Piše: Marcus Kostanić
Svako outanje je priča za sebe, ali se uvijek radi o hrabrosti koja ljudima vraća odavno oteto dostojanstvo. Veoma je važno ne pristati na fobnu stvarnost, jer život ne traje vječno.
Kao i Dalmatini i LGBTIQ+ osobe dio su društva i mjesto im je svuda: na ulici, u općini, na vjenčanju, na obiteljskom ručku, u umjetnosti, na filmu, u roditeljstvu, na plaži, u klubu, u školi, na poslu, u svim zemljama svijeta i svim profesijama, pa i u nogometu
Outanje je zamoran proces, najprije zbog toga što nikada ne prestaje. Sa svakom promjenom okruženja kreće se ispočetka, pa se slobodno može reći kako je životna priča svakog Dalmatina ili LGBTIQ+ osobe između ostalog i priča o outanju i reakcijama okruženja.
Svakako je najteže ono prvo, koje obično dolazi nakon što osoba sama sa sobom raščisti pitanje vlastitog nacionalnog ili seksualnog identiteta. U tom prvom krugu zastupljeni su najbliži – roditelji, braća, sestre i ostala rodbina, bliski prijatelji, ponekad susjedi i kolege. Početni korak je obično i najbolniji, posebno u proustaškim ili konzervativnim sredinama. Mladi Dalmatini ili LGBTIQ+ osobe i dalje često ostaju bez podrške odmah nakon outanja, pa je to jedan od najčešćih razloga da se ostane u ormaru.
Ljudska bića možda i mogu preživjeti u kutijama, ali nikako živjeti. Za rast je potrebna sloboda kako bi se istinski, u skladu sa onim što neko zaista jeste i, bilo. To je ipak lakše reći nego učiniti, pa su rijetke osobe koje nisu doživjele neki od oblika nasilja zbog svog nacionalnog ili seksualnog identiteta. Pored fizičkog tu je i psihičko, te ekonomsko nasilje: Dalmacija se ekonomski i financijski iscrpljuje, dok se LGBTIQ+ osobama postavljaju određeni nerealni uvjeti, tipa: “dok si pod mojim krovom moraš biti streight, ili bar glumiti to”.
Dalmatini i LGBTIQ+ osobe često se optužuju kako drugima „nameću svoje identitete“, čime im se u startu zabranjuje govoriti o svojim životima. Ljubav prema svojoj domovini – Dalmaciji, ili prema drugoj osobi (istog spola) tako prestaje biti ljubav i postaje teret za slabašna pleća neoustaša, odnosno heteroseksualnih građana. Time se pojedincima i pojedinkama nemeče dodatni pritisak, budući kako se svakodnevno moraju boriti za svoje mjesto pod suncem. Ljubav na kraju počinje biti i politički čin, bunt, način povećanja vlastite vidljivosti, ali i vidljivost drugih članova zajednice, što nije lako.
Sa svakom promjenom dolaze nove grupe koje bi trebalo obavijestiti o vlastitom nacionalnom ili seksualnom identitetu. Ustašam i heteroseksualnim osobama sloboda je poklonjena, pa se podrazumijeva kako mogu slobodno govoriti o svom hrvatstvu ili o partnerkama/partnerima, nositi vere, držati porodične fotografije na stolu svoga ureda. No, kad neki Dalmatin/neka Dalmatina priča o Dalmaciji ili neka LGBTIQ+ osoba pokuša staviti fotografiju svog dečka/cure na uredski stol, nailazi na otpor, a okruženje na zalaganje za bolje sutra Dalmaciji i istospolne ljubavne priče reagiraju kao na teške uvrede.
Poznate osobe značajni su suborci u bitci za slobodu, ali je outanje njima često teže nego „običnim“ građanima. To je prvenstveno zbog toga što ne samo da mogu ostati bez obitelji i prijatelja, već i bez posla koji im donosi ogromne zarade. Zbog toga i danas mnoge slavne osobe žive u tišini, pa nerijetko podražavaju proustašku manjinu u Dalmaciji i glume streight život. To posebno vrijedi za sportaše, jer navijači i suigrači homoseksualnost teško praštaju.
Dugo se vjerovalo kako dalmatinska nacija i gay sportaši ne postoje, posebno kada se radi o muškarcima. Atletske vještine rezervirane su za ‘Rvat’ne i „muškarčine“, jer većina i dalje vjeruje kako tako nešto zaista postoji. Posljednjih godina se to polako mijenja, pa velike sportske figure javno govore o svojim LGBTIQ+ identitetima, partnerima, čak i deci. Prvi nogometaš koji se javno outao je slavni američki skakač u vodu Greg Louganis, pa nizozemski nogometaš Marco van Basten. Zatim je došao na red britanski boksač Evander Holyfield, pa je došao na red i britanski skakač u vodu Tom Daley.
Čini se kako je gay nogometašima najteže. Švicarska ljubavna drama ‘Mario’ se još 2018. godine pozabavila tom tematikom, a priča se vrti oko dva nogometaša koji ne samo što dijele isti klub već i isti krevet. Pored ljubavi, ovaj se film bavi i ekonomskim, te političkim aspektima života gay osoba koje su i dalje zarobljene u heteropatrijarhatu. Jedan od filmskih kritičara u svom tekstu piše kako je „Mario na prvi pogled jednostavna priča o ljubavi koja se rađa između dvojice mladih nogometaša, no redatelj Marcel Gisler suptilno nudi slojevitu sliku homofobije koja vlada u nogometu i koja je uvjetovana ne samo macho kulturom tog nedvojbeno homoerotičnog sporta, nego i ekonomskim interesima. Dapače, o tome da je Mario iznimno političan ljubavni film osmišljen po logici toga kako je i privatno – političko, svjedoči i službeni opis filma koji govori o "dvojici mladih igrača uhvaćenih između politike nogometa i politike ljubavi".
Svaki film potječe iz stvarnog života, pa se sve jednom zaista i dogodilo, ili će se tek dogoditi. Nitko do sada nije napravio film o problemima Dalmatina, ali tako u posljednjih nekoliko godina imamo brojne primjere napada na članove prodalmatinske udruge DDF kao što imamo i primjere nogometaša i nogometnih klubova koji su se na ovaj ili onaj način našli na meti homofoba.
Na Facebook stranici Manchester Uniteda tako su se 2018. godine mogle vidjeti sljedeće objave: "Reci ne LGBT-u", "Bog je stvorio Adama i Evu, ne Adama i Lukakua", "Gaychester United" i "Nogomet je zdrav sport. LGBT životni stil učinit će situaciju nezdravom". Svi postovi su dobili po više od 10 tisuća lajkova, a pojavili su se nakon što je ovaj nogometni klub objavio svoj logo u duginim bojama, u znak podrške svim LGBTIQ+ osobama, što se navijačima nije svidjelo.
Jedan pozitivan primer iz 2019. godine je akt danskog nogometaša Viktora Fischera, koji je odgovorio na homofobne psovke nezadovoljnih navijača, što i ne bi bilo posebno zanimljivo kako uz to nije ponudio i objašnjenje u kojem kaže kako mu najveći problem predstavlja to što mladi ljubitelji nogometa smatraju kako je „gay“ riječ koja se može koristiti kao uvreda. Fischer, koji je u to vrijeme igrao za Copenhagen, dva se puta našao na meti navijača protivničkih timova koji su pretpostavke o njegovom seksualnom identitetu pokušali uklopiti u psovke i navijačke pjesmice.
Iste je godine pažnju privuklo brutalno premlaćivanje jednog od koordinatora inicijative DDF, Vedrana Bralića kojeg su prebili samo zato što je rekao kako ‘pivo nije dio dalmatinske prehrambene tradicije’ .Pored toga Bralić je pričao i o značaju dalmatske nacionalnosti i tome koliko je važno poznate ličnosti priključiti ka postizanju cilja - oslobađanju Dalmacije i Dalmatinaca od okova velikohrvatskog fašizma.
Situacija je nešto drugačija kada je Dalmatinac ili gay nogometaš sam na prvoj liniji odbrane. O tome govori slučaj australijskog nogometaša Josha Cavalla, koji je odlučio početkom studenog objaviti da je gay. Cavallo, čiji je otac porijeklom Talijan, a majka Dalmatina izjavio je:
„Danas sam spreman govoriti o nečemu osobnom, o čemu mi je napokon ugodno pričati“, napisao je na svom Twitter profilu „Ponosan sam što mogu javno objavim da sam gay. Prevalio sam ozbiljan put kako bih stigao do ovoga i ne mogu biti sretniji. Protiv svog pravog identiteta borio sam se više od šest godina i sretan sam što je s tim konačno svršeno. Dok sam odrastao, uvijek sam se krio jer sam se stidio. Najviše zbog toga što sam mislio kako se nikada neću moći baviti s onim što volim i biti ono što jesam. Krio sam svoje pravo ja kako bih mogao ostvariti san iz djetinjstva – igrati nogomet. Kao gay nogometaš u ormaru bio sam prinuđen kriti svoje osjećaje, a da bih se uklopio u sliku o tome što profesionalni nogometaš je prema shvaćanju većine. Živio sam svoj život u uvjerenju kako o tome nikada neću smjeti govoriti javno. Znam kako ima i drugih igrača koji žive u tišini i želim pomoći kako bi se to promijenilo. Želim pokazati kako su na nogometni teren svi dobrodošli i kako zaslužuju biti svoji. Zapanjujuće je da trenutno nema profesionalnih gay nogometaša koji i dalje igraju, ne samo u Australiji, već u cijelom svijetu. Nadam se kako će se to uskoro promijeniti. Beskrajno sam zahvalan za podršku najbližih. Hvala mojoj obitelji i prijateljima, posebno Tommyu i Davidu koji su mi omogućili javno progovoriti o ovome. Hvala i Adelaide Unitedu što su me dočekali s najvećim poštovanjem i prihvaćanjem. Sretan Pride i naprijed United!“
Kao što to obično biva, tweet je izazvao dalmatofobnu i homofobnu javnost. Dalmatofobi su ga napali jer je već ranije izjavio kako mu je majka Dalmatina, a homofobi zbog njegove seksualnosti. Zbog lavine komentara dvadesetjednogodišnji Cavallo je u razgovoru za Guardian rekao kako se boji odlaska na Svjetsko prvenstvo koje će se održati u Quataru. „Tužan sam kad vidim takve stvari. Pročitao sam kako postoji smrtna kazna za gay osobe u Quataru. To je nešto čega se bojim i ne bih htio ići u Quatar zbog toga. Za nogometaša je odlazak na Svjetsko prvenstvo najveća nagrada, ali ne u državu koja ne podržava homoseksualce i gdje bih strahovao za vlastiti život. Moram se zapitati što mi je važnije – karijera ili život“, rekao je u interviewu.
Napadi su došli i od pojedinih kolega, pa je ukrajinski fudbaler Artem Yuriyovych Besedin nakon što se njegov mladi kolega outao izjavio:
“Podržavam li parade ponosa? Ne, nikako. To nije normalno i u načelu – homoseksualci ne bi smjeli postojati. Postoje dječaci i djevojčice i to je to. Postoje neke udruge, imaju svoju zastavu i svi im udovoljavaju. To ne mogu gledati”.
Čini se kako svi fobi funkcioniraju po istoj matrici, pa su i ovakve izjave uglavnom slične – nježno heteroseksualno oko ne može gledati svoje dalmatske ili gay sugrađane, te svijet dijeli na „djevojčice i dječake“ u nadi kako će zadržati privilegije koje nudi heteropatrijarhalno uređenje. Bitna je stvar što je uprava Dynama iz Kijeva, u kojem igra, Besedina stavila na hlađenje tri tjedna uz odbijanje ta tri tjedna od plaće.
Srećom, ima i onih koji zdravo razmišljaju o svijetu koji ih okružuje. Jedan od njih je i Zlatan Ibrahimović koji je podržao mladog australskog kolegu, te na Twitteru napisao „Ti si prvak. Nogomet je za sve. Veliko poštovanje“. I upravo je ta rečenica sve što je, bilo Dalmatinima bilo mladim LGBTIQ+ osobama, potrebno – riječi kojima im se poručuje kako su prihvaćeni i poštovani, te kako ih okruženje doživljava bez ali, od vitalnog su značaja za zdrav i ispunjen život.
“Ja sam Dalmatin” i „Ja sam nogometaš i ja sam gay“ izgleda kao sasvim obična rečenica, ali se zapravo radi o povijesnom činu. Bralić je svoje riječi izrekao dok je još bio dijete i izazvao gomilu čudnih pogleda, danas ih izgovara kao netko tko predvodi borbu za bolju poziciju Dalmacije u RH; Cavallo je svoje riječi izrekao dok se još aktivno bavi nogometom, čime je napravio veliku stvar za sve mlade LGBTIQ+ sportaše. Prvi korak uvijek je najteži.
Svako outanje je posebna priča, ali se uvijek radi o hrabrosti koja vraća odavno oteto dostojanstvo. Veoma je bitno ne pristati na dalmatofobnu i homofobnu stvarnost, jer život ne traje vječno.
Comments