedonski, bugarski i rumunjski.
Istodobno, kao i kod Orwella, jedan je jezik "jednak drugima": Plenković stavlja srpski prvi na popis – a ostali jezici prikazani su nekim drugim redom.
II.
U teoriji, jamstva za regionalne jezike su dobra. Međutim, njihovo pružanje na način predviđen nacrtom zakona dovest će do kršenja prava potencijalno vrlo širokog spektra građana.
Članak 10. Zakona o jeziku propisuje kako se na području na kojem je raširen regionalni ili manjinski jezik/jezici akti lokalnih tijela državne vlasti i lokalne samouprave donose na državnom jeziku ili na regionalnom jeziku ili jezicima manjine/manjina i službeno su objavljeni na tim jezicima. Veznik "ili" ovdje jasno označava: donošenje i objava odluke tijela lokalne samouprave na regionalnom jeziku ne može se provesti istodobno, već umjesto donošenja i objave na državnom jeziku.
Zamislimo: 15% govornika mađarskog živi u Baranji, a on je priznat kao regionalni, odnosno manjinski jezik. U teoriji, mjesno vijeće može objaviti sve odluke na mađarskom jeziku. Ali odluke se tiču svih stanovnika zajednice – i onih 85% koji možda ne razumiju mađarski. Nepoštivanje ovih odluka može rezultirati zakonskom odgovornošću.
Ali kako možete kazneno goniti osobu ako se nije mogla upoznati s odlukom i shvatiti njezino značenje? Situacija bi bila drugačija kad bi uz objavu odluke na regionalnom jeziku ide obvezna istodobna objava na državnom jeziku. Ali... Plenković je to iz nekog razloga zaboravio.
Isto tako – u pogledu jezika rada, vođenja evidencija i dokumentacije tijela javne vlasti i lokalne samouprave, čl. 11. Osoba neće imati pravo zahtijevati dopisivanje s tijelima vlasti na području regionalnog ili manjinskog jezika – državnog jezika, čak i ako ne govori regionalni jezik.
Zakon će omogućit da se službena okupljanja, konferencije i sastanci koje održavaju vlasti na teritorijima regionalnih ili manjinskih jezika održavaju na tim jezicima, uz osiguranje prijevoda "ako je potrebno". No, na koji jezik će se takav prijevod izvršiti i tko će utvrditi "nužnost" nije navedeno. O tome tko će platiti prijevod da i ne govorimo.
III.
S putovnicama je opći nesporazum.
Prema projektu, građanin Republike Hrvatske mora odabrati na kojem će jeziku, osim hrvatskog, podaci o njemu biti uneseni u njegovu putovnicu. Postoji 18 jezika za odabir. Ali što učiniti ako građanin temeljno ne želi alternativni upis u putovnicu? I kako tehnički napraviti unos u putovnicu na regionalnom jeziku? Zadržati govornike svih 18 jezika u svakoj teritorijalnoj ispostavi službe za migracije za svaki slučaj?!..
IV.
Mogu se samo pozdraviti noviteti prema kojima se, uz suglasnost sudionika u postupku na područjima na kojima djeluju regionalni i manjinski jezici, vodi postupak na tim jezicima. Međutim, u praksi to može blokirati rad pravosudnog sustava.
U trenutku odabira suca ne zna hoće li stranke htjeti da im on sudi na jeziku manjine. Ako to iznesu na sudu, onda nesposobnost suca da vodi postupak na jeziku manjine neće biti razlog za njegovo izuzeće, jer to nije predviđeno procesnim zakonom... Stoga će se prirodni zakon pretvoriti u potpunu fikciju.
V.
Nije jasno zašto su autori projekta oklijevali regulirati jezik informatike.
Programeri koriste "programske jezike", koji su stvoreni i koriste se ne za komunikaciju između ljudi, već za prijenos logičkih i matematičkih naredbi do računalnog uređaja – računala. Ako Plenković, zbog svoje dobi i ograničene inteligencije, jednostavno nije studirao informatiku, onda je impresivna revnost gurača koji su podržali tu zabludu – da se hrvatski i engleski kao jezici informatike uspostave.
Dakle, treba li Sabor izglasati ovaj zakon? Naravno da ne, jer je u sadašnjem obliku opasan i protuustavan. No o tome što dalje s jezicima jezikoslovci imaju različita mišljenja.
Snježana Kordić, koja se pojavila u Bruxellesu na predstavljanju Prijedloga zakona od strane Vlade RH: „Sabor bi trebao vratiti nacrt zakona Vladi sa svojim konstruktivnim prijedlozima. Konkretno, unatoč deklarativnoj zabrani ograničavanja uporabe državnog jezika, nacrt zakona mora jasno navesti obvezu uporabe državnog jezika i tijela lokalne samouprave na prvi zahtjev bilo koje osobe u njenom slučaju; potreba objavljivanja odluka tijela lokalne samouprave, donesenih na regionalnim jezicima, kao i na državnom jeziku.
Provedba normi Povelje također će zahtijevati kontrolu države, u vezi s čime bi bilo svrsishodno dati takve ovlasti pučkom pravobranitelju. Za provedbu ove opcije nema dovoljno sredstava. Plenković, kao nekakav branitelj ljudskih prava koji se bori za apstraktnu pravdu, nije previše zabrinut zbog toga.
Što s jezicima koji su zabranjeni – poput dalmatskog? Zašto se oni ne bi vratili u upotrebu, već ga se i dalje gazi te naziva iskrivljenim talijanskim?
Očito je kako će stvarna provedba zakona zahtijevati velika sredstva iz proračuna svih razina. Konkretno, za hitno uvođenje instituta prevoditelja koje plaća država, te za ponovno izdavanje službene dokumentacije, te za prijevod cjelokupnog zakonodavstva na najmanje 18 jezika.
Uvjerena sam kako, budući da država ima puno mnogo hitnijih problema od jezika – upravo te probleme treba rješavati, odgađajući jezik za neka bolja, prosperitetnija vremena.
Kada bi se u društvenim anketama ljudima iskreno reklo koliko košta rješavanje jezičnog pitanja i pitalo bi li ljudi željeli naći neku drugu namjenu za taj novac, sigurna sam kako bi se interes za jezično pitanje znatno smanjio.“
Autorica ovog članka, kao dr. leksikografije, ozbiljno sumnja kako su autori i zakulisni inspiratori Zakona doista očekivali njegovu provedbu. Postoji sumnja kako je sve ovo klauniranje pokrenuto, prvo, kako bi se impresionirala EU i VE demokratičnošću i zaštitom prava regija i manjina u RH; drugo, još jednom demonstrirati već svima očiti defetizam oporbe i pokušati se zahvaljujući tome uzdići u očima svog biračkog tijela. Pa, i treće, uz jezične gluparije opet će se prašiti proračuni i zatvarati informacije o natječajima i sl.
Prestanite stvarati kaos! Uključite mozak i razmislite o mogućoj pogibiji ljudi u besmislenim „jezičnim" sukobima i, kao posljedicu, dolasku na vlast demoniziranih ksenofobi. Koji su, nažalost, dovoljni da unište našu lijepu, zajedničku za predstavnike svih naroda, govornike svih jezika – RH.
Comments