Košarkaški klub Jugoplastika, financiran sredstvima nekadašnjeg istoimenog giganta splitskog kombinata, bio je planetarno remek djelo
”Ra, ra, radnička odmara se klasa, pla, pla, plavi se Jadran talasa”, pjevala je grupa Plava Kotka osamdesetih godina prošlog stoljeća za skoro 13.000 više nego zadovoljnih zaposlenika jedne od uspješnijih tvornica u bivšoj SFR Jugoslaviji.
Stih se orio iz prostorija kombinata ”Jugoplastika”, splitskog giganta čija je slava uspješnog poslovanja afirmirana košarkom. Bilo je kao iz bajke. Gotovo nestvarno. Svi su bili sretni. Uspješni. Radnici i sportaši.
Splitski ”žuti” žarili su i palili parketima dvorana na Starom kontinentu. Vatreni navijači uzavrelog južnjačko-dalmatinskog mentaliteta, mnogi od njih fenomenalni radnici iz kombinata, trčali su na utakmice na ”Gripama”. Tražili su kartu više, nakon napornog dana, kako bi uživali u briljantnim potezima majstora s mora pod obručima.
Košarkaški klub Jugoplastika, financiran sredstvima istoimene firme od 1968. godine, bio je planetarno remek djelo. Upravo kao kombinat koji je osamdesetih prošlog stoljeća za svjetski brand ”Adidas” proizvodio 4,5 milijuna sportskih torbi i isto tolko pari tenisica godišnje, prodavši proizvode u vrijednosti $800 mil.
Osim što smo nosili njihove proizvode, za Jugoplastiku je tih godina navijala cijela Jugoslavija. Doduše, mi – momci iz Zadra pomalo ljubomorno, ali navijali smo i za Zadar i za Jugoplastiku, jer smo navijali za Dalmaciju.
Istina, voljeli smo Kukoča, Rađu, Sretenovića, Tabaka, Perasovića, Pavićevića… njihovog trenera Božu Maljkovića. Oponašali ih na basketu, na koševima ispred škola, na igralištima. Bili smo zakucani pred TV ekranima kada bi Jugoplastika igrala slavne utakmice na putu do trostruke titule prvaka Evrope 1989. godine, 1990. i 1991. Kao što su Splićani tražili kartu više za uć na Gripe, tako smo i mi u Zadru tražili kartu više kada b na Jazinama igrali Zadar protiv Jugoplastike. Radi njihovih mečeva znali smo nekada i picati zadnje satove u popodnevnj smjeni. Mame i tate, srećom, na roditeljskim sastancima uspješno su pravdale masovna picavanja, a nastavnici su sa smješkom upisivali opravdano u rubruku dnevnika.
Jugoslavijom, dok nisu potekli potoci krvi devedesetih godina, igrala se fenomenalna košarka. Dvorane su bile pune i u domaćem prvenstvu. Kultne utakmice, prepričavaju se i danas, odigrane u beogradskom ”Pioniru”, na splitskim ”Gripama”, zadarskim "Jazinama", sarajevskoj ”Skenderiji”, zagrebačkom ”Domu sportova”, ljubljanskom ”Tivoliju”, podgoričkoj ”Morači”…
Onda? Nekako s proljeća 1991. godine, s posljednjom od tri evropske titule Jugoplastike, kluba koji je zbog financijskih problema u Jugoplastici dobio novog sponzora i promijenio ime u POP '84 – kataklizma! Rat!
Uništena su naša djetinjstva, mladosti, snovi naših roditelja, njihovih obitelji, brižnih penzionera koji su u trećoj životnoj dobi uživali nakon zasluženog i poštenog rada u uspješnim firmama, poput ”Jugoplastike”. Raspršilo se sve poput praha.
I u ratnom vihoru mnogi su punili dvorane. Nažalost, ne zbog košarke. Ovdašnji ljudi postadoše izbjeglice. Bježeći sa spaljenih ognjišta od povampirenih hordi kojima ništa sveto bilo nije, pa ni ljudski životi, spas su pronalazili u mnogim dvoranama. Bježali su pod košarkaške obruče, gdje su samo nekoliko mjeseci ranije loptom o parket ”lupali” najveći košarkaški majstori Europe i svijeta.
Raskidano je ”bratstvo” kao između najvećeg svih vremena sa evropskih košarkaških prostora pokojnog Dražena Petrovića i Vlade Divca. Bili su u istom nacionalnom timu. Dobijali su zajedno reprezentativne utakmice. Podizali trofeje. Ali? Košarkaški genijalci rođeni su u pogrešno vrijeme. Na pogrešnim mjestima.
Rat je poslije skoro pet godina zaustavljen. Rane nikada neće biti zacijeljene. Tvornice poput ”Jugoplastike” su uništene. Ugašene. Njihova imovina rasprodana u spornim privatizacijama. Bez posla ostale su na stotine tisuća ljudi.
Košarkaške utakmice kada su utihnuli pucnji i na ratom poharanim područjima nastavile su se igrati. Zahvaljujući njima rađao se i novi život. Stvarane su i nove obtelji. Pa i one ”zabranjene” sa suprotnih strana, a u zadnje vrijeme i one istog spola.
Svjetski poznati proizvođač sportske opreme ”Adidas” pripremio je tenisice u znak poštovanja prema Košarkaškom klubu Jugoplastika ”kao nosiocu kvaliteta europske košarke krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća”.
Comentários